Dedo je zaustio: Tko kvari našu mladež? Pijančevanje, lumparija najgore vrste, noćno skitanje i klatarenje i hiljadu drugih nepodopština uzrokom su, da naša mladež tako rapidno pada.
Baka je odgovorila: ne trkeljaj nije ti ovo 1907. godina, napuni usta sogan dolmom i uduni.
Tata je nastavio: E moj stari, omladinci nisu više pijanci, to sve zatupljeno bleji u tv ekrane, a u naše doba nije to moglo tako, znao se neki red!
Mama se brecnula: ne lupetaj kraljeviću Marko, nabacaj u ta usta sarme i da te nisam čula više.
Ja sam nastavio: ljudi moji, pa da li je to moguće, kakav je ovo pogrešan vakat stigao, niko ne hrani krave, mačiće i cukice, svi se brinu je li Tomagoči napojen. Kvare nam omladinu, a mi se živi pojedosmo od brige da ih izvedemo na pravi put. Jok, nije to moglo u naše doba! Treba to sve,…
Supruga me uštinula za rame i šapnula: srećo, idi ti unesi drva za potpale, manje lupetaj više klepetaj do ložione.
Ja sam znao da je vrijeme za predah, mislio sam, pa bolje mi je da šopam tarhanu, nego da po cičoj zimi skupljam cjepanice. Energično sam mlatarao kašikom istovremeno srčući supu.
Moj sin je nastavio: Kakav crni Tamagoči, bijele boje. To je simbol bezbrižne mladosti ispunjene pravim vrijednostima, ovo danas je nepodnošljivo. Pa ovo niđe na svijetu nema. Ako nas ova današnja tehnologija neće natjerati da odemo preko glave, neće ništa. Vjerujte mi, gledam svog junca malog, samo gleda neke baba praščiće po aplikacijama „u“ internetu. Nikad se to ne poigra ko insan, da se nauči pravim vrijednostima: malo puškicu i pištoljčić brale u ruke zašta sam ih kupovao, malo ke-kama, k’o sav normalan svijet. Pa da od njega ispadne pravi čojk pacifista, kakvi smo mi ispali.
Ja sam znao da slijedi verbalni direktni kroše naše snahe: ne palamudi ako boga znaš (veli ona mom sinu), nego srkni te limunade da ti spere taj prljavi jezik pun zloće i negativnih misli. Pusti jetima na miru, a ti nauči da poštuješ mudru misao: svako vrijeme nosi svoje.
Sin je, dok si rekao keks ponizno guslao i cuclao oporo piće puno košpica i kiselkaste ljušture.
Na to je unučić sa mobitelom u ruci guknuo: vama krivo što ste matori. Glumite da je vama krivo zbog mene, a nećete da priznate da vam je krivo što zavidite mojoj generaciji.
Moj dedo se brecnuo: kakve gluposti omladina danas izgovara, na čemu ti imam zaviditi dijete drago?
Unučić je vispreno dobacio: pa da je to vaše vrijeme valjalo ne bi bilo prošlo. Meni je ovo moje vrijeme još bolje kada slušam gluposti o vašem vremenu crno-bijelih ekrana, japanskih digitalnih izuma od jednog kilobajta i minder sijela. Vi ste samo tužni što ste stari i ne znate da uživate u novim izumima jer ste robovi starih navika i nesposobni za prilagođavanje novom okruženju, pa sad gorčinom lajete o sadašnjem vremenu, kako biste prikrili žal sa mladošću. Ali da vas utješim nemojte da žalite, nemate za čime, Vaša mladost je ionako bila ispunjena zastarjelim, tim nekim tehnologijama.
Ja sam na to lanuo: sine reci mu da zaveže jezik za zube, pa neće valjda biti zadnja od malog krezubca. Mada nešto kontam, nije da nije tačno da smo ostarili, ali „objektivno“ u naše doba si znao red. Mogao si zaspati na klupi u parku bezbrižno, mogao si putovati gdje si želio, bilo smo četvrta, haloo, četvrta vojna sila Evrope.
Deda, uzjogunjen pominjanjem prošlog režima nije mogao da ne lane: sunce li ti žarko, lako je bilo praviti klupe u parkovima kad su nacionalizovali sve od uspješnih privatnika i nisi ni imao šta opljačkati jer su ugušili duh preduzetništva, pa ti spavao, orao, kopao, šta god i kako god: imao si zagarantovanu spoznaju da niti ćeš propasti, niti ćeš ispuniti sve potencijale.
