Mama Elmina bila je sretna zbog načina na koji su dječaka prihvatili u “Sindibadu”, ali nam je spomenula da je to četvrti vrtić kojem su se obratili da prime Ismaila, jer su im u ostala tri uz odbijenice rekli – ”nije bilo mjesta”
Kada je 2014. četverogodišnji Ismail Zulfić trebao doći u vrtić “Sindibad” u Zenici, odgajateljica Nisveta Kozlić djeci je pričala priču o malom leptiru “koji je živio s mnogo ostalih leptira na livadi, i koji je bio najbolji đak, plemenit, velikodušan, dobar i inteligentan”, i tek na kraju priče bi im otkrila da taj leptir nema krila. Njegovi drugari leptiri “od lista trave napravili su leteći ćilim da bi i njihov drug mogao s njima preći preko rijeke da se igraju zajedno i tako mu priredili veliku radost i učinili ga sretnim”.
Kada je u vrtić stigao Ismail, dječak koji se rodio bez obje ruke, djeca su rekla:
“Evo nam Leptira!”
Tu je počela njihova zajednička priča o prijateljstvu, međusobnom uvažavanju i pomaganju i jedna od najljepših priča o ljudskosti, prijateljstvu i inkluziji koju ću zabilježiti dvije godine kasnije radeći u oktobru 2016. reportažu o vrtiću “Sindibad” za UNICEF-ov konkurs “Naše priče za najbolje vrtiće” za pojedince, pojedinke i/ili grupe zaposlene u predškolskim ustanovama u BiH koji su dali istaknut doprinos inkluzivnosti i kvalitetu predškolskog odgoja i obrazovanja.
Odbijenice iz vrtića
“Imali smo volju i želju da Ismailu pružimo sve što pružamo i ostaloj djeci u vrtiću i da se ne izdvaja. Smislili smo priču o leptiru koju smo obrađivali s djecom, u priči se ističu mogućnosti tog malog i hrabrog leptira, i onda se saznaje da leptir nema krila, ali do tada su djeca već fokusirana na sve to što je on uradio. Kako priča govori i o domišljatosti drugih leptira koji su smišljali najbolje načine kako da mu pomognu, u tom su se dijelu prepoznali, tako da je dolazak Ismaila izazvao samo pozitivne reakcije i djeca su bila sretna što im je stigao ‘Leptir’, bila su fokusirana na ono što on može, na to kako mu pomoći kad mu pomoć zatreba i prihvatili su ga kao člana grupe”, ispričala mi je tada odgajateljica Nisveta koja je skupa s ostalima u vrtiću i s djecom smislila niz zajednčkih aktivnosti.
Sve što su njegovi drugari radili rukama, Ismail je spretno radio nogama, a tek ako bi vidjeli da nešto ne može, drugarice i drugari su mu spremno pomagali, kao što su ostali leptiri pomagali leptiru iz priče. Uz pomoćnika učiteljici, svaki dan se birao i pomoćnik Ismailu. Svakog petka svi u grupi skidali bi čarapice i igrali razne igre, crtali ili pokušavali uraditi neke druge aktivnosti nogama, a Ismail bi im pokazivao kako da to urade. Domar vrtića Abdel Arnautović za Ismaila je tada izradio i prilagođen bicikl, njegov ‘leteći ćilim’, kako bi mogao učestvovati na biciklijadi koja se upravo pripremala.
Mama Elmina bila je sretna zbog načina na koji su dječaka prihvatili u “Sindibadu”, ali nam je spomenula da je to četvrti vrtić kojem su se obratili da prime Ismaila, jer su im u ostala tri uz odbijenice rekli – ”nije bilo mjesta”. Uz brigu kako će poslije vrtića u školu, spomenula mi je tada i nešto po čemu će Ismail nekoliko godina kasnije postati popularan širom BiH, ali i u svijetu – plivanje:
“Ismaila vodimo dva puta sedmično na treninge plivanja u Sarajevo, odlično pliva, uživa u tome, a plivanje nam je preporučeno i kao korisno za razvoj kičme i nekako vjerujem da će, kako je našao ovaj vrtić, naći i školu gdje će ga prihvatiti, mnogi mogu učiti od njega i od ovog vrtića.”
