Kolumna: Mandrkno Zaim – Jedna indijanska poslovica kaže da je ljudski život sjaj svica u mrkloj noći. Kratak i prolazan, iako se čovjek po prirodi otima da i vremenu bude za kormilom. Život na ovom svijetu nije ništa drugo do ostavljeni trag. Stoga se još jednom vraćam na lokalne izbore jer u lokalu naših života pokazala se sva odvratnost jeftinoće tog istog čovjeka, koji se uzdiže visinama nesvjestan potonuća opanka u vlastito blato svojeglavosti. Ili još gore, da ga kao u Banovićima majka Mevla rodi na mehkom oblaku, pa odozgo prošeta u zagrljaj tom napaćenom čovjeku. U drugoj varijanti, on je neko ko će opet donijeti sunce, onako pod rukom, kao da nosi fasciklu na sastanak općinskog odbora kojem predsjedava. U trećoj varijanti taj, u božansku poziciju inaugurani čovjek, ljudima će sačuvati rijeku, nećete vjerovati, čak i od samog sebe. A dolje, u blatu realnosti ostaje čovjek u množini, ispaštajući grijehe sitnog ćara i široke guzice, do neke druge godine ili dok mu se ne javi da izađe iz voza, noseći jedino svoj kofer gluposti, kao jedini trag da je bio ovdje, na ovom svijetu, i na kratko bio putnik.
Taj “izlazak iz voza” liči mi na kraj putovanja jednog Zaima, koji u ovom slučaju nije bitan da bi mu otkrivali identitet, već njegovom rukom zacrtani životni put. Naime, umislio Zaim da je partizan, komunista, iako po godini rođenja Zaim je jedino jurišao na pelenu čije se bojno polje nije stiglo ni počistiti od njegovih bombi, a bacao je nove. Kao zaslužan “revolucionar” Zaim odluči da svoj identitet odredi velikom petokrakom i tako umjesto umiranja, premine. Nije Zaim niti umro, niti preminuo, niti preselio na ahiret, već naprosto mandrkno, ali mu ne stigoše to reći. Valjalo mu je izaći iz voza, a trag njegovog putovanja ostade samo u djetinjstvu vlastite revolucije pod zastavom neukosti. Jer svako onaj ko za života na ovom svijetu ne ostavi čovjeka trag, on je mandrkno makar ga poslije kroz pleksiglas ljubili.
No vratimo se u sadašnjost, koja će koliko sutra biti prošlost kao i vinovnici jeftinog populizma, nadasve neukosti i skaradnog ispoljavanja pripadnosti nečemu što će donijeti i najmanju korist, toliko zastranili da u toj “revoluciji” zaborave i rođenu mater. Oca su već primakli kao žrtvu idolu svog neostvarenog sna.
Jer sve je u idolu svemogućnosti rješavanja njihovog sad, zapošljavanju hanume ili djeteta, podređenosti idolu do nivoa kišne gliste, da bi sa novim danom, samo dan nakon izbora, ne shvatili, već grčevito branili vlastitu glupost. Onako, baš kao glista, još se koprcajući u blatu svojih želja, blatu koje će osušiti pohlepa njihovog idola dok im ispija rijeku, uvjereno nedodirljiv. Još im se umjetno cereka sa ostavljenog velikog plakata pored puta, kao opomena koje nisu ni svjesni. Živi bili pa vidjeli!
Da kolumnu završim u istom tonu svenarodne gluposti, ispričat ću jednu taze anegdotu koju mi u petak ispriča dragi prijatelj. Naime, u nekom selu u Srednjoj Bosni, bio nekakav koji je kud hodio i prdio. Okupile se žene oko seoske česme, pa onako stidljivo, šapatom komentarišu tu njegovu mahanu jer još znaju za sramotu. Prilazi im mlada žena, koja u nogama ali i glavi ima malo utakmica, pa će ti onako naivno i glasno: “Eeee, nije to ništa, da vi vidite kako Safet zaprdi.”
Da su moji zemljaci utrošili samo deset posto energije na čuvanje vlastitog obraza umjesto što su se lomili da sačuvaju lice bezobraznika kojeg sam prozvao, njihovo putovanje dunjalukom ne bi se pretvorilo u poraz ljudskosti. Čak mi i haturili što ga prozivam, ‘nako direktno. Pravdajući postupke tazbinskim a ne rodbinskim vezama, samo su stvar otkrili do kraja i svoj grč na licu nakon ispijanja maštrafe neiskrenosti. Izdali su sebe! Jer kada čovjek izda sebe on time postaje bivši čovjek. Ostaje samo to, da se ponovo nadvio isti oblak pohlepe nad rijekom u koju su mi se koliko jučer zaklinjali kao u rođenu majku.
Ili još bliže, ili ako hoćete lokalnije, jer to određuje moje trenutno stanište, kada su mi iskazivali hatur što sam pisao o bogohuljenju i tako uvrijedio njihovog idola, pa me nazvali generalom poslije bitke.
Nisam ja general hvala Bogu, već samo kapetan, čini se za ovaj dunjaluk, ali se borim. Svjestan da bitka traje dok je čovjek živ, i da jedna pobjeda nije kraj već nastavak iscrpljujće borbe sa samim sobom, protiv ega koji ima taj animalni nagon, kojem mnogi pokleknu veoma rano, da im se život svede na dvije zadaće.
Da jedu i da prde!
Moje tvrdnje za koje bih volio da se ne ostvare, ali životne lekcije ih bolduju krupnim slovima, osjetit će najprije oni koji su sebe ali i svoje najmilije prodali za sitan ćar. Kasnije će to biti stihija koja će ih odvući daleko na “bauštel” odakle će svojim statusima na društvenim mrežama, voljeti i braniti Bosnu, a Boga mi i Hercegovinu, i milovati rijeku svoga djetinjstva, samo i samo na slikama.
Naredni izbori će za dvije godine, ali mi ne pada na pamet pozivati na osvještenje, potpuno uvjeren da će opet neko donijeti pivu, ili čak nekoliko gajbi iste, pored lovačke kućice gdje se od glasnoće gluposti ne čuje huk rijeke, jer izbori su opći a tada valja puno komotnije “općiti” sa šejtanom. Samo neka dućan radi!
Neću, jer oni koji dozvole da mahalom njihovih života kruži i zaprđuje Safet, ali i ne mora se nužno tako zvati, u smradu njegove bahatosti valja im dalje putovati. Ne živjeti, već samo životinjariti dok im na banderi ne osvane vlastiti “plakat” izbora kojeg nisu birali, samo potvrda da je neko mandrkno.
JBG Zaime!
Piše: Said Šteta, književnik i novinar
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
