Prije tri godine list „Naša riječ“ napunio je 60 ljeta neprekidnog rada dok je 2019. Radio Zenica zaokružila pola stojeća emitovanja programa i prava je šteta što je, i u jednom a i u drugom slučaju, pomalo zapostavljena kultura sjećanja i što se nisu svečano susrele nekadašnje i sadašnja generacija novinara ova dva najstarija zenička medija * Šta za prve znači topografija njihovih uspomena na rad u ovim redakcijama, a šta za ove druge tradicija koju su utemeljili ovi prvi?
Za Zenicablog piše: Raif Čehajić, publicist
Sredinom ove godine navršilo se 50 godina od osnivanja i kontinuiranog rada Radio Zenice, koja je, na inicijativu Općine a u okviru Novinsko-izdavačkog propagandnog preduzeća „Naša riječ“, osnovana 20. juna 1969. godine. Ne znam tačno koliko je u Bosni i Hercegovini, u vrijeme pokretanja prvog zeničkog elektonskog medija, postojalo radio stanica, ali zasigurno nije ih bilo mnogo u odnosu na današnji broj.
Veoma dobro se sjećam početka rada Radio Zenice u staroj zgradi „Naše riječi“ u ulici koja je tada nosila naziv Fadila Jahića Španca a danas Seida Serdarevića, o čemu sam saznao – tada na odsluženju vojnog roka u Beogradu – iz printanih medija, uz naslovnicu sedmične revije za mlade „Mladost“ , na kojoj je bio portret prve spikerice Vesne Princ.
Prvi spikeri Vesna Princ i Željko Urban
Kako su me od djetinjstva privlačili mediji, a posebno radio, početkom 1970. godine iz Kaknja sam se obreo u Radio Zenici ponudivši Željku Urbanu, tada spikeru i uredniku muzičkog programa, saradnju u veoma slušanim emisijama „Top hit lista“ i „Pop kros kontri“. Na dar sam mu donio longplejke „Dip perpla“ i Dženis Džoplin na kojima su se nalazile njihove kultne numere koje će kasnije postati hitovi. Željko je moj prijedlog o saradnji sa zadovoljstvom prihvatio pa sam narednog petka (u kasnim popodnevnim i ranim noćnim satima kada bi se završilo emitovanje programa), zajedno s njim i Miroslavom Vinduškom Robijem, snimao ove dvije emisije koje su se emitovale u subotu („Top hit lista“) i u nedjelju („Pop kros kontri“) . Trajalo je to i narednu godinu a onda sam se preselio na Radio Sarajevo u emisiju „Zabavno-muzički informator“ pišući prikaze najnovijih svjetskih hitova pop muzike.
Saradnju sa Radio Zenicom obnovio sam dvadesetak godina kasnije, početkom rata (1992.-1995.) kad sam se kao izbjeglica iz blokiranog Sarajeva skrasio u rodnom Kaknju, izvještavajući redovno za Popodnevni dnevnik o zbivanjima u rudarskom gradu.
Ovih i drugih detalja moje saradnje sa Radio Zenicom prisjetio sam se u julu ove godine boraveći u Zenici prilikom susreta s jednim od kolega s kojim sam radio u „Našoj riječi“. Interesiralo me da li je, i ako jeste, kako obilježen veliki jubilej Radio Zenice – pola stoljeća postojanja i uspješnog rada. Kolega mi je kazao da je tih dana Radio Zenica emitovala posebne emisije posvećene ovom jubileju, ali je izostalo druženje nekadšnjih novinara ovog medija sa sadašnjim kolegama. Koji dan kasnije na Guglovoj tražilici ukucao sam „Radio Zenica obilježila 50 godina postojanja“ i našao samo jednu vijest i to na portalu Zenicainfo (jedan od medija RTV Zenica) o tome kako je „RTV Zenica danas (20.6.2019.) podijelila radost obilježavanja 50. godina postojanja Radija Zenica i sa korisnicima zeničke JU Dom za stara lica“.