Kompezacija kroz sport
Ismail je, na svu sreću, na plivanju našao trenera Amela Kapu koji je osnovao Plivački klub SPID u kojem sva djeca mogu trenirati i postizati uspjehe. Nekoliko godina poslije uz ostalu djecu pridružiće im se i njegov vršnjak Ismail Barlov koji je uz svog imenjaka zavolio plivanje.
“Kroz sport su tako dobro kompenzirali sve i više niko ne gleda šta ne mogu, već šta mogu. I to na fantastičan način dokazuju nama odraslima da su problemi samo u našim glavama. Djeca nemaju nikakvih problema”, kazaće trener Amel Kapo uz kojeg su dvojica Ismaila, vršnjaka, postali jedna od najljepših sportskih priča u našoj zemlji krunisanih brojnim medaljama s evropskih i svjetskih prvenstava, ličnih, državnih i evropskih rekorda, medalja osvojenih u Zagrebu, Berlinu, Linjanu, Milanu, Splitu, Madeiri…, te na koncu srebrnom olimpijskom medaljom Ismaila Barlova iz Pariza.
Dva Ismaila jedan drugom nisu konkurencija, već najveća podrška, prijatelji su i izvan bazena i treninga. S trenerom Amelom vole ići na utakmice, mnogi od njih mogu naučiti važne lekcije o zajedništvu, ohrabrenju i podršci.
“On je moj brat, a moja je želja da s narednih Igara Bosni i Hercegovini donesemo zlato!”, kazaće Barlov po povratku s paraolimpijade u Parizu.
Dječaci su, kažu, odlično prihvaćeni svugdje, a posebno u školi, što je bio jedan od većih strahova mame Elmine s početka priče.
Jedna od najljepših priča u BiH
“Kada sam se vratio iz Milana s prvom medaljom i došao u školu, svi nastavnici i drugovi su me dočekali. Oni su mi i velika podrška i uvijek mi požele sreću kada idem na takmičenja. Svaki put kada dođem u školu, dočeka me jedan drug koji mi pomogne i ponese ruksak u učionicu”, ispričaće Ismail na jednom od TV gostovanja.
Priča o dva Ismaila zaista jeste jedna od ljepših priča u BiH posljednjih godina, u kojoj se pokazalo kako su na kraju dva Leptira uspjela preplivati rijeku, uz podršku svih spomenutih, koji su im ovog puta napravili ‘leteći ćilim’, pa su se svi fokusirali na to šta oni mogu, te kako im i kada trebaju pomoći.
Nažalost, živimo u društvu gdje nema uvijek razumijevanja, podrške i ‘letećeg ćilima’. Mislio sam ovdje pričati i o činjenici da prije “Sindibada” Ismaila nisu primili u čak tri vrtića, te da su se dječaci i njihovi roditelji za odlaske na takmičenja snalazili kako znaju i umiju, nekada i posuđujući novac. Htio sam pisati kako sam se kroz dugogodišnje izvještavanje o djeci s poteškoćama susreo i susrećem s brojnim primjerima u kojima su njihova prava sistemski ugrožena, gdje nemaju fizički pristup pa su ih roditelji na leđima morali nositi do učionice, iako je BiH potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u skladu s kojom takvih prepreka jednostavno ne bi smjelo biti nigdje.
Htio sam pisati više i o tome kako u kampanji za predstojeće izbore skoro niko ne spominje djecu s poteškoćama i osobe s invaliditetom koje čine 15 posto zajednice, te da trenutni izborni proces ne osigurava tajno glasanje za slijepe osobe, da osobe s oštećenjem sluha ne mogu pratiti izborne debate, a određeni broj osoba s intelektualnim teškoćama lišen je prava glasa, što je nedavno istaknuto na okruglom stolu “Inkluzija nije iluzija“.
Htio sam, ali sam odlučio fokus ipak zadržati na lekciji o mogućnostima koju su nam dala dva Ismaila i njihov trener Amel.
Kao što je prije spomenula mama Elmina, mnogi su mogli naučiti puno toga od Ismaila i vrtića koji ga je dočekao raširenih ruku i otvorenog uma, mnogo možemo naučiti i od sjajnog trenera Amela Kape koji je uložio lavovski i ljudski trud kako bi ovi dječaci, ali i ostali dječaci i djevojčice u SPID-u postigli sportske i drugarske uspjehe svima za primjer.
Mogli smo, možemo i moramo! Za svako dijete.
Autor: Almir Panjeta, fokus.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
