Prije tri godine list „Naša riječ“ napunio je 60 ljeta neprekidnog rada dok je 2019. Radio Zenica zaokružila pola stojeća emitovanja programa i prava je šteta što je, i u jednom a i u drugom slučaju, pomalo zapostavljena kultura sjećanja i što se nisu svečano susrele nekadašnje i sadašnja generacija novinara ova dva najstarija zenička medija * Šta za prve znači topografija njihovih uspomena na rad u ovim redakcijama, a šta za ove druge tradicija koju su utemeljili ovi prvi?
Za Zenicablog piše: Raif Čehajić, publicist
- Prvi dio priče možete pročitati NA OVOM LINKU
Moj ponovni dolazak u „Našu riječ“, ovaj put kao profesionalnog novinara desio se dvadesetak godina kasnije, tek u januaru 1981. godine nakon što sam završio Pedagošku akademiju, radeći desetak godina u Kaknju i pišući povremeno za Radio Sarajevo i sarajevske „Privredne novine“.
Po dolasku u „Našu riječ“ zatekao sam neke nove, meni nepoznate kolege, a iz perioda moje amaterske saradnje s listom jedino je još radio Vlastimir Jović koji će uskoro otići u penziju a Zeničani ga upamtiti kao novinara čaršije koji je pisao nesvakidašnje, dopadljive priče o običnim ljudima i njihovim zanimanjima, objavivši kasnije kao penzioner i nekoliko knjiga („Zenica koje više nema“, “Zenicom, malo cik – malo cak” i dr.).
Fadil Ademović je već bio u Sarajevu, gdje je prvo imenovan za glavnog urednika „Zadrugara“ a potom i direktora ovog preduzeća (u prvim poslijeratnim godinama bio je glasnogovornik Predsjedništva BiH i autor desetak knjiga različitog žanra, mahom iz oblasti publicistike), Milivoje Đurić je također odselio u Sarajevo za rukovodioca dopisništva „Borbe“ iz BiH, kao i Ađul Fazlić koji se pozicionirao kao jedan od urednika u „Oslobođenju“; Nijaz Gradinčić je nakon uspješnog vođenja dopisništva „Oslobođenja“ u Zenici postao direktor „Doma štampe“, a Branislav Tucaković je prešao u RMK Zenica.
U „Našu riječ“ sam prešao iz ugostiteljske radne organizacije „Unijaturist“ u kojoj sam radio na informisanju i izdavanju istoimenog lista (nešto duže od godinu). Direktor radne organizacije „Naša riječ“, koju su činila OOUR-i Radio Zenica i List „Naša riječ“, bio je uspješni menadžer Pane Škrbić.
List je, kao i ranije kad sam sarađivao s njim, bio strukturiran po svim profesionalnim standardima: činile su ga tri redakcije: „Naša riječ“, „Željezara“ i „Posebna izdanja“, koja su pripremala, uređivala i štampala novine većih preduzeća u Zeničkoj regiji, poput „Krivaje“ Zavidovići, „Borca“ i „Sebešića“ Travnik, „Špedicije“ Bugojno“, „Komara“ i „Janja“ Donji Vakuf i dr.), ali i „Delegatsku tribinu“ opštine Zenica.
Direktor OOUR-a (organizacija udruženog rada) „Naše riječi“ bio je Zoran Rajić, glavni urednik Slobodan Stojanović, poznati zenički kulturni i pozorišni radnik. List, kao opštinsko glasilo, bio je rubriciran i svaka rubrika je imala svog urednika i najmanje po jednog novinara i više spoljnih saradnika iz Zenice i susjednih opština. Unutrašnjo-političku rubriku uređivao je Rasim Borčak koji će kasnije otići na Televiziju Sarajevo (danas BHRT, odnosno Federalna televizija) a zamijenit će ga Medina Delibašić, privrednu Mišo Vukotić, kulturnu Bogoljub Ilić, a sportsku rubriku Nikola Pisker itd.
Zlatno doba „Naše riječi“
Bilo je to zlatno doba „Naše riječ“ s najvećim tiražom u njenoj historiji – 13.000 primjeraka i izlazila je dva puta sedmično sa podlistkom „Željezare“, kojeg je uređivao Džemaludin Ramić. Upravo zahvaljujući Željezari bilo je moguće dostići ovoliki tiraž jer je troškove izdanja „Naše riječ“ najvećim dijelom finansiralo ovo veliko preduzeće u sastavu Kombinata RMK Zenica, a manjim dijelom Opština. Na četiri stranice, a nekada i više, podlistak je činio sastavni dio „Naše riječi“ koja se radnicima Željezare dijelila besplatno. Ovaj aranžman uprava „Naše riječ“ je sklopila sa Željezarom i primjenjivao se sve do pretkraj 1980-ih godina kada je cjelokupna metalurgija, pa i Željezara, kao posljedica cjelokupne društvene i ekonomske krize, stigla pred bankrot. Tiraž lista se naglo urušio i pred rat je bio sveden na minimum, zadržavajući se u okviru opštine Zenica, ali je ipak i u ratu uspio da opstane i nastavi izlaziti i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, kada je privatiziran, vrativši se još ranije na sedmično izlaženje.
