Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca ZDK-a, za Oslobođenje govori o tome kako je javna potrošnja, objektivno, ogroman teret za realni sektor, koji je prinuđen plaćati visoke fiskalne i parafiskalne namete kako bi se napunili budžet i vanbudžetski fondovi.
Država BiH ima glomazan aparat koji bi teško mogla izdržati i mnogo bogatija evropska zemlja. Kakvo je Vaše mišljenje o ustavnom uređenju i javnoj potrošnji?
– O ovoj temi se manje više sve zna. Bosna i Hercegovina je zemlja sa nepunih četiri miliona stanovnika, što je predgrađe jednog većeg europskog grada. Međutim, jedna tako mala država ima dva entiteta, u jednom deset kantona, Distrikt Brčko, 141 grad i općinu, svaka od ovih jedinica sa svojim ustavnim nadležnostima i institucijama. Rezultat je 14 vlada, isto toliko parlamenata ili skupština, 183 ministarstva, više od stotinu gradskih ili općinskih vijeća, više hiljada zastupnika, više desetina različitih Uprava, Zavoda, Direkcija, Agencija, Instituta, od kojih neki čak i ne znaju šta im je posao. Imamo tri policije, tri akademije nauka, tri obrazovna sistema, tri telekoma, tri elektroprivrede… Kod nas izgleda važi ona da „složna braća kuću grade, a nesložna dvije“.
Javna potrošnja u BiH konzumira između 43% i 45% ukupnog bruto društevnog proizvoda, koji iznosi oko 27,7 milijardi maraka godišnje. Europski prosjek je oko 30%. Dakle, po ovom smo prvi u Europi, a možda i u svijetu. Ogroman dio javne potrošnje otpada na plaće i naknade. Ukupan broj radnika koji se finansiraju iz budžeta različitih nivoa vlasti je oko 185.000 na nivou cijele BiH. Za njihove plaće, naknade i sve druge troškove se godišnje izdvaja oko šest milijardi maraka. Što je najgore, školstvo, zdravstvo i policija, od kojih imamo najviše koristi i koji nam najviše trebaju, su u ovoj distribuciji u drugom planu sa svojim potrebama, ali i sa najmanjim plaćama. S druge strane, ogorman je broj zaposlenih u administraciji, javnim službama i već pomenutim institucijama, sa prosječnom plaćom preko 1.400 KM, plus dodaci, komisije, ugovori o djelu… U ovom sektoru poseban problem predstavlja zapošljavanje politički podobnih ili privilegovanih, što je svakako kumovalo i inflaciji broja uposlenih. Svaka nova vladajuća garnitura sa sobom dovede čitavu bulumentu svojih saradnika, savjetnika, pomoćnika i drugih “neophodnih” kadrova, ali ih zaboravi odvesti kad ode sa vlasti. Na ovaj način se problem samo multiplicira. Javna potrošnja je, objektivno, ogroman teret za realni sektor, koji je prinuđen plaćati visoke fiskalne i parafiskalne namete kako bi se napunio budžet i vanbudžetski fondovi. Posljedica je vrlo teška situacija u velikom broju firmi, nizak standard radnika, sa prosječnom plaćom do 600 KM, koja je često neredovna ili sa neuplaćenim doprinosima. Bez dijaspore, koja godišnje u BiH doznači preko tri milijadre maraka, te kreditnih i sličnih kratokoročnih zaduženja, sadašnji sistem i obim javne potrošnje ne bi mogao opstati, i neće opstati.
Smatrate li da je ovaj problem nerješiv u ovom momentu?
– U sadašnjoj konstelaciji odnosa i sa trenutnim načinom poimanja stvari teško je rješiv. Oni koji su glavni dio ovog problema ujedno su i dio njegovog rješenja. Iluzorno je očekivati da neko ko direktno konzumira benefite i blagodati ovakvog ustavnog uređenja i sistema javne potrošnje digne ruku za rješenje koje će mu to uzeti. Čim se takne u ovu kategoriju ili pak pomene izmjena ustava, istog trena se zbog ugrožavanja vitalnih nacionalnih interesa potežu puške i topovi. Rješenje može doći samo sa strane, odnosno biti oktroisano, što je teško izvodivo, ili od nas samih. Ali prije toga je potrebna potpuna evolucija svijesti i izlazak iz ovog začaranog kruga zamjene teza. Vitalni nacionalni interes svih građana ove zemlje nije očuvanje, nego reforma i promjena aktuelnog ustavnog uređenja, skidanje ludačke košulje koja nam je obučena. Bez toga ćemo se i dalje baviti samo posljedicama, i gasiti požare koje nikad nećemo ugasiti.
Među onima koji su ukazivali na problem pravednije raspodjele javnih prihoda je Sindikat metalaca ZDK.
