„Mrtvog brata sam nosio više od 20 kilometara“

„Pisanje knjige “Srebrenica, zaboraviti ne smijem, halaliti neću”, bilo je veoma teško. Pored toga što su se vratila i sva sjećanja na proživljene strahote emotivno sam bio jako iscrpljen”, kaže za DW Hasan Hasanović iz Srebrenice koji je preživio genocid u julu 1995. godine. Kinjigu je pisao pune dvije godine i tokom pisanja se, kako kaže,  sjetio najsitnijih detalja pogibije brata Hajre, koji je ubijen 12.07.1995. godine u devetnaestoj godini života.

„Također sam se sjetio svakog pređenog koraka noseći teško ranjenog brata Hasiba koji je nakon ranjavanja živio devet sati”, kaže za DW Hasan Hasanović. On je tada donio čvrstu odluku: „brata neće ostaviti na okupiranoj teritoriji”. „Sa posljednim atomima snage tijelo mrtvog brata iznosim na slobodnu teritoriju u selo Nezuk”, kaže Hasan. Taj put je trajao punih 20 kilometara.

Nakon što je preživio genocid u Srebrenici Hasan odlučuje napisati knjigu. On kaže da je odluka došla s razlogom. „Prvi razlog je negiranje genocida od strane samih počinilaca, drugi je što smatram da ću doprinijeti u borbi da budući naraštaji saznaju istinu o ubijanju naših najdražih i treći razlog je plasiranje neistina od strane počinilaca genocida čiji su sunarodnjaci, direktni izvršioci genocida, osuđeni za genocid pred sudom za ratne zločine u Hagu.”

Suočavanje s prošlošću

Hasanova knjiga “Srebrenica, zaboraviti ne smijem, halaliti neću”, kako kaže sam autor „može biti dio doprinosa suočavanja sa prošloću i može doprinijeti kulturi sjećanja tako što će čitaoci barem saznati bar jednu kap istine o tom moru zla.”

Hasan kaže da mu nije nimalo lako živjeti među negatorima genocida. Posebno jer u knjizi opisuje svog profesora koji mu je predavao u srednjoj školi. „Isti me na početku rata zarobio i pod komandom istog spaljeno je moje selo. Njega ponekad sretnem upravo u blizini Memorijalnog centra Potočari”, kaže Hasanović za DW.

„Mnogi, na žalost svih nas, jesu zaboravili Srebrenicu i to me jako boli jer ako zaboravimo, bojim se da će isto zlo ponovo da se desi“, kaže Hasanović i dodaje da je jedini način da se „borimo protiv zaborava glasno govoriti istinu i pisati knjige jer ne postoji institucionalna historija u kojoj je opisan genocid kako bi djeca u školi učila o najstrašnijem zločinu na tlu Evrope od kraja Drugog Svjetskog rata”.

Knjiga i na njemačkom

Knjiga Hasana Hasanovića se od sada može pročitati i na njemačkom jeziku. Za prevođenje se pobrinuo Sejfuddin Dizdarević iz Düsseldorfa koji, kako kaže , ima više razloga zašto se odlučio baš za ovu knjigu. „Srebrenica je lekcija s kojom mora biti upoznata druga i treća generacija Bošnjaka u Njemačkoj koja slabije poznaje bosanski jezik“, kaže Dizadrević za DW i dodaje da u Njemačkoj nema dovoljno primarnih izvora svjedočanstava o genocidu na njemačkom jeziku.

„Iako nisam vezan za taj dio Bosne, prilično dobro sam upoznat sa pojedinačnim sudbinama ljudi koji su preživjeli ili ubijeni u genocidu. Ipak, drugačija je emotivna dimenzija i povezanost kada u detalje čitate golgotu kroz koju su ti ljudi prolazili“, kaže Dizdarević.

Te golgote, kako ističe, ne tiču se samo mjeseca jula 1995 , nego i cijele tri godine prije genocida koje su obuhvaćene u knjizi. “Zbog toga se mora izgraditi jedna vrsta emocionalnog pancira i ne dopustiti da vas emocije nadvladaju. To, primjerice, lektorki knjige nije pošlo za rukom te je morala da prilikom korigovanja prijevoda pravi duže pauze jer je imala trenutke traume. Ona nije Bosanka i nije znala kroz šta sve su ti ljudi prolazili, tako da ju je knjiga pogodila i neki način i traumatizovala”, kaže Dizdarević.

Dizdarević navodi i dva faktora koja doprinose da Srebrenica nije zastupljena u javnom njemačkom mnjenju onoliko koliko bi trebala biti. „To je vremenska udaljenost od četvrt vijeka i ratovi u svijetu koji su potisli Srebrenicu u drugi plan.

Uprkos svemu tome postoji kritička masa njemačkog društva kojoj je Srebrenica važna jer se radi o najvećem zločinu nakon Drugog Svjetskog Rata u Evropi. A oni su ujedno i jedna od ciljnih grupa knjige jer je ovo prva knjiga prevedena na njemački jezik pisana iz subjektivne perspektive preživljelog”, kaže Dizdarević.

Autor: dw.com