Ko je koga tamanio Huti Tutse ili Tutsi Hute?
Otvori širom dlan ruke na kojoj po mogućnosti nosiš prstenje sa izbočenim dragim kamenom, raširi prste, skupi svu snagu i koncentriši se da udar u vrh vlastitog čela bude precizan, energičan i efektan. Proizvedi osjećaj tupog bola u čelu do kojeg je došlo jer si posramljen vlastitom glupošću. To je ona prirodna ljudska reakcija, kada ti je istina bila pred očima, a ti je nisi čuo iako si gledao, ovaj vidio iako si slušao, ma znate šta već mislim, samo ovo u montaži isijecite. Misliš da ti dociram čitaoče, ne, ja ti samo prenosim šta sam ja uradio na jednostavni upit: Ko je koga tamanio Huti Tutse ili Tutsi Hute?
Pitaš se otkud ja da dobijem upit o nekim divljim plemenima afričkih domoradaca, a kakve to veze ima i sa tobom? Ima i te kako da ima.
KOLEKTIVNI PTSP
Jesi li se nekada uhvatio u momentima žalopojki, sažaljenja nad vlastitom sudbinom i sudbinom nacije (u izvornom značenju razumijevaj ovaj pojam: kao skup građana koji žive u jednoj državi) kojoj rođenjem pripadaš. Pa kako to da međunarodna zajednica nije imala sluha za našu nedaću, pitaš se. Zašto nam naši evropski prijatelji nisu pružili ruku spasa, zašto smo bili prepušteni ratnom vihoru u centru Evrope, baš mi, sa vjekovnim evropskim korijenima. Kako je svijet ostao imun na patnje neviđenih razmjera nedužnog civilnog stanovništva. Kako to da je svijet bio zaokupiran vlastitim ambicijama ostvarivanja sitnih sinekura, dok je buktio rat u srcu Evrope. Zašto se svijet nije decidirano i odrešito stavio na stranu žrtve i vojno-ekonomsko-političkim mjerama spriječio eskalaciju nasilja ogromnih razmjera. Ne razumijem kako je naočigled naslovnih strana medija, svjetska populacija ostala faktički nijema na užasni čin barbarskih pohoda urušavanja civilizacijskih vrijednosti. Kakvi su to ljudi koji su lišeni empatije prema svom evropskom susjedu/komšiji i jezivim traumama koje proživljava, bili usmjereni na jeftine oblike dnevnog zadovoljenja potreba za razonodom. Tragičan je to svijet koji je duže od hiljadu dana posmatrao bez treptaja tuđu užasavajuću bol, nikada viđenu od II svjetskog rata. Kakva je to međunarodna zajednica koja je dozvolila i čak patronizirala kreiranje luđačke košulje umjesto državnog pravno-političkog okvira. Zar je moguće da je trust mozgova međunarodne zajednice prihvatio nakaradni i retrogradni koncept etnonacionalističkog uređenja države u državi koja pripada kontinentu kolijevke ljudskih prava. Pa čime smo mi zaslužili da svijet slijepo posmatra neobuzdano čerupanje integriteta i identiteta multikulturalne zajednice i da se nama slikaju slike uređenja države koje ne mogu proći niti carinu u uređenim društvima. Sve si ovo nekada pitao u manje-više istoj formi?, e onda je ovaj tekst namijenjen tebi.
Mi smo društvo koje kolektivno pati od više oblika PTSP-a, ali nas je to dovelo u stanje samosažaljenja nad vlastitom sudbinom, za koje smo uvjereni da nije uzrokovano našim nerazumijevanjem svjetskih tokova, pa se iščuđavamo nerazumijevanju drugih, po principu: svi su u kafani pijani, ja sam trijezan, navest ću ih ja da se ponašaju trezveno. Zavodljivo je takvo promišljanje, jer je prebacivanje odgovornosti i kreiranje teorije svjetske zavjere uvijek najslađe za razumijevanje pozicije autsajdera. Možda bi i meni bilo lijepo u tom toplom zaudarajućem toru, da se nije desilo pitanje: Ko je koga tamanio Huti Tutse ili Tutsi Hute?
