– Ko mi danas nađe mladu osobu koja će godinu dana raditi za 250KM, skidam mu kapu! – Tvrdim da je stanje u državi samo ogledalo nas samih! – Moj hobi su honorarani poslovi – Shvatila sam da ne želim da provedem najbolje godine svog života na jednom mjestu – Bila sam svjesna da posao u inostranoj firmi može biti i mač sa dvije oštrice – Već nakon 6 mjeseci sam dobila unapređenje i evo, sad sam tu, sretnija i zadovoljnija više nego ikad!
Na mail nam se javila gđa. Nadira Ljevaković – Garić želeći svoje isustvo podijeliti s nama. Njeno pismo prenosimo u cjelosti:
Poštovana Ajna, moje ime je Nadira Ljevaković -Garić i javljam se vezano za blog koji sam vidjela na web stranici ZEDA. Prvo da kažem, svaka čast na ideji. smatram da je veoma bitno da u današnjim vremenima, među svim negativnim vijestima i pričama, imamo priliku pročitati i pozitivne priče mladih ljudi. Hvala Bogu, i ja mogu reći da je moja priča uspješna. Imam 27 godina, trenutno radim kao projekt menadžer u jednoj njemačkoj firmi. Do ove pozicije sam došla isključivo dugogodišnjim radom, trudom i zalaganjem. Ukoliko ste i vi zainteresovani, voljela bih svoju priču da podijelim sa drugim mladim ljudima. Nije sve tako crno, možda i moja priča nekoga motiviše i ohrabri. Lijep pozdrav, Nadira
Nastavili smo kontakt i u redovima slijede gđa. Ljevaković-Garić će nas upoznati sa svojim pozitivnim iskustvom, te izuzetnom hrabrošću i odlučnošću da izgradi karijeru u „tuđoj“ zemlji.
-„Zovem se Nadira Ljevaković Garić, imam 27 godina. Rođena sam u Tešnju gdje sam završila osnovnu i srednju školu. Nakon završene srednje škole odlučila sam se za studij Engleskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Zenici“ – upoznala nas je gđa. Ljevaković-Garić sa svojim porijeklom i obrazovanjem.
Danas živite i radite u Njemačkoj, da li ste radili u i Bosni i Hercegovini?
NADIRADa. Radila sam administrativne poslove u jednoj zeničkoj firmi, barem ono što se kod nas u BiH smatra administrativnim poslovima. Zaposlila sam se prije nego sam završila fakultet. Nisam čekala ništa, ni da diplomiram, ni da se učlanim u stranku, niti da mi roditelji nađu posao, nego sam sama odlučila kontaktirati nekoliko zeničkih firmi, pozvala ih sve redom i pitala za posao, izrazila želju i da volontiram. Posrećilo mi se! Dobila sam posao, doduše, kao volonter i to nije bio posao u mojoj struci, ali sam bila sretna i zadovoljna. Prvih godinu dana sam volontirala, primala sam mjesečnu platu od 250,00KM. Nakon godinu dana, zahvaljujući napretku koji sam ostvarila, volonterski posao se razvio u posao na puno radno vrijeme gdje sam ostala još dvije godine da radim. Nakon tri godine rada shvatila sam da želim i da mogu više, a da na tom radnom mjestu neću nešto znatno više moći napredovati. Također, shvatila sam da ne želim da provedem najbolje godine svog života na jednom mjestu i na kraju krajeva, željela sam nove izazove jer mi je postalo i suviše monotono na poslu koji sam tada obavljala. Dala sam otkaz i, dok su mi svi govorili da “nisam normalna”, da neću nikad više naći “tako dobar posao”, ja sam hrabro krenula dalje. Jedina osoba koja mi je pomogla i, slobodno mogu reći, otvorila oči, jest moj muž. On je po zanimanju programer i pokazao mi je beskraj mogućnosti u IT struci koja se danas smatra budućnošću poslovnog svijeta. Odlučila sam da se preorijentišem, da učim sve iznova, da doslovno krenem sve ispočetka. U današnje vrijeme stručna znanja imaju vijek trajanja (taj vijek iznosi nekoliko godina i stalno se smanjuje jer se način poslovanja i rada sve brže mijenja), poslije koga se ta znanja modernizuju i mijenjaju tako da, ukoliko niste u toku sa promjenama, vaše postojeće znanje „gubi na vrijednosti” i samim tim postaje nedovoljno.Trebalo je mnogo, mnogo snage, hrabrosti i volje ali meni bar toga nikad ne nedostaje. Godinu dana sam provela edukujući se, čitajući, povremeno sam radila neke honorarne poslove. Što sam više ulazila u internet svijet, više sam shvatala da sam donijela pravu odluku u pravo vrijeme. Nismo ni svjesni koliko naša država zaostaje dok se ne susretnemo sa savremenim svijetom. U inostranstvu je sasvim normalno da neko radi kao copywriter, ghostwriter, grant writer, email marketing manager, public relations consultant, virtual assistant itd. itd. dok većina ljudi u BiH ne zna da ti poslovi uopće postoje. Kod nas neki posao administrativnog tipa još uvijek podrazumijeva pisanje paragon računa, slanje dopisa poštom i sl. dok u modernim državama to podrazumijeva, između ostalog, održavanje web stranica, social media marketing, internet istraživanja, planiranje putovanja itd. itd.