Dolaskom u „Našu riječ“ raspoređen sam u redakciju „Posebnih izdanja“ čiji urednik je bio stariji i iskusni privredni novinar Ivica Milešić, a redakciju su činili: Milenko Mlađenović, pristigao koju godinu prije mene iz „Metalurga“, lista RMK Zenica, te Milica Koruga, zatim Branko Kokotović i ja.
Već prve sedmice gurnuli su me u vatru – na prelom „Naše riječ“ koja je štampana u Banjaluci. Po uhodanoj šemi trebalo je navečer oko ponoći sjesti na zagrebački (ili ljubljanski) brzi voz noseći u torbi rukopise za taj broj lista, po dolasku u Banjaluku u ranim jutarnjim satima predati ih na portirnicu štamparije „Glas“ a onda – nakon što daktilografi unesu kompletan tekst – oko podne otići u štampariju i pratiti prelom novine, koji je obično trajao do 22 sata tog dana kada je vozač kombijem stizao iz Zenice da bi preuzeo odštampane novine i krenuo ka Zenici. I dežurni novinar se vraćao u tom kombiju, a po dolasku u Zenicu – obično između pet i sedam sati – odnosio bi jedan primjerak novina na Radio Zenicu, čiji glavni urednik je bio Džemal Rošić, gdje ih je novinar Jutarnjeg programa prelistavao, saopštavajući slušaocima najvažnije informacije iz lista.
Na tom mom prvom prelomu novine uradio sam i prelom „Male Naše riječi“, glasila zaposlenih ove novinsko-izdavačke kuće koja se štampala svake godine na Dan preduzeća – 15. februara, a te godine obilježavan je srebreni jubilej, 25 godina postojanja „Naše riječi“. Dakle, u to zlatno doba lista, eto, preduzeće je štampalo i svoje novine posvećene zaposlenima u kojima su se nalazile važne informacije o ljudima koji su pravili novine i zbirni događaji iz firme.
Gostujući novinari o Zenici
Za jubilej te godine uprava preduzeća je angažovala nekoliko poznatih jugoslavenskih novinara da za čitaoce „Naše riječi“ napišu svoje impresije o Zenici. Zapravo glavni urednik je tih dana sa još dva-tri novinara „Naše riječi“ obilazio Zenicu, njene značajne objekte (hotele, restorane, pozorište, preduzeća, igrališta i sl.), susrećući se s ljudima (i poznatim i manje poznatim). Gostujući novinari su pisali tekstove koje su prezentirali u tom, svečanom izdanju „Naše riječi“. Ne sjećam se svih tih poznatih novinara koji su gostovali u gradu, ali sam zapamtio Zagrebčanina Saliha Zvizdića, koji je kasnije u „Vjesniku“, u kome je radio, objavio i posebnu priču o Zenici kao centru jugoslavenske crne metalurgije i njenim gostoljubivim ljudima.
Mnoga zenička dopisništva
Nije tih 1980-ih godina samo „Naša riječ“ bila velika novinarska škola i rasadnik žurnalista iz koje su neki odlazili u velike sarajevske redakcije, nego je to bila i Zenica. Grad u kome je i danju i noću kucao bilő života i u kome se iz dana u dan mnogo toga dešavalo u privrednom, kulturnom, sportskom i uopše društvenom smislu bila je interesantna i sarajevskim, beogradskim i zagrebačkim medijima i publici, pa su sve velike redakcije imale svoje stalne dopisnike. Neki od njih su bili zaposleni u zeničkim medijima a honorarno izvještavali za druge redakcije, a neke su imale i svoje stalno zaposlene novinare: za Radio Sarajevo radio je Branislav Kovačević, „Oslobođenje“ Faruk Midžić i Mesud Đulan, sarajevske „Večernje novine“ Mihajlo Popov, Tanjug Milan Šobić, beogradsku „Politiku“ Dragan Bečirović, zagrebački „Vjesnik“ Faruk Mujagić, a beogradsku „Borbu“ Milivoje Đurić. Sa svim njima imao sam dobre i korektne profesionalne odnose i kasnije kad sam odselio iz grada metalurga, a od nekih, kao iskusnijih novinara, ponešto sam i naučio.
