Laj(k)anje na društvenim mrežama i socio-kulturna nepismenost – Društvene mreže (time i Facebook) sa početničkom dozom radoznalosti počeo sam koristiti prije petnaestak godina i o fenomenu virtualne društvenosti (posebice net etike) pisao sam u više naučnih časopisa.
Ukratko, moj stav o društvenim mrežama u vezi je sa pokušajem kibernetičkog uređenja socijalne sfere po uzoru na mašine a siže je zapisan u tekstu “UMIJEĆE” TÉCHNÊA. IDENTITET I SLOBODA U DOBA VIRTUALNE DRUŠTVENOSTI. Evo izvoda:
“Interakcija putem informatičkih pomagala svodi se na neku vrstu rastočene i jezički simplifikovane komunikacije koja se najčešće svodi na krutu razmjenu informacija „obogaćenu“ pokojim simbolom ili „smajlijem“ koji bi trebao izražavati emocije. Takva je komunikacija bez sumnje jedna nova vrsta djelovanja budući da se odvija posredstvom tastature, monitora i digitalne veze s ciljem uspostave interakcije. Ali, da li je ona istovremeno po svojoj prirodi i socijalna? Ako konsultiramo njemačkog sociologa Maxa Webera vidjet ćemo da on pravi razliku između samog djelovanja kao ponašanja koje ima subjektivni smisao i njegove socijalne dimenzije koja subjekta, „postavlja u odnos spram drugih te je prema tom odnosu, u toku svojeg odvijanja, orijentirano“.
Radi se o tome da se socijalna komunikacija ne može svesti isključivo na prijenos informacija s jednog mjesta na drugo, nego se istovremeno radi o prijenosu „meta-vijesti“ u vidu njihovog intersubjektivnog konteksta s ciljem stvarnog sporazumijevanja.
Ako se to „drugo“ u vidu izražaja lica, intonacije, boje glasa, tjelesnog gesta, i tako dalje, želi kodnim razlaganjem pretvoriti u digitalnu informaciju, može li se bez sumnje prevesti bez gubitka njegovog socijalnog značenja. Svakako da je kodiranje u vidu pitanja, naloga, i tako dalje, moguće u dijelu koji se tiče samog djelovanja, odnosno onog izrečenog; no to nije moguće sa neizrecivim jer ono traži konsenzus o pravilima ponašanja koji je moguć isključivo putem sveobuhvatne eksplikacije.
Ova komunikacijska „nadgradnja“ se opire pokušaju prevođenja u kognitivne iskaze i kodni jezik, i dohvatljiva je isključivo hermeneutički. Nastojanje da se implicitni sadržaji kodiranjem eksplicitno izraze nužno doprinosi njihovom izobličavanju, jer se taj svojevrsni metadijalog opire kodiranju. Savremene informatičke tehnologije, posebno internet, na ovaj način razaraju, ili, barem, unižavaju meta-kontekst današnje socijalne interakcije, budući da dijalog čini i odsustvo govora, odnosno ćutanje.
Ovaj je aspekt dijaloga uistinu ugrožen pokušajem njegovog kognitivnog i digitalnog prevođenja u eri instrumentalnog uma, odnosno, kako to naznači Habermas, radi se o pokušaju racionaliziranja implicitne dimenzije društvenosti kako bi se javnost podredila simboličkom poretku koji postaje obavezujući i kojim se svaki vid komunikacije pokušava svesti na informaciju.
Ono što danas možemo gotovo bez sumnje konstatirati je da u prostoru cyberspace-a ne važi klasična definicija identiteta budući da internet komunikacija vezama između ljudi dozvoljava trajanje još samo u obliku „lebdećih“ identiteta, uvišestručenih i nepredvidljivih susreta tako da je distanca između chat kontakta i face to face susreta najčešće nepremostiva.
Virtualne sfere se također porede sa nekom vrstom „metafizičkog dvojnika“ samoj stvarnosti, pa je virtualnost po tom stavu najčešće kontraproduktivna i destruktivna za kulturu.”
Ergo, klasičnu interakciju nije moguće nadomjestiti virtualnom a da se ne pogube vezivne socijalne niti. Ne čudi zato pandemija izmišljenih facebook likova koji laj(k)anjem vrebaju svako vaše oglašavanje.
Spahija Kozlić, preneseno uz dozvolu autora
(autor je prof.dr. filozofije, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Zenica-UNZE)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
