Moderan grad iznikao iz osmanskih mahala Osvrt na knjigu “Grad u dimnjacima: urbanizacija Zenice 1956.-1990.”, autora Mirze Džananovića

Moderan grad iznikao iz osmanskih mahala Osvrt na knjigu “Grad u dimnjacima: urbanizacija Zenice 1956.-1990.”, autora Mirze Džananovića – Tema Socijalistička izgradnja i razvoj Zenice, mada inspirativna, izazovna te i pomalo provokativna, u proteklom periodu nije posebno privlačila umjetnike, a ne previše ni publiciste, pa ni historičare, mada s aspekta atraktivnosti može biti veoma zanimljiva kao primjer progresa, ne samo naglog i brzog razvoja industrije nego i kao i sociološki fenomen u Jugoslaviji. Najveće djelo o Zenici i njenoj izgradnji napravio je 1961. godine režiser Veljko Bulajić filmom „Uzavreli grad“, za koji je na Pulskom festivalu nagrađen Zlatnom arenom kao najbolji film.

Iako je u njoj u socijalističkom periodu djelovalo nekoliko poznatijih pisaca, ovaj grad s aspekta književnosti nije bio nešto posebno zanimljiv ni lokalnim a ni šire poznatijim književnicima, sve do pojave današnjeg mladog naraštaja – posebno milenijalaca, generacije novinara i pisaca, među kojima se ovom temom posebno novinar afirmisao Selvedin Avdić koji je, kao dijete odraslo u ovoj sredini, pored ostalog napisao i dva djela: „Moju fabriku“, koju je za Zeničko narodno pozorište adaptirala i režirala Selma Spahić, i „Kaznionu“. Bilo je lokalnih pokušaja obrade teme Zenice i u muzici te je sredinom 1960-ih godina novinar Branimir Tucaković napisao tekst a Slavko Gostić melodiju pod nazivom „Plameno nebo“, koju je pjevao Emil Trogrlić.

U oblasti slikarstva nešto je situacija drugačija jer je nekoliko zeničkih a i drugih slikara, posebno onih okupljenih u Zeničkom likovnom krugu (Ljubomir Perčinlić, Anto Kajinić, Tomislav Perazić, Stjepan Totić i Mirko Marić), inspirisanih blještavilom vatre visokih peći i livenjem željeza, prikazivalo svoj grad i Željezaru.

Sve u svemu, izazovna tema o Zenici i njenom socijalističkom razvoju i munjevitom pretvaranju male bosanske kasabe iz vremena osmanske uprave u jugoslavensku metropolu čelika i moderan grad, treći po veličini u Bosni i Hercegovini, nije, iz razumljivih i manje razumljivih razloga, posebno privlačila ni poznate ni manje poznate umjetnike. No, najmlađa generacija Zeničana, koja se nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu posvetila nauci, ne misli tako. Oni imaju potrebu za zavičajnim sjećanjem te su rodni grad iz različitih rakursa počeli promišljati kao nepresušno vrelo tema o kojima se može progovoriti (i govoriti) sa više aspekata i u raznim sferama djelovanja, a posebno iz perioda socijalističke Jugoslavije kad je Zenica kao jugoslavenski centar crne metalurgije doživjela svoj privredni, ekonomski, politički, kulturni pa i sportski zenit, što je, čini mi se, ravno bosanskohercegovačkoj renesansi. Istovremeno, zbog zanemarivanja očuvanja okoline i uslova života, Zenica je doživjela i ekološku katastrofu, svrstavajući je u najzagađenije sredine, ne samo u bivšoj državi nego i u Evropi.

Temu razvoja Zenice – iz vizure urbanizacije – 2012. godine uobličio je Mirza Džananović (Zenica, 1989. – danas doktor historijski nauka na Filozofskom fakultetu zeničkog Univerziteta) u svoj magistarski rad objavivši ga 2017. godine kao knjigu pod nazivom „Grad u dimnjacima: urbanizacija Zenice 1956.-1990.“. Imajući u vidu veliki društveni značaj urbanizacije, koja je postala dio kolektivnog sjećanja sa svim ostalim elementima identiteta ovog grada proizašlog iz značaja Željezare, autor se s pravom odlučio da svoj magistarski rad ukoriči u formi knjige, uz izvjesnu doradu i dodatkom 57 fotografija. Time je ovaj naučno-istraživački rad, nastao kao harmonična cjelina iz više vrsta autentičnih dokumenata, još više dobio na značaju kao vrijedan i važan dokument o razvoju grada u periodu jugoslavenskog socijalizma. I ne samo to; njegov autor svojim djelom, koje je postalo dio kolektivne kulture sjećanja, obogatio je zeničku historiografiju.