Na to je moj tata dodao: stari ne bulazni, u tom režimu je ipak svako dijete imalo zagarantovan boravak u odmaralištima i nije bilo fakulteta drive-in karaktera.
Moj sin je na to usplahireno dodao: opet vi o vašem šatro lijepom dobu, tata i deda (obraćajući se meni i mom tati) de nam recite jeste li i vi kao i svi koje poznajem bili za reformiste na prvoj demokratskoj provjeri narodne podrške tom bajnom sistemu, koji iako su dobili 2% glasova, po pričama ispada da su svi bili za njih. Koliko znam reformisti su bili za očuvanje tog bajnog društva o kojem sa sjetom pričate.
Ja sam na to zaustio: sine, mi bismo bili za njih da su osvojili vlast, u to budi uvjeren, a ovako mi smo svakako duhom bili za njih, ali ruke su nam bile malo zauzete.
Unučić je na to smirenim tonom slavodobitno zaključio: svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju propadoše. Ja vam lijepo kažem, uljepšavate prošlost samo zato što više nije sadašnjost. Jer da je ta vaša prošlost sadašnjost ne biste imali lijepih riječi, pa kako vrijeme prolazi i sjećanje jenjava vama se ta prošlost od zaborava čini sve ljepšom.
Ja sam na to podviknuo: ajde dijete balavo umukni. Toliko ti je dobro vrijeme da svi odlaze u Njemačku, a u naše doba mi smo imali privredne kombinate, mi smo imali ozbiljne fakultete..
Unučić je ponovno dodao: Deda (tj. ja), vidiš ja u ruci imam ajped koji ima gugl i vikipediju. Ta vikipedija mi daje prednost da ne slušam vaša iskustva i upijam ih kao istine, već da provjerim je li to tačno. Ja evo ukucao, piše da je naziv: gastarbajter nastao tokom 60-tih i 70-tih godina dvadesetog vijeka kada su masovno ljudi iz Jugoslavije bježali na rad u Njemačku, da zarade koru hljeba. Eto vidite, toliko o tom obećanom prošlom dobu, sada vidite da je moje doba „objektivno“ bolje doba jer mi ne treba vaša podučavanje i indoktrinacija, ja ću se sam obrazovati kao građanin globalnog sela.
Iz ove scene koja nalikuje na jaz između pet generacija Topalovića u filmu Maratonci trče počasni krug, vidljivo je da se za jedan puni vijek mijenjaju tehnike, ali da je sve isto. I baš kao u kultnoj sceni jugoslovenske kinematografije pri otvaranju testamenta pokojnika Pantelije Topalovića koji se opredijeljuje da sve ono što ima ostavi samom sebi i da sam sebe naslijedi na šta unuk Aksentije izjavi: deda, deda baš si krme!, tako mi puni vijek zaboravljamo da sve naše mane ne nosimo u grob sa sobom, već ih htjeli ili ne, prenesemo novim generacijama.
Ipak potpuno bez osnova mi se nadamo da nam za svo naše nasljeđe u kojima smo obezbijedili da se svaka nova generacija nekritički hrani novim oblicima indoktrinacije, neko Tamagočijem, neko crnobijelim tv ekranom, a neko ajpedom, tamo neki novi Aksentije neće na čitanju tog našeg testamenta ovom društvu sjetiti da kaže: dede, dede ko je vas poznavao ni Balkan mu neće teško pasti, pa što nam ne ostaviste knjige i znanje kao nasljeđe, da i mi budemo svjetski „čovjeci“, a ne da nam kao grobari svijetle budućnosti obezbijedite da budemo viševjekovno brižljivo zapušteni u razvoju bez perspektive.
Eto tako bi se u kratkim crtama mogao igrokazom dati komentar o famoznom tekstu koji je objavljen u medijim proteklih dana: „Ko kvari našu mladež?“ – Tekst iz 1907. o problemima roditelja s „pokvarenom djecom“ Sarajeva ili još jednostavnija analiza: vijek poslije ništa se ne mijenja.
Autor Demirel Delić
Autor je Zeničanin, autor niza kolumni i tekstova u Oslobođenju i Večernjem listu. Radi kao pravni savjetnik u VSTV-u.
Sadržaj teksta predstavlja lične stavove autora i ne održavaju stavove institucije VSTV-a BiH ili redakcije portala Zenicablog.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
