Kapetan u kupinama
Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji.O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.
Evo i peta priča!
Batonci u trci života
Mehmed Šuvalić, Meša, rođen je u Gornjoj Zenici 19.avgusta 1965.godine, od majke Hasnije i oca Mehmedalije. Drugo dijete po redu, od njih osmoro, četiri brata i četiri sestre. Svoje školovanje započinje u područnoj Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“, a nastavlja u istoimenoj školi u Zenici, gdje po završetku osnovne, uspješno završava srednju školu, za elektro-mehaničara.
Zapošljava sa na separaciji Rudnika mrkog uglja „Stara jama“ Zenica. Kao svaki mladi čovjek i Meša ima svoje snove. Želio je napraviti kuću u dvorištu pored porodične, i kupio dio građevinskog materijala. Želio se potom oženiti, u novoj kući. Dolazi nesretni rat i snovi kao baloni od sapunice nestaju u trenu.
Meša se uključuje u odbranu Republike Bosne i Hercegovine, pristupa u lokalnu jedinicu a potom u diverzantski bataljon. Prolazi mnoga i teška ratišta, da bi 15.septembra 1993.godine bio teško ranjen u lijevo rame. Nakon dugotrajnog liječenja i zaliječenih rana, odbija invalidnost i ponovo nastavlja borbu u istoj jedinici. Nakon rata, prošavši obuke i vojnostručna usavršavanja, nastavlja kao oficir u činu kapetana raditi u profesionalnoj Vojsci Federacije BiH. To traje sve do 2002.godine, kada poput istrošene stvari, biva odbačen i otpuštan iz vojske.
Trebalo je živjeti, tek zasnovao porodicu, jer je rat ukrao mnoge godine mladosti a na pleća natovario brigu i neizvjesnost.
U predratnom preduzeću za njega nema mjesta.Preostaje mu posao na građevini po Sloveniji, Hrvatskoj i diljem Bosne i Hercegovine, radeći poslove izvan svojih mogućnosti i sa znatno umanjenom radnom sposobnošću.
I tih poslova je sve manje. Meša se vraća kući i započinje poljoprivrednu djelatnost na svom imanju, zasadivši prve maline. Uporedo je obrađivao zemlju i sijao razne kulture.
Ni tu nije stao, već prošle godine nabavlja dvije krave i uvezuje prodaju mlijeka lokalnoj mljekari. Pored toga zasađuje i jedan dulum kupina. Kako reče sa malinama je već dobro iskusan pa se htio okušati i sa kupinama.
Gledam ga na šiltetu, u hladovini jabuke i trešnje pored kuće, nestrpljiv da mi ispriča i da krene na njivu. U trenerci, mišićav, mršav ali vitalan, Meša je odavao sliku čovjeka kojeg rad uistinu čini sretnim.
Kada sam ga sačekao sa njegovim drugom iz „Batona“ ispred njegove kuće, jer je već bio odnio preostalo mlijeko u grad na pijacu, samo se pozdravio i zamolio da sačekamo. Kasnije ispriča, kako mu je u januaru na onaj ljepši svijet preselila majka a odmah potom razbolio se otac, koji je sada nepokretan.
-Eto, morao sam ga okupati i presvući te mu dati terapiju, ispriča tako požurujući, kao da želi da se što manje zadržimo pričajući o tome. Nisam ga zapitkivao. Znam koliko čovjeku znači roditelj i kolika je briga, kada ga bolest savlada. Nastavljamo razgovor.
-Tu su mi supruga i djeca. Troje djece. Imam tri sina. Tri osnovca. Oni su mi najveća podrška i pomažu mi mnogo. Isprekidano, ali sa neopisivim osjećajem zadovoljstva, koje se čitalo na Mešinom licu, ispriča mi ovo. Onda nastavi.
-Ja im obećam marku za svaku ubranu korpicu malina. A oni beru. Iako su još nejaki, za jedno ljeto znaju svako od njih zaraditi i po petsto „obećanih“ maraka. Ma ne dajem ja njima pare.Ali znaju da ću im kupiti sve što im treba.
Tako ja njih učim da stiču radne navike, ispriča Meša u trenutku kada se pojavi najmlađi sin, dječačić, kojeg je supruga poslala da nas ponudi kahvom. Ne, taj dan je nismo popili. Postili smo, iako je junska vrelina najavljivala dobro isušivanje grla do kraja dana.
Onda mi Meša ispriča, da kada se umanje poljoprivredni poslovi i ostane samo obaveza u štali, Meša se druži sa svojim prijateljima iz „Batona“ koji nose iste rane ali i istu bol.
-Ima tamo dobrih ljudi.Znaš, razmjenimo ideje, šta i kako uzgajati a i zajedno putujemo svugdje po svijetu. Volim ja to. Tako bar na trenutak zaboravimo sve teškoće koje nam život nametnuo, u dahu ispriča Meša.
Moja znatiželja nije baš bila sita, pa mu predložim da obiđemo malinjake i to što još obrađuje. On mi pokaza na susjednom brdu malu kolibu i pored nje zasade.
-Eno, ono su moje maline, već osam godina, ja sam najviše tamo, reče mi.
Nisam bio spreman za pješačenje po već užarenom suncu i upitah ga za kupine. On se osmjehnu i povede me niz put, pa uz jedan puteljak desno, stigosmo na lijepo uređenu plantažu, koja iako tek u razvoju, nudi i prve plodove.
Meša, sav treperi dok mu tražim da ga uslikam baš u kupinama. Kao pred strojem uglađenih vojnika za počasnu smotru, Meša je stajao ispred redova lijepo uvezane mlade kupine. Na licu se čitalo istinsko zadovoljstvo, čovjeka koji stoji pored onog što su njegove ruke uradile.
Prikriven bi i onaj nedostatak radne sposobnosti koji će nositi zauvjek nakon ranjavanja. Nije mi rekao, a u povratku saznah od njegova druga da mu po osnovu te umanjene sposobnosti ili invaliditeta, dolazi mjesečna naknada u visini jedne dnevnice hamala, radnika bez znanja i vještine. Eto, toliko se država napreže da mu nadoknadi rane.
Samo ne da se to čuti od Meše, niti pročitati na njegovom licu.
-Ja sam zadovoljan! U povratku iz kupina, nekoliko puta ponovi, pokazujući gore iznad i svoj voćnjak.
-Eto stignem ja to nekako sa svojom suprugom i djecom. Tu su i moja braća pa svi skupa na posao, izusti u dahu.
Još mi ispriča kako je aktivan i u lokalnoj zajednici. Bio je i član u odboru Medžlisa, a sada u mjesnom džematu, kao član džamijskog odbora, uključen je u niz aktivnosti. Dok mu usne uzima bjelina postača i glas polahko gubi onu početnu oštrinu, razilazimo se.
Puno je poslova koji ga čekaju a sunce je već u zenitu. Kapetan, za čiju se odoru umjesto odličja, sada kači
trn kupine, sa blagim osmjehom i pozivom da ga ponovo posjetimo, požuruje za poslom.
Opet mi trnje sapliće dušu i tjera da dignem glas. Ćutim ubode dunjalučke nepravde, dijeleći je sa Mešom. Saburam! Dokle li, kako li?
Koliko samo sabura u insana može stati?
Pitam se, dok se polahko spuštamo vijugavom cestom iz mjesta gdje je nekada davno bio grad Zenica.
Piše: Said Šteta
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
