Nebojša Joveljić je 69-godišnji Zeničanin koji se sticajem životnih okolnosti 1992, pred sam početak rata, obreo u dalekoj Australiji, pa je onda nakon šest godina preselio, trbuhom za kruhom, na još dalji Novi Zeland. Zadnje 24 godine živi u najjužnijem predgrađu Aucklanda koje se zove Papakura. Od njegove kuće do Zenice je 17.919 kilometara. Ovo je priča o najudaljenijem Zeničaninu na svijetu.
GRICKAM UŠTEĐEVINU
– U Aucklandu koji ima 1,65 miliona stanovnika živi samo 30-ak Zeničana sa kojima se rijetko viđam, jer su na drugoj strani grada, prilično daleko od mene (40-50 km). Južno od mene nema više Zeničana, tako da sam sam na najudaljenijem mjestu od Zenice, kaže Joveljić koji je prije dolaska na Novi Zeland šest godina živio u Melbourneu, radeći na istraživačkim poslovima u Metalurškom institutu velike kompanije BH Steel.
U Melbourneu ima stotinjak rođaka i još toliko poznanika i prijatelja iz Zenice. Tamo je i njegova jedina sestra Vera Đurić, s kojom se svaki dan čuje. Ona je udovica poznatog košarkaškog trenera Ranka Đurića Cicija, bivšeg trenera zeničkog Čelika u kojem je trenirao Zorana Savića i Dževada Alihodžića, uveo klub u tadašnju Prvu jugoslovensku ligu (Đurić je preminuo u januaru 2018. u Zenici, gdje je i sahranjen, op. a). S njom su i njena dva sina, 30-godišnji Siniša i 34-godišnji Dejan.
– Moj sin Dane koji ima 42 godine živi blizu mene sa curom Maorkom, a kćerka Jana, medicinska sestra (34), već desetak godina je na Gold Coastu u Australiji, sa vjerenikom Adamom, koji je pola Evropljanin, pola Maor. Supruga Vinka i ja još nemamo unučad. Ja sam magistar, a ona inženjer metalurgije. Na Novom Zelandu sam 20 godina radio kao glavni tehnolog u njihovoj željezari New Zealand Steel, uživajući u ogromnoj plati i silnim privilegijama. Sad živim od penzije i polako grickam ušteđevinu, priča nam Nebojša.
Joveljić je 30. marta 1992. otputovao za Australiju na šestomjesečno stručno usavršavanje u oblasti menadžmenta, uz deset polaznika iz Jugoslavije, kao jedini predstavnik iz BiH. Tada 39-godišnji magistar metalurgije, otišao je kao kandidat RMK Inženjeringa. Otputovao je na šest mjeseci, a u Okeaniji je ostao do danas. Na aerodromu u Melbourneu su ga 31. marta 1992. dočekali ujak Maksim Jefić i rođak Ranko Blagić. Obojica su umrla prije više od dvije decenije.
Prije polaska za Australiju Joveljić je proveo sedmicu u Beogradu, gdje je bio na svečanom prijemu za APTEE studente u rezidenciji ambasadora Australije, pa je, kaže, odlučio da se više ne vraća u Zenicu “zbog zategnute situacije u Bosni”.
BIJEDNE IZBJEGLICE
– Sa mnom je na prijemu bila i moja supruga Vinka. Kad smo se pozdravljali, nismo znali koja nesreća će nas ubrzo zadesiti, da ćemo sve što imamo, izgubiti i da ćemo se ponovo vidjeti tek za godinu – u Australiji, sa statusom bijednih izbjeglica iz Bosne. Moja djeca, Jana koja je imala tad četiri godine, i sin Dane, koji je imao 12 godina, kroz mjesec će postati izbjeglice u Srbiji. Jana će nakon toga otadžbinu vidjeti tri puta, a Dane samo jednom – davne 1998, ističe Joveljić, te se prisjeća da je posljednje njegove fotografije pred odlazak iz Zenice, 21. marta 1992, napravio njegov prijatelj, poznati zenički fotograf Čedo Paunović, koji je umro prije četiri godine.
Mirza Dajić Oslobođenje
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