– Sindikat metalaca Zeničko-dobojskog kantona je još 2011. godine ukazao na potrebu izmjena i dopuna Zakona o pripadnosti javnih prihoda, prvenstveno s ciljem pravičnije raspodjele javnih prohoda između kantona. Zeničko-dobojski, kao kanton koji je vodeći po proizvodnji i pokrivenosti uvoza izvozom, zajedno sa Tuzlanskim kantonom je prema važećem zakonskom rješenju objektivno zakinut. To se direktno odražava na mogućnost i kapacitet servisiranja zakonskih obaveza kantona, naročito iz oblasti socijalne zaštite. Primjera radi, dječiji doplatak u ZDK je 11 KM, a u Sarajevskom kantonu 49 KM. Slična je situacija i u drugim segmentima socijalne zaštite. Treba znati da je osnovni prihod budžeta svih nivoa vlasti, pa tako i kantona, indirektni porez odnosno PDV. Prema mojim saznanjima, u ukupnom ostvarenju budžetskih prihoda budžeta ZDK, prihodi od indirektnih poreza učestvuju sa preko 80%. Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u FBiH definisano je kojem nivou vlasti pripada koliki procenat prihoda, odnosno kriteriji na osnovu kojih se određuje koliko sredstava od javnih prihoda pripada kojem kantonu, od kvote koja je propisana zakonom. Tako na finansiranje funkcija Federacije odlazi 36,2%, a finansiranje funkcija kantona 51,48%. Pojedinačno učešće kantona u raspodjeli prihoda vrši se na osnovu formule koja se zasniva na broju stanovnika u kantonu, površini kantona, broju učenika u osnovnom i broju učenika u srednjem obrazovanju.
Kako bi se osigurala pravičnija raspodjela javnih prihoda u sadašnjim uslovima, našom inicijativom za izmjene i dopune ovog zakona smo tražili povećanje kvote za kantone na barem 60% od ukupnih prihoda, zatim uvođenje najmanje dva nova kriterija raspodjele javnih prihoda između kantona, i to broj radnika na teritoriji kantona te učešće kantona u ukupnom izvozu FBiH, kao i ukidanje povlaštenog statusa kantona Sarajevo koji dobija enormno veća sredstva od drugih kantona. U ZDK od oko 70.000 radnika većina radi u industrijskoj proizvodnji i stvara novu vrijednost, a firme iz ovog kantona su najveći izvoznici u BiH. Međutim, umjesto da kao rezultat imamo visok standard radnika i građana, i daleko bolju socijalnu zaštitu, situacija je obrnuta. ZDK se nalazi na pretposljednjem mjestu po prosječnoj plaći u FBiH. Smatram da ovo nije pošteno, te da bi svi zastupnici u Parlamentu Federacije BiH iz ZDK i TK, neovisno od političke opcije, trebali insistirati na izmjeni ovog zakona, u najboljem interesu građana koje predstavljaju.
Ima li pomaka u pregovorima o granskim kolektivnim ugovorima?
– Pregovori o Granskim kolektivnim ugovorima se odvijaju uz dosta poteškoća. O tome je bilo govora i na zadnjoj sjednici Ekonomskog-socijalnog vijeća za teritoriju FBiH. Od 23 granska sindikata zaključeno je tek deset kolektivnih ugovora, svi na određeno vrijeme od godinu dana. Šta će biti nakon toga, ostaje da se vidi. Iako smo prije donošenja zakona o radu ubjeđivani drugačije, realni sektor je platio ogromnu cijenu zbog člana 182. zakona o radu. Toga smo se bojali i na to smo i upozoravali. Bez kolektivnih ugovora, a samim tim i niza materijalnih prava su ostali građevinari, hemija i nemetali, petrohemija, tekstil, koža, obuća i guma, prehrambena industrija, ali i trgovina i ugostiteljstvo. I u granskim kolektivnim ugovorima koji su zaključeni, došlo je do određenog umanjenja prava, negdje manje negdje više, jer su sindikati praktično morali pregovarati od nule. Iako je stupio na snagu 23.06.2016., Opći kolektivni ugovor još uvijek nije formalno proširen na sve poslodavce u FBiH, uprkos obećanju Premijera Novalića datom na dan potpisivanja ovog ugovora. Mislim da sve ovo jasno kazuje šta su bile stvarne intencije novog zakona o radu, koje praksa svakodnevno potvrđuje. Ali ovdje nije kraj, ubijeđen sam da će ovi deregulacijski pritisci biti nastavljeni sa još većim intenzitetom, na što moramo biti spremni.
Sidndikat zeničkog ArcelorMittala je pozitivan primjer da se istrajnošću mogu izboriti za radnička prava.
– Sindikat ArcelorMittal Zenica je sa Upravom ove Kompanije 17. februara zaključio Pojedinačni kolektivni ugovor kojim su regulisana prava i obaveze poslodavca i radnika iz radnog odnosa, usklađen sa novim zakonom o radu. Dogovoru je prethodilo ukupno 20 teških pregovaračkih sastanaka. Zbog zastoja u pregovorima sindikat je 15. decembra prošle godine organizovao čak i protest radnika pred direkcijom ove firme, kako bi se stvari uozbiljile. Sa dosta oslabljenom pregovaračkom pozicijom, zbog pritiska roka iz famoznog člana 182. Zakona o radu, pregovarački tim sindikata je sa Upravom ove kompanije uspio postići obostrano važan kompromis, kojim su sačuvana sva stečena materijalna i druga prava radnika, ali i stabilnost kompanije. Da ovaj pojedinačni kolektivni ugovor nije zaključen, mjesečna primanja radnika ArcelorMittal Zenica su direktnom primjenom novog Općeg i Granskog kolektivnog ugovora mogla biti umanjena u prosjeku od 150 do 200 KM u odnosu sa sadašnji nivo. Iz toga je vidljiv značaj ovog kolektivnog ugovora za prava i interese radnika. Ovaj kolektivni ugovor je po vrsti i obimu prava jedan od najboljih kolektivnih ugovora u okruženju, ali i najbolja potvrda koliko je sindikat bitan za zaštitu i očuvanje radničkih prava.
Mirza Dajić/Oslobođenje
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
