Mima Kemez je Zeničanka sa prebivalištem u Dubaiju. Tamo je otišla septembra prošle godine kao nastavnik klavira i pjevanja. Trenutno radi u muzičkoj školi Brooklyn Melodies u Dubaiju. Ovo je mali razgovor sa njom u kojoj će objasniti razloge svog odlaska i opisati život koji živi tamo.
Lijepa topla noć. Sjedim na balkonu na prvoj stvari koju sam si kupila kad sam došla u Dubai – drvena ležaljka za sunčanje. Obično tu počinjem i završavam svaki dan uz ovu neku hladnu ness kafu. Često mi fali ona nasa bosanska, ali kafa je kafa, bitno da je razgovoruša.
Mima, drago mi je što si pristala na ovaj razgovor . Kao prvo kakvo je vrijeme tamo? Ima li vrućine i da li nosiš majice dugih rukava?
Vrijeme je po mojoj mjeri, dnevne temperature oko 30 stepeni, noćne ugodnih 28 stepeni sa povjetarcem, tako da sve što je lepršavo prolazi.
Jedna si od rijetkih Zeničanki u Dubaiju. Ima li još naše raje tamo i jesi li zatekla nekoga koga poznaješ?
Kada sam došla ovdje poznavala sam samo jednog čovjeka u Dubaiju, a to je naš Vaha iz Zenice, koji mi je zaista dao lijepe smjernice glede života ovdje. Vremenom sam sasvim slučajno sretala naše ljude i čak sam se iznenadila koliko je ljudi sa Balkana ovdje. Često možete na poznatom Jbr-u (jedna od najpoznatijih plaža) čuti nas akcent i ubjedljivo tačno mogu prepoznati naše ljude, po hodu, pa gestikulaciji ruku i na kraju naravno kad se mimoiđemo čujem naš jezik i baš mi bude drago. Neka nas ima svugdje, srce mi je punije kad znam da ima i mojh ljudi ovdje, osjećam se jače!
De sada u par rečenica objasni glavni razlog zašto si otišla. Ovdje si jedno vrijeme vodila privatnu muzičku školu, radila na još nekoliko uspješnih projekata i kao da to nije dovoljno da se čovjek osjeća sretno…
Teško je navesti glavni razlog da se odlučim na ovakav korak, ali zapravo je vrlo jednostavno.
Radila sam mnogo! Činjenica da sam u 2013 i 2014 godini osmislila i provela 15 vrlo bitnih projekata za kulturu, pored svog svakodnevnog posla koji sam u to vrijeme obavljala kao Direktorica Muzičke i Baletske skole, dovoljno govori. No u jednom momentu sam jednostavno bila premorena od svega, trebala mi je promjena, jednostavno sam je osjetila. Guglajući po netu sam slučajno naišla na jedan super inspirativan video, čak se ni ne sjećam imena čovjeka koji je davao intervju, ali je rekao jednu super stvar: “Niko vas neće primijetiti ako živite u sred ničega, trznite se! Ako ste glumci idite u Hollywood, ako ste muzičari, idite u London, usudite se, pokušajte”‘. Odlučila sam da počnem da istražujem po netu. London ne volim zbog kiše i onda sam se zamislila i postavila pitanje sama sebi, koje je to mjesto gdje bi najviše voljela da živiš trenutno. Odgovor je bio brz: “Dubai”. I tako je krenulo sve…..
Treba jaka volja i dosljednost u nakani da se čovjek uputi u tako dalek grad. Da li si preispitivala odluku da odes onih zadnjih par dana prije odlaska?
Kao i sve odluke u mom životu i ovu sam odluku prvu podijelila sa mojom legendarnom mamom kraljicom, dobila sam njenu podršku što mi je bilo od velike važnosti i krenula ka novom zadatku. Istraživala sam kulturu u Dubaiju, da li imaju pozorišta, koncerte, kakvo je stanje sa muzičkim školama, te sam pažljivo bilježila sve detalje. Nakon prikupljanja informacija, krenulo je slanje CV-a, preporuka, referenci itd. Interesantno, prva škola koju sam vidjela na netu, tj. skola u kojoj danas radim je upravo posljednja institucija kojoj sam poslala mail. Za njih sam se odlučila jer su dali najkorektniju ponudu i sve se se odigralo u 15 dana, ugovor je bio potpisan, karta kupljena i nije bilo više povratka.