Kada i na koji način ste se odlučili da odete u Njemačku?
Mnogo sam čitala. Svakodnevno sam provodila sate i sate čitajući, istražujući. Uostalom, danas vrlo često i u našim medijima čitamo članke o nedostatku visokoobrazovanog kadra u zemljama EU. Čitala sam o uslovima koje konkretno njemačke firme pružaju svojim radnicima dobre uslove, o pravima koje radnici imaju, a o kojima, kao zaposlenik bh. firme, možemo samo sanjati. Pri tome ne mislim samo na iznos plaće, godišnje odmore, plaćena putovanja itd. nego, prije svega toga, na neograničenu mogućnost napredovanja i edukacije. Kada sam konačno shvatila: “To je to”, tada sam počela da apliciram na poslove. A jednog dana sam dobila i odgovor! I to je to. Bila sam svjesna da posao u inostranoj firmi može biti i mač sa dvije oštrice – u jednu uspješnu firmu se uklopiš ili ne uklopiš, nema ništa između. Nije bilo lako stati rame uz rame sa mojim današnjim kolegama u firmi, projekt menadžerima koji, osim što su rođeni u državi naprednijoj od naše, osim što su završili škole i fakultete sa veoma kvalitetnim sistemom obrazovanja, imali su i dugogodišnje iskustvo u IT svijetu, za razliku od mene, početnika iz tamo neke Bosne poznate samo po ratu i kriminalu. Međutim, to je bio put koji sam sama odabrala i nisam previše razmišljala o tome “kako ću, šta ću”, nego sam radila najbolje i najkvalitetnije što mogu i znam.
Šta danas radite u Njemačkoj, u kojoj ste firmi, koliko ste zadovoljni?
Trenutno sam zaposlena na poziciji IT projekt menadžera u njemačkoj firmi Lew i lew sa sjedištem u Berlinu, a sa poslovnicama u Kairu – Egipat, i u Doboju – BiH. Naša firma svoje usluge pruža klijentima širom Evrope, a trenutno se “probijamo” i na američko tržište.
Naši programeri razvijaju software za turističke agencije. To je u principu cloud based SaaS (Software as a service) koji obuhvata cijelo poslovanje turističkih agencija (putovanja, hoteli, eventi, kupci, rezervacije, dobavljači, tour operatori, knjigovodstvo…). Naravno, trebalo je da prođe neko vrijeme da se upoznam, kako sa firmom, tako i opisom posla, svojim zadacima koje ću obavljati kada dođem na poziciju projekt menadžera. Već nakon 6 mjeseci sam dobila unapređenje i evo, sad sam tu, sretnija i zadovoljnija više nego ikad!
Koliko zarađujete u odnosu na isti posao u BiH, šta je tamo bolje, a šta lošije nego u BiH?