„Naša riječ – glasilo Zeničkog sreza
U priči s mojim kolegom o ovom jubileju sličan narativ je dominirao i o mom interesiranju za obilježavanje 60-godišnjice lista „Naša riječ“ od prije tri godine, jer su ove novine osnovane 15. februara 1956. godine i za koje me vežu daleko jače i dublje emocije nego za Radio. Te novine su tada bile glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda Zeničkog sreza, koje su pod ovim okriljem počele izlaziti u Zenici 1956. godine i evo već 63. godinu, danas kao privatizirano preduzeće, sa minimalnim brojem zaposlenih i skromnim tiražom, istrajavaju ubrajajući se, sa sarajevskim dnevnikom „Oslobođenje“, među tri-četiri najstarije novine u Bosni i Hercegovini. S obzirom da se današnje zeničke novine – što je i očekivano – po mnogočemu razlikuju od onih iz pedesetih godina proteklog stoljeća, smatram da je potrebno ukazati na izgled, tadašnjeg izdanja, prije svega likovno-grafičkog, pa zato evo nekoliko osnovnih elemenata.
Novine, formata A-3 i sadržaja na 12 stranica, štampane su u sarajevskoj štampariji „Oslobođenja“ u crno-bijeloj tehnici na – s današnjeg aspekta gledanja – ne baš kvalitetnom papiru. Glava lista preko cijele stranice bila je u negativu na svijetloplavoj podlozi ispod koje je bilo (na bijeloj podlozi) ime osnivača: list Socijalističkog saveza radnog naroda Zeničkog sreza, a na petom stupcu glave, na bijeloj podlozi, osnovni podaci o novini: mjesto, broj i datum izdavanja, zatim ime direktora (Dragiša Ivković) i glavnog urednika (Fadil Ademović), kao i period izlaska (svake srijede) i cijena (10 dinara). Ispod glave lista od februara 1963. do augusta 1990. pisalo je da je to „List za društena i politička pitanja“. Od osamostaljivanja BiH kao države u zaglavlju je skinuto ono „List za društena i politička pitanja“, a u impresumu piše da je izdavač istoimeno preduzeće. U nekim perioda izlaska list je bio jedna vrsta službenog glasila Općine Zenica. Od početka izlaska pa sve do 1978. godine „Naša riječ“ je izlazila sedmično i štampana je samo na latinici, a onda dva puta sedmično (ponedjeljkom i petkom) da bi od 25. maja 1987. godine izlazila u kombinaciji stranica – jedna latinicom a druga ćirilicom sve do 1992. godine kada se ponovo štampa samo na latinici.
Prvih godina list je bio strogo rubriciran: na prvoj stranici je, na tri ili četiri stupca sa dominatnim naslovom, bila glavna informacija iz protekle sedmice (često sa fotosom), a na desnom ili na dva stupca druga po važnosti informacija do polovine stranice a ispod nje, obično na jednom stupcu, treća važna vijest. Na sredini naslovnice često je bila fotografija na tri stupca o nekom važnom događaju.
Na sljedeće četiri stranice prezentirani su po važnosti glavni događaji iz Sreza, prije svega politički ali i iz privrede, Željezare dominatni, i drugih preduzeća, zatim iz agrara (Iz sela – za selo), kulturna rubrika, kutak literarnih družina i drugo. Zanimljivo je da je na tim stranicama na jednom ili dva mjesta nešto duži tekst prelaman dvostranačno, što je u tom razdoblju bila rijetkost za novine. Šesta i sedma stranica bile su mutirane za opštine Zenicu, Kakanj i Zavidoviće pod nazivom: Zenička hronika, Kakanjska panorama i Zavidovička panorama (kasnije kao „Krivaja“), a za ostale općine iz Sreza ta duplerica je nosila naziv Iz naših komuna na kojima su prezentirani lokalni, manje važni događaji, a na narednim stranicama predstavljene su bile informacije o školstvu i kulturi, dok je pola stranice bilo rezervirano za tekstove čitalaca pod naslovom Listajući prispjele dopise. Deseta i 11. stranica donosile su novosti iz sporta, a ponekad i neki konkurs, dok je posljednja, 12. bila posvećena radovima mladih, dječijim čitaocima. U listu je obavezno objavljiva i poneka reportaža i fotoreportaža pa i humoreska te križaljka.