Sjećam se, a prošle su godine, kao da je danas moj ružičasti svijet doživio apokalipsu. Na postdiplomskom studiju u okviru predmeta Savremene političke ideologije, organizovan je interni okrugli stol u kojem su učestvovali nadobudni sveznajući studenti. Sve je išlo kao po loju kada se razgovaralo o uzrocima političkog stanja u kojem se nalazimo. Red kuknjave, red moralisanja međunarodnoj zajednici, red Hegelove čiste teorije prava, red niđe na svijetu viđenog ratnog vihora kao uzroka sadašnjeg stanja i još bi to trajalo i danas da se profesor kao moderator dijaloga nakon duge tirade društva budućih akademika nije uključio sa prosto proširenom rečenicom, uz letargičan ton i bez prizvuka cinizma, ali ipak odrešito da uvede uzavrelu diskusiju u mirnije vode. I tada je Tarik Haverić postavio pitanje od kojeg su se oborile vilice, atmosfera je od navijačke bilinopoljske za trenutak preseljena u ambijent komemorativnih događaja u Bosanskom narodnom pozorištu.
Ko je koga tamanio Huti Tutse ili Tutsi Hute?
Tajac, šok i nevjerica. Samo se čuje neugodna tišina. Svjestan da je naslikani svijet krahirao, otvorio sam širom dlan ruke, raširio prste, skupio svu snagu i koncentrisao se da udar u vrh vlastitog čela bude precizan, energičan i efektan.
Ništa više nije bilo potrebno saopštiti, bolno pitanje je proizvelo sasvim dovoljan efekat. Nikada nisam plastičnije svjedočio društvu koje je u momentu spoznalo da čezne za pameću, a da su sve ostale ambicije ostale u zapećku.
U istom periodu, na drugom dijelu svijeta, dešavali su se masovni pokolj i istrebljivanje, potpomognuto pasivnim držanjem međunarodne zajednice i aktivno – stavljanjem na raspolaganje velike količine oružja u Ruandi, te je u svega nekoliko mjeseci praktično istrijebljen jedan narod – genocidom. Zvuči poznato? Sve je poznato samo je kao planina teško pitanje, koje i danas odzvanja tim amfiteatrom fakulteta: ko je koga tamanio. Dakle, detaljima pokolja se nećemo zamarati, samo jedno jednostavno: ko i koga i da iz prve uberemo gdje je ta tačka na globusu, i čiča-miča gotova je priča o empatiji. Razbijena je slika svijeta u paramparčad.
Da se ponešto naučiti iz ovoga.
Spoznaja o vlastitom značaju u globalnim tokovima je moguća upravo tako, objektivnom komparacijom po principu BiH 90-ih – Ruanda 90-ih. Naslućujete, to podrazumijeva da je slika naše muke nekom Johnu, Xi Liu i Ottou podjednako značajna našem vlastitom znanju i razumijevanju uzroka smrti predsjednika Ruande Juvénala Habyarimana. Baš tako, koja Ruanda, koji Habyariman! Svako suprotno tumačenje i razumijevanje naše pozicije značajnijom za svijet, upravo bi pokazalo nedostatak empatije i objektivnosti.
MUKO MOJA
Sve nas ovo navodi na jednostavan zaključak: svima je imanentno i nitko nije imun na postulat: muko moja, pređi na drugoga. A kada je kod drugog muka, mene se plaho i ne tiče. Zato je bitno da naučimo da su za nastanak vlastitih muka uzroci uvijek bolno blizu i da je za prevazilaženje potrebno suočenje sa uzrocima, a ne nada u spoljnje razumijevanje pravičnosti.
I zato je bitno da odstupimo od pristupa Bore Stjepanovića u filmu “Ničija zemlja”, koji se u jeku ratnih sukoba u kojima sam učestvuje na prvoj liniji vatre bavi listanjem novina i iščuđavanjem sa formulacijom: “a ja sranja u Ruandi”. Dakle, prvi korak ka ispravljanju sadašnjeg stanja u našem društvu, ali i vlastitim životima, uvijek je neprijatno suočenje sa stvarnošću i prihvatanje mogućnosti da se ličnim djelima utiče na pojave kojima smo okruženi, a ne traži se utjeha u vanjskim faktorima ili u tuđim životima. Za rješenje postoji jedna adresa, a za izgovore njih beskonačno mnogo.
Autor: Demirel Delić
Autor je Zeničanin, autor niza kolumni i tekstova u Oslobođenju i Večernjem listu. Radi kao pravni savjetnik u VSTV-u.
Sadržaj teksta predstavlja lične stavove autora i ne održavaju stavove institucije VSTV-a BiH ili redakcije portala Zenicablog.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