Osnovni izvor informacija – novine

Prezentirajući svoj rad u formi knjige, autor je široj javnosti pružio priliku da zapravo sazna i „razumije temu urbanizacije i uticaj tih procesa na život ljudi“ (prof. dr. Husnija Kamberović), ali istovremeno i sazna istinu koliko naučnik truda i vremena treba uložiti za istraživanje kako bi taj rad bio izvrstan. A za tu izvrsnost potrebno je bilo – osim desetine pročitanih knjiga – pregledati i selektovati, shodno odabranoj temi, čak 2.000 brojeva „Naše riječi“ koja izlazi u Zenici. Posebno je zadivljujuće što je autor prepoznao „identifikacijska planska dokumenta koji su odredili pravce razvoja Zenice, ne samo u urbanističkom, već i u privrednom, demografskom, društvenom i brojnim segmentima“ (prof. dr. Salih Jaliman), koji su poslužili kao okvir za ovaj rad.

Samom odlukom da mu za osnovni izvor informacija budu zeničke novine potvrdio je istinitost prije dvije godine izrečenu misao književnika Miljenka Jergovića koji je u zagrebačkom „Jutarnjem listu“ zapisao: „Današnje novine sutra će postati smeće, a za dvadeset godina primarni izvor, dragocjen za pisanje svake povijesti epohe.“ I upravo tako, kao i svake novine tako i ove zeničke, nastale 1956. godine, o kojima Mirza Džananović u Uvodu daje i kratku historiju, s danom izlaska svojim informacijama čitateljima postaju zanimljive, a već sutradan nađu se na smeću (malo je onih čitalaca koji novine čuvaju kao vjerni historijski izvor i dokument), i ne sluteći kakvu će važnost i značaj imati sa tridesetak godina.

Obima nešto većeg od 220 stranica, knjiga Mirze Džananovića „Grad u dimnjacima: urbanizacija Zenice 1956.-1990.“ je cjelovit i vjeran prikaz stambene izgradnje svih većih i značajnih objekata, pa i nastanak gradskih kvartova i nekih blokova, i njihove infrastrukture u ovom gradu u pomenutom periodu, sa svim njihovim i širim posljedicama (posebno industrijalizacije) na svakodnevni život i zdravlje stanovništva.

Djelo je – ne računajući objašnjenje osnovnih pojmova urbanizacije u Uvodu i na kraju Zaključka – podijeljeno u šest glava hronološkim slijedom prema godinama donošenja urbanističkih planova. No, čitatelju se ono neminovno nameće kao autorova zadanost pisanja i prezentacije ukupno četiri cjeline, podijeljene po vremenskim periodima: Urbanizacija Zenice do 1956. godine, zatim od 1956. do 1969. godine, potom od 1969. do 1978. i Urbanizacija Zenice od 1978. do 1990. godine. U okviru svakog vremenskog perioda – sa izuzetkom prvog – detaljno su predstavljeni glavni urbanistički planovi (prvi period ga nije ni imao) sa stambenom i komunalnom izgradnjom te ostalim objektima, uz obavezno (nakon svakog prikaza gradnje objekata) autorovo osvrtanje na posljedice urbanizacije na život i zdravlje stanovništva. To je okvir u kome Mirza Džananović gradi svoje djelo.

Pišući o prvom periodu urbanizacije grada (do 1956. godine), autor ističe jednu sudbinsku činjenicu za Zenicu, vrijeme Informbiroa kada je 1948. godine došlo do potpunog prekida svih odnosa Jugoslavije sa SSSR-om, te se tadašnja naša država morala brže i samostalno izgrađivati bez ekonomske, finansijske i svake druge pomoći Istoka. Upravo taj momenat (mada se autor pomalo ograđuje riječu možda) bio je odlučujući za razvoj Zenice, budući da se, zbog navedenog razloga, na nivou države morao mijenjati Prvi petogodišnji plan iz 1947. godine (kojim je bila predviđena izgradnja samo nove željezare u Zenici, ali ne i drugih prerađivačkih pogona), te odustati od planiranog razvoja kapaciteta crne metalurgije u Doboju a nastaviti njihovu kompletnu gradnju u Zenici, gdje su već postojali izgrađeni manji objekti, ali i djelimično potrebna infrastruktura za proizvodnju željeza i čelika, tada neophodnog za postratnu industrijalizaciju u državi. Zato već 1948. započinje prva – od nekoliko planiranih faza gradnje metalurškog kombinata u Zenici – koja je trajala do 1958. godine. A početak ozbiljnijeg razvoja metalurgije u ovom gradu historičari su utvrdili od vremena dolaska Austro-Ugarske u BiH (zajedno sa otvaranjem Rudnika, Fabrike papira i Centralne kaznionice za BiH), kada Zenica započinje mijenjati svoju fizionomiju.

