Kad sam bio mali dječak najviše sam bio fasciniran mojom pranenom Čamkom koja iako je tada bila u dubokoj starosti imala je odlično pamćenje, bistru pamet i snažnu pojavu.
Čamku su svi cijenili i voljeli. I komšiluk i članovi porodice. Ona je uvijek bila spremna da pomogne i da posavjetuje. I sad mi ostaje u sjećanju njena snažna pojava kada je i u svojim devedesetim godinama hodala bez štapa, uspravna, bistrog pogleda, sa svojom keranom maramom. Čamka je bila prepoznatljiva i po tradicionalnoj kani u kojoj su bili obojeni njeni prsti.
Moja rahmetli nene Behka često je posjećivala svoju majku pa sam i ja često odlazio praneni Čamki koja me voljela i koja mi je često znala u džep staviti novca da mi se nađe. Vjerovatno je zbog moje situacije (razvedeni roditelji i dijete koje je odgajao dido i nene), prema meni bila zaštitnički raspoložena. Kada je bila ozbiljno bolesna i dok je ležala u krevetu u svojoj kući posjetio sam je. Tada je rekla da meni želi ostaviti svoj krevet i veliki drveni ormar koji se nalazio u sobi. Tada sam imao četrnaest godina. Hvala Bogu oporavila se tada ali nažalost poslije nekoliko godina je preselila na ahiret u svojoj 97 godini života. Po njenoj želji ja sam dobio njen krevet i stari drveni ormar. Rođaci su mi rekli da je Čamka vjerovatno imala i preko 100 godina jer su tada u tom periodu (krajem 19 stoljeća), djeca upisivana u knjigu rođenim poslije nekoliko godina, tj. nije vođena uredna evidencija.
Vjerovatno sam ja Čamku podsjećao na njeno teško djetinstvo, odrastanje i period života kada je morala da se bori za živote svoje djece.
Pranene Čamka nije mnogo pričala o prošlosti. Međutim, ja sam uvijek bio radoznao i često sam postavljao pitanja o prošlosti moje familije iz Rogatice. Pitao sam svoju nenu Behku o životu u Rogatici, Zenici i svemu onome što se događalo u njenom životu.
Tada sam saznao koliko je bila hrabra moja pranene Čamka. Još sam je poslije tih saznanja više zavolio i cijenio.
Tokom agresije na BiH (1993.god.), Čamka je preselila na ahiret.
Doživjela je i preživjela nekoliko ratova (balkanske ratove, I svjetski rat, II svjetski rat i dvije gdine agresije na BiH).
Čamka Makaš rođena je u selu Kukavice u općini Rogatica. Imala je dva brata Abida i Aliju Makaš.
Tokom prvog svjetskog rata njena porodica se morala kriti od srpske kraljeve vojske koja je ubijala civile i palila kuće. Na području Rogatice tada su bile prisutne jedinice iz Srbije i Crne Gore. Zbog teške situacije i velike opasnosti za život Čamka sa svojom porodicom je bila prinuđena pobjeći u Bosanski Novi. Poslije nekog vremena vratila se u svoje selo Kukavice.
Čamka se udala za Abida Kepeša koji je živio u selu Uškoplje kod Rogatice. Živjeli su zajedno mirno sve do početka drugog svjetskog rata koji je sve promjenio nagore. Pranene je sa svojim mužem odgajala osmero djece. Rat i nesreća za Bošnjake rogatičkog kraja krenula je već 1941 godine.
Pradidu Abida su u Rogatici mučki ubili četnici i mi nikada nismo saznali gdje se nalazi njegov mezar ili njegovi ostaci. Pranene Čamka je ostala sama sa svojom djecom od kojeg je najmlađe imalo jednu godinu (daidža Nusret). Moja nene Behka je tada bila djevojčica.
Čamka je morala napustiti svoju kuću i sa svojom djecom je bila prisiljena bježati kroz šumu od četnika koji su bez milosti ubijali sve na koga su naišli. Bila je to nadljudska borba za živote njene djece. Bježali su kroz šumu, izbjegavajući četničke zasjede, iscrpljeni i bez hrane. Na kraju je Čamka bila prinuđena da ostavi najmlađe dijete koje je bilo u njenom naručju zbog zasjede koju su postavili četnici. Gurnula je mali zavežljaj u zaklon i pokušala je sa desetero djece da pobjegne od krvnika.
Zaboravio sam napisati da je zajedno sa njenom djecom bilo i dvoje djece malih rođaka kojima su ubijeni roditelji i koje je Čamka odlučila da spasi. Jedna žena koja je takođe bila u bijegu iza njih uzela je malu bebu, napravila je od svoje marame zavežljaj i stavila je bebu na leđa jednoj od Čamkinih kćerki (tetki Rahimi), koja je na taj način i spasila svoga brata noseći ga kilometrima kroz šumu i divljinu.