Radeći kao privredni novinar u Zenici bio sam na izvoru važnijih privrednih događaja ne samo u gradu nego i regiji, te sam počeo sarađivati i sa „Privrednim novinama“ Sarajevo (kasnije će promijeniti naziv u „Poslovne novine“) koje je kao sedmičnjak izdvalo sarajevsko „Oslobođenje“. Postao sam pouzdan novinar ovog glasila, koje je bilo u fazi uspona na tržištu, tražeći provjerene dopisnike za stalno zaposlenje u ovoj sarajevskoj redakciji. Nakon tri godine iz „Naše riječi“ prešao sam u „Privredne novine“ otvarajući dopisništvo u Regionalnoj privrednoj komori Zenica. Time se moj rad u „Našoj riječi“, listu u kome sam objavio svoje prve radove, završio.
Ovo sjećanje na „Našu riječ“ nezamislivo je bez spominjanja kafane u kojoj su se tih godina svakodnevno družili zenički novinari. Dok je list bio smještan u staroj zgradi u ulici Fadila Jahića Španca (danas Seida Serdarevića) najbliža je bila „Opatija“ s lijepom baštom, koja je bila popularna naročito u ljetnje dane. Upravo je ona bila poznata kao mjesto druženja zeničkih novinara, a kasnije i drugih umjetnika, poput glumaca, slikara, pisaca i dr. U njoj su se rađale ideje o nastanku velikih novinarski priča, dogovarala službena putovanja, uspostavljale nove poslovne i privatne veze i šta još ne. A kad je list prešao u nove prostorije, u zgradu na Bulevaru (naspram Autobuske stanice) rjeđe samo svraćali u „Opatiju“, a naše sastajališe postalo je „Bistro“ kod hotela „Internacional“.
Zenička škola novinarstva
U „Našoj riječi“ tih godina pojavljuje se mlada generacija povremenih saradnika, tada početnika u novinarstvu, među kojima su, pored ostalih, bili i: Željko Vuković koji će kasnije postati dopisnik beogradskih „Večernjih novosti“ iz Zenice i šef dopisništva iz Sarajeva a nakon rata ugledni komentator u beogradskoj Redakciji, zatim Esad Hećimović nakon rata zamjenik urednika „Oslobođenja“, nešto kasnije i Selvedin Avdić i dr. Prvi radni odnos nakon završenog fakulteta u „Našoj riječi“ imali su Fuad Đidić koji će demokratskim promjenama u državi postati konzul BiH u Australiji, te Zijad Softić kasnije funkcioner u Opštini Zenica, ali i drugi novinari pristigli u Zenicu iz Sarajeva nakon završenog fakulteta a neki od njih će se, izbijanjem rata u BiH, skrasiti po Europi i svijetu, poput Natke Buturović u SAD.
Danas sa ove vremenske distance sav ovaj moj period novinarskog rada u Zenici mi izgleda kao neki kratki dokumentarni film. Godine provedene u „Našoj riječi“ čine mi se – vjerovatno ne samo meni nego i ostalim, danas živim kolegama koji su u različitim periodima radili u ovoj redakaciji – kao neka vrsta krakotrajnog sna.
Ponesen tim emocijama, danas taj period promišljam iz drugog rakursa i na drugačiji način. Ponekad to svodim pod svijest o kulturi sjećanja pa mi se čini da nam je ona pomalo nerazvijena te da olako zaboravljamo ono čime bi se trebali ponositi, pogotovo što u Bosni i Hercegovini nema danas mnogo novina, a niti radio stanica s ovako dugim vijekom postojanja. Uostalom, kultura sjećanja u globaliziranom svijetu je temeljna važnost za čovjeka i njegovu historiju, za razliku od kulture zaborava koja ne traga za istinom nego dopušta da sjećanja gradi svako po svojoj mjeri i da onda obično izblijede i vremenom nestanu. Dakle, „nepostojanje kulture sjećanja artikulira kulturu zaborava“ što u konačnici generira i kulturu zaborava vlastitog identiteta, profesionalnog, kulturnog, zavičajnog pa i kolektivnog. A da tako ne bi završilo u Zenici sa novinarskom historijom, evo i ova moja priča o nekadašnjoj radnoj organizacija „Našoj riječ“ kao moj prilog podsjećanju na obilježavanje godišnjica zeničkih medija. Da bi to podsjećanje bilo realnije, bogatije i raznovrsnije predlažem i drugim mojim kolegama koji su radili, a neki i penziju zaradili, u jednom od ova dva zenička medija da se prisjete tog dijela svog života i rada i prezentiraju nam svoju arhitekturu sjećanja na te godine novinarskog stvaralaštva.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
