Mejra Begić: Hvala Izetbegoviću, jedini je pomogao šehidskoj djeci Mešković iz Zenice- Puno je onih poput Mejre Begić koji ne mogu ostati imuni na patnju drugih. Ova 67-godišnjakinja prodeverala je puno toga u životu. I danas se svega vrlo dobro sjeća… i lijepog, i ružnog. I dobrih, i oholih. I razumnih, i nerazumnih.
Ne razumije Mejra kako neko može ostati nijem na vapaj djece šehida? Kako onaj koji bi im mogao pomoći ne može da se sažali nad sudbinom koja ih je zadesila? Kako? Postavit će ovo pitanje mejra nebrojeno puta.
Zapitala se i danas kada je posjetila redakciju našeg portala.
Još od davne 1964. godine živi u Zenici. Došla je u Sarajevo kod svoje unuke koja tu studira. A, ima ih tri, veli nam ona… Majka je dvoje djece: kćerke koja je specijalista i sina, mašinskog inžinjera.
Penziju je zaradila kao uposlenica u prijemnoj ambulanti Kantonalne bolnice Zenica. U tom gradu je znaju mnogi. Ali ne smao iz Zenice već i drugih gradova koji su zbog zdravstvenih usluga dolazili u bolnicu u kojoj je radila.
Ponavlja kako, posebno „one glavne“ u Zenici, itekako dobro poznaje pa se onda ne dvoumi treba li nekoga zamoliti za neku uslugu.
I sama je, kada joj je bilo tek 15 dana, ostala bez oca koji je život izgubio na Sremskom frontu. Ispisivala je stranice svog života bez oca, tako da, veli nam Mejra, itekako razumije djecu koja su i za vrijeme agresije ostali bez svojih očeva.
Imam svoju penziju i lijepo živim. Ništa nisam dobila od države, ni one nekadašnje, pa ni ove sada. Tako da ništa ni ranije nije bilo bolje nego danas – govori nam Mejra.
Čula je za sudbinu Samira, Hazima i Nermina Meškovića iz zenice koji su ostali bez oca. Poginuo je u Vozući kod Zavidovića braneći BiH. U decembru prošle godine ostali su i bez majke. Sami!
Kada sam čula za njih pomogla sam im koliko sam mogla. Onda sam srela načelnika Zenice Kasumovića i ispričala mu o teškom životu tih dječaka sada već mladića. Rekao mi je da pošaljem pismo u njegov ured i da će uraditi što god bude mogao. Nikad moje pismo nije ni dobio jer ga je sekretarica bacila u kantu za smeće. Zvala sam i opet tražila da im nekako pomognu, ali Kasumović i njegovi nisu ništa uradili – govori nam Mejra.
Prije tri i po godine vraćajući se iz Doma zdravlja, pored džamije vidjela je dosta policajaca. Jednog od njih pitala je šta se dešava. Kada joj je rekao da je Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, u džamiji na džuma namazu, zamolila je policajca da sačeka predsjednika i nešto ga upita.
Nije me smio pustiti ali mi je rekao: „Hajde se ti napravi luda, prođi pored one česme i sačekaj ga. Ako ga budeš mogla pitati, dobro i jeste“. Otišla sam i čekala. Kada je predsjednik izašao iz džamije stala sam ispred njega i pitala mogu li mu samo reći nekoliko riječi. Našalio se sa mnom kazavši:“Pa, zar samo nekoliko?! Pitajte šta ste naumili“. Na brzinu sam mu ispričala sve o sudbini Samira, Hazima i Nermina. Rekao mi da će to biti riješeno i da će pomoći koliko može. Mislila sam: „Ma, ništa od toga“. Ali sam se prevarila – govori za naš portal ova Zeničanka.
Već sutradan zvali su je iz kabineta premijera Vlade ZDK Miralema Galijaševića da sa Meškovićima dođu kod njega. I otišli su.
Tada nam je kazao da mu je predsjednik Izetbegović rekao da im se treba pomoći koliko su u mogućnosti. I brzo su reagovali. Osigurali su im krov nad glavom odnosno kuću, obezbijedili pomoć. Pokušala sam dva puta da pošaljem pismo predsjendiku Izetbegoviću. Jednom sam zamolila Željka Komšića da mu ponese pismo, a drugi put Šefika Džaferovića, i ne znam zašto to nisu htjeli uraditi. Zbog toga sam došla u vašu redakciju s molbom da prenesete ove moje riječi i sellame predsjedniku Izetbegoviću da mu se na ovakav način zahvalim što je pomogao toj djeci. Jedino on. Nadam se da će i drugi imati razumijevanja i pomoći im da si nađu neki posao odnosno da više ne zavise od pomoći drugih – zahvalna je Mejra Begić.
(Amir Saletović)
HAYAT.BA
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