Osvrćući se ovlašt na poslijeratni razvoj Željezare, autor tvrdi da se fabrika u tih deset godina gradila sporije i skromnije u odnosu na sljedeća razdoblja, te cjelokupnu njenu gradnju posmatra u dvije faze: od 1945. do 1955. i drugu od 1956. do 1990. godine. Zenica se u tih deset prvih godina – do donošenja Prvog urbanističkog plana – razvijala oko Željezare, gdje su za smještaj radnika građene prizemne zgrade ili jednospratnice („A“ naselje pored Željezare i radničko naselje u Peharama). U tom vremenu za stanovanje radnika korišteni su stambeni objekti građeni za smještaj radnika na izgradnji omladinske pruge Šamac-Sarajevo.

Autoru nije promakla ni činjenica da se već sljedećih godina Zenica širi prema centru. Tu fazu urbanizacije karakteriše „provizorna izgradnja stambenih objekata lošeg kvaliteta“, što je odavalo sliku grada s malim i najčešće prizemnim zgradama (do 1961. godine čak 96 posto stambenih objekata čini su prizemnice i jednospratnice). Od 1948. pa u naredne tri godine građeno je desetak trospratnica oko Papirne i nove Željezničke stanice, te radnička naselja na Kanalu, Blatuši i Novom Tetovu. To je period kada grad gotovo udvostručuje broj stanovnika (od 15.500 u 1948. do 28.900 u 1953. godini).

Prvi urbanistički plan

Drugoj fazi urbanizacije autor s razlogom posvećuje najviše pažnje, jer se s donošenjem Prvog urbanističkog plana Zenice, usvojenom 1950. godine, prema projektu profesora Juraja Neidharta (Zagreb, 1901.-Sarajevo, 1979.), kasnilo nekoliko godina da bi njegova realizacija počela 1956. godine. I u toj, drugoj fazi urbanizacije (od 1956. do 1969.) grade se mali stanovi – oko 50 posto njih je bilo veličine oko 50 kvadratnim metara te je na jednog stanovnika dolazilo nešto manje od šest kvadrata. Bilo je to vrijeme kada se trebalo s malo para sagraditi što više stanova kako bi se koliko-toliko ublažila stambena problematika stalno dolazećeg stanovništva u Zenicu iz svih dijelova Jugoslavije. Budući da je u tadašnjem Zeničkom srezu postojalo samo jedno građevinsko preduzeće („Izgradnja“), to je i stanogradnja tekla usporeno, a osnivanjem i dolaskom u grad i drugih građevinskih firmi ona je nešto ubrzana.

Prateći trendove u stanogradnji u tadašnjoj državi, autor napominje da se u Zenici, uporedo sa gradnjom objekata osniva i Zavod za stambenu izgradnju (a kasnije i projektna kuća „Prostor“) koji je, osim izrade urbanističkih planova, važnu ulogu odigrao i provođenjem javnih licitacija, nadzorom nad izgradnjom i proučavao probleme izgradnje stanova i društvenih objekata, što je ne samo obezbijedilo planski pristup gradnji nego je i ubrzalo. Od 1965., a prema projektima arhitekte Karla Kužatka (Konjic, 1908.-Zenica, 1986.) prelazi se na projektovanje i izgradnju kompletnih naselja sa potpuno riješenom komunalnom, saobraćajnom i pratećom infrastrukturom, poput Crkvica i Blatuše sa po 4.000 stanovnika. Istovremeno se uz fabrike i druge industrijske objekte grade i posebne zgrade za smještaj radnika samaca, nazvane samački hoteli, a dva karakteristična iz tog razdoblja su po jedan uz upravnu zgradu Željezare i u Radakovu.

U tom periodu javio se problem prostora za gradnju te se prišlo rušenju starih mahala, podignutim u osmanskom periodu (Sejmen, Jalija i Odmut), što je donekle usporavalo gradnju, jer je trebalo ne samo rušiti stare objekte nego rješavati i imovinsko-pravne odnose. Jedno od rješenja za prevazilaženje problema nedostatka prostora za gradnju, koje će se kasnije pokazati kao najbolje, bilo je gradnja nebodera – visokih zgrada sa desetak i više spratova. S njima je grad dobio novi imidž.