U Redakciji su radili poznati zenički novinari koji su se za posao žurnaliste školovali mahom pod okriljem tadašnje vlasti, a direktor je obavezno bio politička osoba koja i nije baš nešto bila profilirana za novinarstvo. U toj, 1960. godini – čiji komplet sam detaljnije prelistavao – osim Fadila Ademovića kao glavnog urednika, u Redakciji su radili: Milivoje Đurić, Niaz Gradinčić, Branko Tucaković, Ađul Fazlić, Branko Livančić, Danilo Vukosavljević i drugi a koju godinu kasnije će doći i Vlastimir Jović. Redakcija je iz svih općina Zeničkog sreza imala stalne dopisnike, a u Kaknju je bio formiran i Aktiv novinara od šest-sedam saradnika koji su izvještavali za list.
Redovni saradnici bili su uvaženi političari iz Sreza i općina, kao i stručnjaci raznih profila koji su svojim analitičkim tekstovima ukazivali na političke, privredne, kulturne i druge probleme u razvoju tadašnjeg društva.
Te, 1960. godine i ja sam se pojavio kao saradnik „Naše riječi“, prvo s prilozima za djecu, a koji mjesec kasnije i na unutrašnjim stranicama, najviše u „Kakanjskoj panorami“. Naredne godine, kao osnovac stekao sam povjerenje Redakcije te sam počeo pisati i o ozbiljnijim temama, a od ne baš malog honarara kupio sam fotoaparat i intenzivnije počeo pratiti događaje, najviše na fudbalskim utakmicama. Posebno pamtim svoje snimke sa nogometnog susreta za Kup maršala Tita između „Rudara“ i zagrebačkog „Dinama“ u Kaknju. Zanimljivo je kako sam te fotose slao redakciji. Naime, utakmice su se igrale isključivo nedjeljom a list je izlazio srijedom. Pošto bih nakon utakmice na Vardi u svojoj improviziranoj foto laboratoriji razvio film i izradio fotose, ujutro bih ih, između sedam i osam sati, nosio na željezničku stanicu pred brzi zagrebački ili beogradski voz (nakratko su se zaustavljali u Kaknju) i iz kojih me je sa prozora pogledom tražio dežurni novinar koji je nosio rukopise na prelom u Sarajevu. Nabrzinu bih mu predao fotose, ponekad i kad je voz već kretao, a onda u srijedu u novini posmatrao kako izgleda – obično samo jedan snimak – prelomljen najčešće na dva stupca.
Rukopise, tada pisane rukom, jer nisam imao pisače mašine, najčešće sam slao redovnom poštom, a ponekad bih ih odnio i lično u Zenicu. Redakcija se nalazila u jednoj staroj zgradi (danas je to zaleđe zapadne strane stadiona „Bilino polje) na prvom spratu u Ulici Borisa Kidriča (danas Aska Borića) na broju 60. U prizemlju zgrade je bilo smješteno kulturno-umjetničko društvo „Ibrahim Perviz“ a na spratu Redakcija. Dobro se sjećam i sekretarice Mire kao i daktilografkinje Azre koju sam 1980-ih godina našao u „Našoj riječi“ (kod „Opatije“) kad sam se profesionalno zaposlio u ovoj novinskoj kući. Ponekad bi se desilo da me na razgovor primi i glavni urednik Fadil Ademović, koji je kasnije otišao u Sarajevo u „Zadrugar“ i s kojim sam se nakon rata dva-tri puta sastajao uSarajevu.
Sedmični brifinzi za novinare
Bilo je to vrijeme kad je jedina partija (Savez komunista) vodila glavnu ulogu i u informisanju i koncepciji novina (u socijalističkoj fazi razvoja društva u Općinskom komitetu SK održavani su redovni sedmični brifinzi za novinare). Dobro se sjećam da sam jednom prilikom prisustvovao razgovoru Fadila i Milivoja o konceptu lista a potom su vodili raspravu o marksističkim temama. Fadil je u ruci držao dvije knjige Karla Marksa (ne sjećam im se naziva) i dogovarali su se o odlasku u Beograd na neko savjetovanje. Bila je to za mene neka visoka, pomalo nerazumljiva politika i veliko novinarstvo u koje sam pokušao proniknuti, ali nikada do kraja. No, ja sam ipak pisao samo o perifernim događajima i običnim ljudima sa svim njihovim životnim problemima.
Na kraju godine „Naša riječ“ je na jednoj stranici obavezno donosila popis imena svih saradnika u listu iz te godine, a u 1960. bilo ih je više oko 800.
(Kraj prvoga dijela)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