Kakvi su uslovi rada tamo? Da li se mnogo radi? Da li je rad cijenjen kao ovdje, u materijalnom i sociološkom smislu?
Uslovi rada ovise gdje radite i čudno ali istinito sa kojeg područja dolazite. Sada vidim da sam živjela u zabludi, nije samo kod nas u BiH segregacija. Segregacija postoji svugdje u svijetu, pa i ovdje u gradu ” snova”. Tako da npr, ukoliko dolazite iz Indije, Pakistana ili Filipina, uslovi rada i plata će vam biti znatno manji nego Evrpoljanima ili Amerikancima. To je neko moje viđenje i ono sto čujem u razgovoru sa ljudima sa raznih područja. Dubai moze lako biti najljepši san, ali i najgora noćna mora, što dakako zavisi od brojnih faktora.
Kako ti izgleda jedan radni dan?
Moj radni dan…hm….ponekad sunčan, ponekad tmuran, zavisi da li su djeca uradila zadaću :).
Obično ustajem oko 10, pijem kafu, potom bazen, tenis ili teretana, ovisi za što sam raspoložena. Ovdje vas doslovno tjeraju da se bavite sportom, svaka zgrada ima svoju teretanu, teniska igralista u blizini od 100 metara i većinom bazen, tako da vas sve vuče da brinete o svom zdravlju. Radim od pola 3 do 9 uveče, što je za mene idealno radno vrijeme, obizirom da nisam ranoranilački tip.
Kako ti izgleda jedan neradni dan? Da li ima cuge vikendom?
Radim 6 dana u sedmici i moj jedini slobodan dan je petak, tj džuma dan kako ga ovdje svi zovu. Trudim se da se maksimalno posvetim sebi, radim trenutno na svom prvom albumu koji bi trebao izaći iduće godine. te je prijepodne posvećeno samo meni i druženju sa mojim muzičkim mislima i kreacijama. Poslijepodne zavisi od raspoloženja. Dio Dubaia u kojem živim je velikim dijelom Evropski, čak podjeća više na London nego na istočnjacki način življenja. Zaista pruža mogućnosti i vuče raznim svirkama, dešavanjima, partijima na otvorenim plažama, gdje možete vidjeti stotine mladih ljudi kako se zabavljaju u raznim varijantama, no sve se odigrava u ograđenim prostorima, te je vrlo kažnjivo ukoliko se šetate po ulici u pripitom stanju.
Dubai je grad gdje je sve dozvoljeno, ali ništa nije dozvoljeno.
Koji te je dio Dubaija najviše oduševio?
Ovo će na kraju završiti kao “Kanada je jedna divna zemlja” :). Da ne uhvalim previše, no zaista je teško navesti najljepši dio Dubaia, jer gdje god pogledate ljudi su napravili nešto novo, neviđeno. Zaista sam putovala i bila sam na raznim destinacijama, ali ovaj grad je napravljen da mu se diviš. Njihova parola je “Daj nam svega, daj nek je najveće i najljepše na svijetu”. Od svih stvari ipak se svaki dan iznova divim cvijeću i travi koju su posadili na pijesku i čudom kako to sve njeguju.
Sretna?
Šta je sreća? Da li je čovjek može biti ikada kompletno sretan?! Život je put, neprekidna pustolovina koju kreiramo sami i koja proizilazi iz najdubljih emocija, najljepših pokretača svih životnih priča… Zahvalna sam na životu koji imam, zahvalna sam na predivnim momentima koje proživljavam i zaista uživam punim srcem. Poželjela sam Bosnu i vidimo se uskoro.
Nadam se da se vidimo uskoro. Mima, mnogo hvala na razgovoru!
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