Sistem društveno-usmjerene gradnje

Za autora knjige „Grad u dinjacima: urbanizacija Zenice 1956.-1990.“ jedan od najvažnijih događaja u oblasti rješavanja stambene zeničke krize bio je onaj iz 1978. godina kada započinje i posljednji period urbanizacije (do 1990.) detaljno analiziran u knjizi, a to je bio prelazak na sisitem društveno-usmjerene gradnje. U tom razdoblju – zbog nedostatka prostora za gradnju – gradi se jedinstveno novo naselje Babina rijeka, u kojem je od 1979. do 1984. godine sagrađeno 1.500 stanova. Nastavak te vrste gradnje se desio i 1984. kada je započeta gradnja u Radakovu (projektanti smatraju da je u ovoj četvrtoj fazi urbanizacije Zenice najveće dostignuće bilo upravo podizanje ovog naselja), ali ovaj put širenjem grada prema Sarajevu i poprimanje epiteta regionalni i rejonski centar pa je ovdje, sa Babinom rijekom sve do Perina hana, do 2000. godine planirano da stanuje oko 50.000 stanovnika.

U knjizi „Grad u dinjacima: urbanizacija Zenice 1956.-1990.“ autor precizno opisuje gradnju i drugih mnogobrojnih velikih stambenih i poslovnih objekata u Zenici, koji su svojom arhitekturom i funkcionalnošću prednjačili u bivšoj državi, kao što su Garsonjera, Lamela, Čelični soliter (prvi takve vrste u Jugoslaviji), hotel „Metalurg“, Regionalna bolnica, Narodno pozorište, Stadion „Bilino polje“, Dom penzionera, ali i sasvim nova naselja, poput Crkvica, Blatuše, Babine rijeke, Meokušnica, Radakova i drugi.

Nesporno je da je progres u ovom gradu, kako izgradnja industrijskih kapaciteta u okviru Kombinata tako i stanogradnja (naravno u manjem obimu), pa i gradnja infrastrukture, proizveo i negativne posljedice na ukupno stanje u gradu. To se, prije svega, odnosi na uslove i sigurnost življenja. Naime, najveći dio doseljenog ruralnog stanovništva, često drugačijeg mentaliteta nego je to bio onaj domicilnog, nije se mogao brzo naviknuti na novi način života i rada, što je proizvodilo i velike probleme, dominantno socijalne, koji nisu mogli pratiti urbanizaciju, naročito u prvoj pa i drugoj njenoj fazi, pošto su neriješeni stambeni i drugi loši uslovi života producirali i niz ostalih, poput alkoholizma, nasilja u porodici, prostitucije, krađa, ubistava i slično, po čemu su bili ozlogašena posebno naselja Blatuša i Kanal. Mirza Džananović na ilustrativan način pokazuje kako je, naprimjer, alkoholizam bio veliki problem kada je 1956. godine u Zenici bilo registrovano oko 5.400 alkoholičara. Autor novac potrošen za alkohol stavlja u korelaciju s vrijednostima troškova gradnje stanova, pa tako dolazi do podatka da je u 1957. godini popijeno više od milion litara alkoholnog pića, što je bila vrijednost od oko 270 miliona dinara, za koju vrijednost se moglo sagraditi oko 300 stanova. Osim alkoholizma, 1969. godine u gradu se zvanično pojavljuje i droga te je još jednom ukazano na potrebu brzog djelovanja društva u suočavanju sa narkomanijom i alkoholizmom. Ove negativne pojave imale su velike i pogubne posljednice na mnogobrojne porodice koje se suočavaju s nasiljem u porodici pa i brakolomstvom, što je imalo nesagledive posljedice za razvoj i odrastanje djece. Ove krupne posljedice ubrzane industrijalizacije i urbanizacije u kasnijim godina su, zahvaljujući radu socijalnih ustanova, ublažene, ali su i dalje ostale prisutne u nešto manjoj mjeri.