Zbog toga hrabrog čina tetke Rahime i neznane žene i danas je živ moj daidža Nusret koji se sada zove Hasan. U tradiciji je postojao običaj da neko ko je uspio preživjeti tešku životnu situaciju promjeni ime. Tako je i moj daidža Nusret postao Hasan.
Čamka je sa svoje osmero djece i sa dva mala rođaka uspjela stići do Sarajeva. Bila je prinuđena ostaviti male rođake u sjedištu Crvenog križa u Sarajevu. Bez hrane, novca i odjeće veoma su teško živjeli u Sarajevu. Sama se brinula o svojoj djeci u trenucima kada je bjesnio rat i u Sarajevu. Napustila je Sarajevo i sa svojom djecom je otišla u Vinkovce-Hrvatsku gdje je mukotrpno radila sa svojom djecom na imanju kod nekih hrvatskih zemljoposjednika. U Vinkovcima su bili oko godinu dana. Krenuli su prema Bosni sa velikim količinama zarađene pšenice i stigli su do Zenice. Putujući do Zenice doživjeli su nekoliko napada avijacije na voz. Čak je i lokomotiva voza bio pogođena. Ipak su živi i zdravi hvala Bogu stigli u Zenicu.
U Zenici su našli skromni smještaj blizu sadašnjeg naselja Mokušnice. Ratni period u Zenici je bilo teško preživljavanje u kojem je Čamka uspijevala da sačuva sebe i svoju djecu.
Njena dva sina Edhem i Adil su bili pripadnici partizanske jedinice.
Nažalost, njen sin Adil nikada se nije vratio kući i najvjerovatnije je poginuo u borbama. Sin Edhem je preživio i poslije rata je kao najstariji od djece praktično preuzeo ulogu oca za ostalu mlađu djecu.
Čamkina kćerka Rahima i sin Edhem su se zaposlili u Željezari. Tetka Rahima je upoznala momka Jusufa iz Rogatice koji je takođe radio u Željezari. Poslije nekoliko godina se udala i otišla je živjeti sa Jusufom u Rogatici. Nažalost, ponovo je tetka Rahima devedesetih godina prošlog stoljeća morala bježati od četničke kame kao i kada je bila djevojčica. I ponovo je sudbina dovela u Zenicu gdje je provela nekoliko godina izbjeglištva u Zenici.
Čamkin sin Behadil u osamnaestoj godini života je umro nažalost od posljedica teškog fizičkog rada. Život u ratu i poslije rata bio je veoma težak a posebno za muhadžire koji su morali krenuti od početka.
Sin Edhem je dobio stan od Željezare u naselju Pehare u tkz. Kolonijama i tako se tada porodica Kepeš napokon skrasila na duži vremenski period.
Čamkina djeca su odrasla, udala se i poženila. Osim kćerke Rahime koja je živjela u Rogatici i njen sin Ramiz je u dvadesetim godinama napustio Zenicu radeći za mnoge firme izvan BiH. Na kraju se skrasio u Sloveniji u kojoj već živi preko 60 godina.
Čamka je dobila mnogo unučadi i praunučadi. Svi su je poštovali jer je bila veliki autoritet za sve, a posebno za svoju djecu. Bila je stroga, poštovala je tradiciju, komšiluk i mnogo je voljela svoju djecu.
Komšije su voljele staru Čamku koja ih je često posjećivala. Moja nene Behka je preuzela od nje mnoge običaje i po tome joj je bila mnogo slična.
Pranene Čamka je hvala Bogu dugo živjela. Njen život bio je težak uz puno odricanja i mnogo problema. Međutim, Čamka je uspjela da sačuva porodicu, da svoju djecu lijepo odgoji i hvala Bogu doživjela je i jedan duži vremenski period mira i bezbrižnog života kojeg je provela u svojoj kući u naselju Pehare. Moja nene Behka udala se za moga didu Fuada Imamovića koji je rođen u Zenici, a živio je u Peharama.
Nikada se Čamka nije više vratila u selo u kojem je živjela u Rogatici. Kuća je bila spaljena, zemlja oduzeta, muž mučki ubijen kao i mnogi članovi porodice Kepeš i Makaš.
Život se nastavio u Zenici u kojoj je ponovo izgradila porodično gnijezdo sa svojom djecom. Danas nisu sa nama pranena Čamka i njeno šestero djece. Živi su daidža Hasan i Ramiz. Odlaskom dragih osoba kao da nestane i dio nas samih.
Napisao sam ovu kratku priču o heroinu Čamki o kojoj bi se mogla knjiga napisati. Ovo je samo jedna od sličnih hiljada priča koju su preživjele porodice iz Istočne Bosne. Mi mlađi ne smijemo nikada zaboraviti šta se dešavalo našem narodu, našim porodicama u prošlosti. Trebamo prenositi priče, bilježiti i zapisivati da se ne zaboravi.
Molim Allaha dž.š. da mojoj praneni Čamki, pradidi Abidu, neni Behki, daidži Edhemu, Behadilu, Adilu, Halidu, tetki Rahimi podari lijepi Džennet i vječni rahmet.
Praunuk Jasmin Imamović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