Do sad nisam lično upoznala nijednog IT projekt menadžera u BiH koji je jedan od lidera u razvijanju turističkog softvera. Ne kažem da ih nema, nego da nisam imala priliku da uporedim svoju zaradu sa nekim ko obavlja isti posao ovdje. Znam da je prosječna plata IT projekt menadžera u BiH 1814 KM. Međutim, ono što je meni najbitnije od svega je da doslovno svaki dan nešto novo naučim, što je ogromna razlika u odnosu na moj prethodni posao gdje sam zadnjih godinu dana svaki dan radila potpuno iste poslove. Najviše mi se sviđa to što vidim mogućnost beskonačnog proširenja svog znanja, što zbog IT svijeta općenito, što zbog fer odnosa poslodavca prema meni u smislu uvažavanja ideja. Čovjek jednostavno zna da iskoristi potencijal mladih ljudi za razliku od bosanskohercegovačkih poslodavaca gdje je “gazda” glavni i njegova je zadnja. Doduše. velika je krivica i na uposlenicima. Spomenula sam činjenicu da sam radila godinu dana za plaću od 250KM. Ko mi danas nađe mladu osobu koja će godinu dana raditi za 250KM, skidam mu kapu! Svakodnevno slušam naše mlade ljude koji su “završili fakultet”, da ne mogu, zaboga, da rade za 300 KM, ili kako im je nezamislivo da rade posao koji nije u njihovoj struci. Prosto sam alergična na takve izjave i tvrdim da je stanje u državi samo ogledalo nas samih! Ja već 6 godina radim posao koji nije ni u kakvoj vezi sa mojom strukom. Inače sam profesorica Engleskog jezika i vodeći se motom i ciljevima koje postavljaju naši mladi ljudi, trebala bih da se svake godine guram sa svojim kolegama po konkursima i BIROu u nadi da ću imati bod ili pola boda više od njih. Niti mogu niti sam kad mogla da se zamislim u toj situaciji.
Imate li neki hobi?
Da. Moj hobi su honorarani poslovi koji mi omogućavaju da usavršavam engleski jezik bez kojeg ništa od iznad navedenog ne bi bilo moguće. Honorarno radim kao prevodilac za jednu online američku prevodilačku agenciju. Osim toga, radim s mužem na raznim web projektima. Tu sam prisutna kao asistent i organizator posla. Prethodnih dana smo pripremali predavanje za 6. WordPress Meetup koji je održan u Zagrebu 30. Januara, a na koji je on pozvan da održi predavanje. Jednostavno, svaki dan pokušavam da iskoristim. Ne želim, što naš narod kaže, “da mi dan prođe, a ne znam u šta je prošao”.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost i da li biste svoj put preporučili i drugima?
Prije svega, želim još da učim, da se usavršavam. Mnogi mladi ljudi misle da su završavanjem fakulteta, a pogotovo uhljebljavanjem u neku firmu (po mogućnosti državnu), riješili mnoga-sva pitanja u životu. U stvari, tek tada prava borba počinje, tek tada imamo priliku da nešto zaista naučimo. Naš obrazovni sistem ne pruža adekvatno obrazovanje. Naši fakulteti još uvijek rade po nekom starom planu i programu. Da sada mogu da biram, ne bih upisivala nikakav fakultet u BiH. Umjesto toga opredijelila bih se radije za neku online inostranu visokoobrazovnu instituciju koja prati moderne trendove u nastavi i gdje bih mogla zaista nešto konkretno naučiti, a kasnije naučeno i iskoristiti. Srećom, ja sam i to nešto malo engleskog jezika što sam naučila na fakultetu pravilno iskoristila – za dalje usavršavanje. Ali, ipak, ni to nije ni blizu dovoljnog. Tek sam počela. I svakome bih preporučila da uvijek smatra da je tek na početku. Jedino tako može dogurati daleko. Ako sebi postavljamo prosječne ciljeve, bit ćemo prosječni. Što je naš cilj veći i dalji, dalje ćemo i mi stići.
Na pitanje da li bih svoj put preporučila i drugima ne mogu odgovoriti konkretno jer svako ima svoj put i svoj način kako da se nosi sa određenim situacijama u životu. Ako moj put podrazumijeva upornost, hrabrost, svakodnevnu edukaciju – onda bih to preporučila svakome. Zaista ne bih da pametujem i da govorim nekome kako treba živjeti. Sigurna sam da će oni koji žele nešto napraviti od svog života i sami izvući zaključke iz svega što sam već spomenula. Smatram da ne treba dozvoliti nikome da vam govori kako da živite. Trebamo sami izvlačiti zaključke, kako iz svojih, tako i iz tuđih primjera i grešaka.
Ukoliko ste Vi osoba koja je društveno angažovana, aktivna u NVO sektoru, ukoliko ste osoba koja je aktivna u traženju posla, ukoliko imate neki neobičan hobi, ukoliko je Vaše zanimanje nesvakidašnje, ukoliko s nama želite podijeliti iskustvo o traženju ili pronalasku posla, o odlasku u inostranstvo na usavršavanje ili rad ili pak o ostanku u BiH i nastavku borbe za ostvarenjem onoga čemu težite ili pak znate nekoga takvog, pišite nam na [email protected] ; [email protected] ili nam se javite na facebook.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
