Kemal Bašić – Mjera čovjeka: praznina i privid
Zenička publika na otvaranju XV festivala bosanskohercegovačke drame, imala je priliku pogledati praizvedbu teksta Nach drang Westen, autora Dragana Komadine. Svakako da nema boljeg načina za otvorenje festivala čiji je ovogodišnji podnaslov „Porodične i druge priče“, što je također zamišljeno i kao festivalski tematski okvir.
Glumci ansambla BNP Zenica, pojačani Izudinom Bajrovićem, odigrali su komad čija radnja se događa u malom zeničkom stanu, a trebala bi biti slika prosječne savremene bosanskohercegovačke porodice. Ta porodica određena je, naravno, vremenom u kojem živi, a njihova svakodnevnica upravljana je njihovim karakterima u jednakoj mjeri kojom je upravljana i svijetom koji im u kuću ulazi kroz televizor. Svakodnevne slike zapada posredovane su u njihove živote elektroničkim strojem za prenos slike i zvuka i one, kako se čini, motiviraju njihove različite poglede na kućni prag, okućnicu, dvorište, njihov grad, zemlju i na kraju kontinent. Ako bi kojim slučajem porodici, čiji je centar otac Šefik, nestalo struje mi ne bi imali ovaj komad i ono što se u njemu događa. Možda bi tada likovi dopustili sebi da izrastu i iznesu potencijal koji u njima sigurno postoji i koji od početka predstave bode publici oči, ali na kraju ne izađe pred nju do kraja.
U tom malom zeničkom stanu žive Šefik i njegove kćerke Sabina i Sanja sa svojim partnerima Džemom i Amarom. Puno ljudi za mali stan. 
Likove iz te gužve upoznajemo kroz njihove monologe, koji funkcioniraju kao pasaži između odvojenih scena. Prolog i epilog pripadaju Šefiku, ocu, i on postavlja okvir komada. Sve ono između tih pasaža je zapravo slika, a ne dramska radnja. Situacija u koju nas Šefik u prologu uvede suštinski je jednaka situaciji kojom predstava završava. Dakle, ovo je drama u kojoj nemamo pravu dramsku radnju, već njen privid, ovo je drama koja ne donosi promjenu već konstataciju. Kakva je onda to drama? Upravo ono koja svojom formom sugerira svijet u kojem se živi. U tom smislu precizna i tačna jednočinka. Dramski oblik stvoren za naše vrijeme. To je forma koja ne dopušta likovima ništa više osim toga da trpe siže. Oni ne mogu ništa promijeniti i u svijetu jednočinke, lik je uspio onda ako osvijesti svoje nepromjenjivo stanje i iskomentariše ga, ili još bolje, ako uprkos svom saznanju nastavi iz sebe, iz svog karaktera, prkosno voditi unaprijed izgubljenu bitku. To je ono čudnovato i specifično ljudsko, i zapravo, jedino ljudsko što jednočinka može ponuditi. U tom smislu ovaj komad funkcionira i lik koji je osvijestio sebe i koji ima ovu liniju je otac, Šefik. Naravno da nije slučajno da upravo on zadaje okvir. Drang nacht westen parafraza je germanske imperijalističke (i rasističke) mantre Drang nach Osten, (zanimljivo je da forma jednočinke nastaje otprilike u vrijeme kada i ova fraza), ali se mora reći kako ona osim jake pozicije teksta, što naslov jeste, ne ponudi skoro ništa više osim jedne poluuspješne doskočice koju u nekom trenutku međusobno potroše dvije sestre.
Drang nach Westen dramski je tekst koji se odredio svojom formom uprkos vidljivom autorovom trudu da likove gradi i od njih napravi više od onoga što u svijetu koji se predstavlja mogu biti. I tu možda leži vrijednost ovog komada, u tome, dakle što je autorovo htijenje po mogućnostima realizacije jednako onim htijenjima koja vidimo u likova unutar drame. Bilo bi zanimljivo ove skice likova vidjeti u drugačijoj dramskoj situaciji i vidjeti ih u kontekstu koji bi im dopustio djelovanje i promjenu, no budući da se želi baviti svakodnevnicom i savremenostima, njihova sudbina ne može biti ništa drugo osim ove koju smo na sceni vidjeli. Prazna, bez i privida mogućnosti promjene, konstatacija svijeta koji ljudima ne nudi ništa osim da trpe.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
