Početkom devedesetih godina, tamam ono nekako kad se hoće iz mira u rat, radio sam na osiguranju zgrade u kojoj su bili smješteni Radio Zenica i redakcija zeničkog sedmičnika Naša Riječ. Baš kao i Đorđe Balašević na onoj benzinskoj pumpi, u romanu “Tri poslijeratna druga”, i ja sam, kad sam mogao birati, vazda birao noćne smjene. Kako kaže Panonski Mornar u jednoj svojoj pjesmi: “Mrak je moja boja i tu nema pomoći”. Noćnu smjenu sam uglavnom provodio u portirnici, na ulazu u objekat.
Čitao sam knjige ili slušao muziku na kasetofonu marke “SHARP”, koji nije volio narodnjake. U to doba, kao i dan danas, slušao sam rock’n’roll, ali, valjda zbog ove balkanske japije, znalo se desiti da mi se ponekad omakne Halid Bešlić ili Toma Zdravković. Moj “SHARP” nije imao milosti za takve incidente. Čim ubacim narodnu kasetu on odmah “proguta” vrpcu i zatrokira. Helem nejse, u toj staklenoj kutiji, koju su optimisti zvali portirnica, uglavnom su svirali “Scorpionsi”, “Rollingstonesi”, Joe Cocker, “Dire Straits”, Eric Clapton, Zabranjeno Pušenje i, naravno, Panonski Mornar. Povremeno sam znao i malo sjediti u studiju Radija Zenica i pratiti stvaranje radio programa, jer je noću, osim ekipe u studiju, zgrada bila potpuno prazna. To “povremeno” se pretvorilo u “stalno” kad su noćni program radili voditelj Bogoljub Ilić i “šefica” mix pulta Kosavka Petrović.
Čim bi ušli u zgradu Bogoljub bi provirio kroz onu šubu u portirnicu i rekao: “Mali, (bio sam za pola glave viši od njega) zaključaj vrata i haj’ gore u studio!” Druge kolege koji su radili na osiguranju nije zvao u studio. Nakon prvih par kafa, koje smo popili zajedno, znao sam da sam mu nekako drag. Imali smo slične poglede na život i mnogo zajedničkih tema za razgovor, od nekih životnih pa do muzike. Doduše, oko muzike smo se jednom malo sporječkali. On je rekao da su bolji Bitlsi, ja sam rekao da su bolji Rolingstonsi. Onda je on rekao: “Šta ti znaš, balavac iz Banloza?!”
Uglavnom, čovjek je bio genije. U to vrijeme nije bilo kompjutera. Drugi voditelji su, prije početka noćnog programa, u studio unosili hrpu pisanog materijala, čitave fascikle, koje su koristili tokom programa. Bogoljub Ilić je u studio nosio samo dvije kutije Marlbora i pepeljaru. Vodio je program bolje od Jacka Killiana. Radio je to tako prirodno i opušteno, kao da cijelo vrijeme razgovara s dragim prijateljima u bašti nekog zeničkog kafića. To je zaista bila prava čarolija. A njegov glas je bio kao stvoren za radio. I, što je najvažnije, bio je dobar čovjek. Ljudina.
Helem nejse, razbuktao se rat i odveo me iz Radio Zenice u uniformu, prvo maskirnu, a kasnije plavu. Kraj rata sam dočekao na mjestu šefa smjene Policijske stanice III.
Jednog dana, dok se u stanici pila prva jutarnja kafa, primijetio sam da je jedan meni jako drag kolega neraspoložen i pokunjen. Kad se kafa popila i kad su se skoro svi razišli za poslom, upitao sam ga o čemu se radi. Reče da mu je dijete jako bolesno i da mu hitno trebaju lijekovi “Telebrix” i “Urotraft”, koje nigdje ne može naći, a koji su, i da ih nađe, preskupi i da nema novca da ih kupi. Ovo me zaista pogodilo. On je otišao na posao sav skrhan. Par sati sam razmišljao kako pomoći ovom kolegi. Kako pronaći lijekove? A kad ih pronađemo kako ih platiti?
A onda sam se nečeg sjetio. Vrijedi pokušati, pomislio sam i zgrabio telefon..
-Molim?
-Hej Bogi, Sabro je, šta ima?
-Oooo, dobro si se sjetio nazvat’. Sigurno neđe gori?
-Gori brate. Djetetu jednog kolege hitno trebaju neki lijekovi, al imamo dva problema. Prvi, nigdje nema tih lijekova, a drugi, jako su skupi. Možeš li nam kako pomoći, da objaviš to u programu ili nekako..?
-Pričaj balavac, kako se zovu ti lijekovi?
Napravio je haos u programu. Čitav grad je digao na noge. Voditeljica iz dnevne smjene je svako deset minuta objavljivala u eteru potragu za lijekovima. Bogi je čak zvao i druge radio stanice da to objavljuju u svom programu, zvao je sve koji bi mogli nekako pomoći.
Nakon pet – šest sati zazvonio mi je telefon u kancelariji.
-Balavac, znaš li gdje je kino “Central”?
-Svašta! Kako neću znat’ gdje je kino “Central”?!
-Šta ja znam, ti si seljak iz Banloza. Slušaj me dobro, iza kina, pred ulazom u šahovski klub, čeka čovjek koji ima one lijekove. Daje ih džaba. Diži dupe i idi to preuzmi!
Tako je i bilo. Čovjek je čekao na dogovorenom mjestu i dao nam lijekove besplatno. Moj kolega je bio presretan. I danas mi se zahvaljuje kad me sretne, a prošlo je dvadeset pet godina. A ja mu i danas objašnjavam da je sav posao odradio Kralj Noćnog Programa.
* * *
-Halo?
-Hej, Bogi. Hvala ti stari.
-Za šta?
-Za one lijekove koje si pronašao za mog kolegu?
-Bježi ba, ne spominji to! Dobro se završilo, idemo dalje!
-Hoćemo li na kafu? Spremio sam ti jedan poklon u znak zahvalnosti. Mali znak pažnje. Ploču najbolje engleske rok grupe.
-Koja je ploča? Jel “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, od Bitlsa?
-Nije, nego “Sticky fingers”, od Rolingstonsa.
-Znaš šta, balavac, idi u onaj svoj Banloz, čuvaj ovce!!!
Sabrija Karahmet – Priče iz retrovizora
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