Aerozagađenje, proisteklo u prvom redu od nekontrolisanog rasta industrijske proizvodnje a potom pojačano zbog geografskog položaja grada – bilo je i ostalo najveći problem u Zenici (ovo je velika i šira tema koja nije predmet ovoga djela pa u njemu i nema neke dublje analize). S druge strane, nedostatak zelenih površina, koje bi kompenzirale preveliku zagađenost, pogoršavao je to stanje pa su se javljale u sve većem broju bolesti respiratornih organa, ali i druge vrste oboljenja, naročito kod djece. Sedamdesetih godina na jednog stanovnika u Zenici dolazila su tek dva kvadratna metra zelene površine, što je bilo ispod standarda u tadašnjoj državi, a 1980. taj odnos se nešto popravio ali ne ni blizu zadovoljavajućeg jer je grad imao tek 150.000 zelenih površina, primjećuje Mirza Džananović.

Zenica – metafora jugoslavenske industrijalizacije

Dakle, Zenica je za četiri decenije iz kasabe izrasla u moderni industrijski grad sa svim pratećim objektima i ustanovama, postajući metafora jugoslavenske socijalističke industrijalizacije i gradnje, da bi raspadom bivše države upravo zbog toga i snosila najveće posljedice. „Grad u dimnjacima: urbanizacija Zenice 1956.-1990.“, publikacija koja se može podvesti i pod kolektivnu kulturu sjećanja, nije samo priča bližoj historiji Zenice, o njenim najboljim godinama i generacijama ljudi koje su je gradile, nego i priča o urbanizacije i drugih naših industrijskih gradova u socijalističkom razvoju društva. A ovu jako široku i sveobuhvatnu temu nije se usudio obraditi niko od stručnjaka koji su bili akteri tih dešavanja, ili neki iskusniji novinar, politolog ili sociolog, nego upravo mladi student (tada budući magistar i doktor historije) koji je rođen upravo kad se završavao period te glavne urbanizacije Zenice. Nesporno je da su Zenicu projektovali, gradili i širili njene horizonte mahom ljudi stručnjaci pridošli u ovaj grad, podcjenjivački nazvani kuferaši, od koji neki od njih i danas žive ovdje, ali većina više nije ne samo u Zenici nego ni na ovom svijetu.

Spajajući istovremeno svoje profesionalno opredjeljenje s vlastitim emocijama, kao rođeni Zeničanin, Mirza Džananović isplicitno ne ističe te mnogobrojne junake zaslužne za ovakav brzi i veliki zenički rast i napredak (osim arhitekata Juraja Neidharta, Karla Kužatka, Mugdima Čuklea, Slobodana Jovanovića i još nekih), ali djelimičnim imenovanjem čelnih ljudi Zenice koji su otvarili novosagrađene objekte (tadašnjih predsjednika općine Muhameda Berberovića, Ezhera Eze Arnautovića i drugih), čitaocu jasno stavlja do znanja da su to bile ličnosti koje su najzaslužnije za ovu urbanizaciju i preporod grada. Naravno, oni snose i stigmu negativnih posljednica nekontrolisanog rasta i razvoja, što je, kao produkt industrijalizacije i urbanizacije, dovelo, pored ostalog, i do velike ekološke nesreće.

Da je Mirza Džananović napisao samo ovo izvrsno djelo o bližoj prošlosti Zenice, kasnije mu je pridodao još nekoliko također značajnijih, ušao bi u historiju grada kao veliki i objektivni istraživač i jedan od dostojnih nasljednika najvećih zeničkih historičara, kao što su bili: Salih Jaliman (čiji je kasnije bio asistent na fakultetu), Fikret Ibrahimpašić Fićo, Mensur Sarić, pa i novinar Vlastimir Jović.

Osim rečenog, „Grad u dimnjacima: urbanizacija Zenice 1956.-1990.“, čiji je izdavač Udruženje za zaštitu intelektualnih i kulturnih vrijednosti „Zjenica“, ima i drugih vrijednosti, a jedna od njih je i činjenica da su u njoj, na jednom mjestu, sublimirana sva najveća, a i ona manja, građevinska i arhitektonska ostvarenja po kojima je grad dobio nove, moderne i prepoznatljive horizonte. Prilika je to planerima Zenice da na osnovu osnovnih podataka o zeničkim objektima, prezentiranih u knjizi, počnu razmišljati o ideji da na svaki od njih ugrade i informativne table na kojima bi bili upisani kraći osnovni podaci, iz kojih bi stranci ali i Zeničani saznavali historiju grada. Upravo onako kako je to u drugim evropskim, modernim gradovima.

Autor: Raif Čehajić

Preuzeto uz dozvolu autora sa Jergovic.com
03. 06. 2020. LINK https://www.jergovic.com/ajfelov-most/moderan-grad-iznikao-iz-osmanskih-mahala/