Simbol grada Zenice je pred gašenjem, investitor napustio čelični grad! Godine javašluka i besprizornog diletantizma u radu stigle na naplatu, slavni višestruki osvajač srednjoevropskog/Mitropa kupa u višemilionskim dugovima! Od šampionskih evropskih duela na Artemio Franchi-u sa slavnim Violama iz Firence do niželigaških oranica srednje Bosne ili pad u bezdan jednog nogometnog velikana!
Sjećate se ovih pompeznih naslova o predstojećem tragičnom kraju zeničkog identiteta, nogometnom klubu Čelik Zenica. Posljednje tri godine odjekuje medijskim prostorom krik zeničana na svim meridijanima planete, koji možda to i ne umiju verbalno artikulisati i precizno „u sridu“ secirati, ali svi oni podsvjesno znaju da nije na kocki tek sudbina jednog bivšeg nogometnog prvoligaša, jednog sportskog kolektiva koji plaća danak višedecenijskom sumnjivom i maćehinskom upravljanju, o ne! Ovdje je u igri identitet jednog grada, identitet jednog vremena, osnov zajedničkog kolektivnog duha u gradu čija je sudbina kao i teški smogovski zrak, upravljena na tešku čeličnu industriju, uz koju je od male provincije/kasabe nicao simbol uspjeha jugoslovenske industrijalizacije – zenička Željezara i sa njom dijelio sudbinu Čelik. Na prvu može izgledati neobično da viševjekovno historijsko mjesto na kojem se desila čuvena bilinopoljska izjava o odricanju od hereze, vezuje identitet za jedan nogometni klub.
Može, velim samo izgledati, ali to nije. To je mjesto koje je u dvadesetom vijeku uz neviđeni rast industrije čelika čija je lokomotiva razvoja bila zenička Željezara, galopirajućim koracima preraslo obrise jednog pitoresknog mjesta srednje Bosne. Zenica se u par decenija početkom dvadesetog vijeka od homogenizirane sredine nebrojnog domicijelnog stanovništva koje se mjerilo u svega par hiljada, pretvorila u grad ozbiljne urbanističke strukture, u koji se sa različitih geografskih širina i dužina širom Jugoslavije sjatila radnička klasa potrebna da zadovolji megalomanske potrebe industrijskog rasta. Zenica je postala sjecište različitosti velikog broja stanovnika, centar industrije željeza i spavaonica za stotinjak hiljada žitelja.
I pitate se, pa dobro šta je njihov zajednički identitet? E pa to isto su se pitali i oni, kada su osnovali 1945. godine, NK Čelik Zenica. Da je trust mozaka, ovaj mozgova cijele akademije nauka i umjetnosti zasjedao sa ciljem da osmisli adekvatnu formu koja će izgraditi identitet takvog grada, bolju osmislio zasigurno ne bi. Grad radničke klase, multietnička sredina, da skratim priču dobila je sportski kolektiv čiji je ultimativni dom sedamdesetih godina 20. vijeka, postao pogađajte: vjerovali ili ne, mjesto na kojem je data bilinopoljska izjava o odricanju od hereze, te je Zenica dobila nogometni hram pravo sjecište nove zeničke hereze ljubavi prema nogomenom klubu, pravljen po uzoru na engleske akustične stadione, baš kako i dolikuje uzavrelom gradu. Teške boje uzavrelog kluba: crno-crvene, naziv kluba po simbiozi grada i metala koji je zaslužan za razvoj grada: NK Čelik Zenica, lokacija stadiona: Bilino polje u centru Zenice, na istoku pokraj rijeke Bosne, na jugoistoku tik do najviše zeničke zgrade Lamele koja je simbolizovala snagu jugoslovenske industrije i zeničke Željezare, na sjeveru ispod hotela prigodnog naziva „Internacional“ koji je mnogo toga kazivao o aspiracijama i stanovništvu grada i na zapadu pored željezarinih dimnjaka smješten je bilinopoljski hram za sve nogometne sladokusce.
Decenijama NK Čelik Zenica je slovio za ozbiljan tim jugoslovenskog nogometa, oscilirajući od nivoa stabilnog prvoligaša do borbe za prvoligaški status i posljedičnu borbu sa drugoligašima za prvoligaški status, dakle dijelio je sudbinu statusa Zenice. Poznat po beskopromisnim i stamenim igračima odbrambene linije i vic maheru, vrckastom centarforu Mehmedu Buzi, čije se igle koje je, navodno, koristio u viteškim borbama za izluđivanje i provociranje odbrambenih igrača i dan-danas pronalaze na terenima širom Jugoslavije. Baš sve kao i zeničani, mahom radišni ali sa vječnim vicom za lagodnije obavljanje zadataka.
I onda je došao rat i poratno šampionsko vrijeme, nakon kojeg je prestala sa radom Željezara Zenica, grad je pao u kolektivnu recesijsku depresiju, desio se finansijski slom i tzv. slanje na „čekanje“ desetina hiljada željezarskih radnika. Čelik Zenica je pune dvije decenije tavorio sa prvoligaškim statusom, bio je preveliko ime za ispadanje iz lige, a istovremeno finansijski, kadrovski bio je zreo za remonta, ali se to nije smjelo javno izgovoriti i kupovalo se vrijeme. Raznim majstorima Brkića, Hasančića, Tolje, Šabića, Burića maskirala se očajna sportska i finansijska politika. Nama, zeničkim ovisnicima o Čeliku petnaest poraza na gostovanjima u sezoni, bila je prihvatljiva knedla u grlu, sve dok Šabin dalekometni projektil iz druge galaksije na Grbavici ostavi u nevjerici Ibrahima Šehića i cijeli stadion u dvominutnoj komemorativnoj šutnji, uz egzaltirane Robijaše koji su naučili da proslavljaju „dostojanstvene poraze“.
Iako smo sami sebe otpisivali već u septembru od borbe za Evropu, mi, zeničani, znali smo da će Čelik opet biti šampion. I onda, dolaskom investitora sumnjivih motiva, a zasigurno limitiranih kapaciteta, NK Čelik Zenica je ogoljen, bilo je vrijeme za pakovanje kofera i remont. Ipak, po uhodanom historijskom receptu: kada se neko saplete i padne, ti ga dotuci, NK Čelik Zenica je odlaskom investitora, gubitkom prvoligaškog statusa, dobio status osuđenika na giljotinu, kao za doba Jakobinaca u Francuskoj. Glava na pladanj! Novca je nestalo, političko finansiranje i upravljanje je prestalo biti u trendu, dugogodišnji sponzori – privredni giganti su migom odjednom označili nepouzdanim partnerom klub koji je djelovao godinama bez računa, bivši zaposlenici i saradnici su se naprasno prisjetili tužbi i dugova, i NK Čelik Zenica dok si rekao: Volim te Čelik, je već bio medijski ispraćen kao zatvorenik u filmu „The Green Mile“ idući prema električnoj stolici, riječima: „dead man walking“.
Eh ali tu ste se malo zajebali drugovi! U Splitu postoji izraz kojim splićani opisuju svoj mentalitet: „dišpet“. Kada telećim pogledom molite za objašnjenje pojma, splićani vas sa podsmjehom posprdno tretiraju kao psihički limitiranog riječima: „ne’moš ti to razumit, jebate, ovako luda grada na cili svit nima“.
Možda, kažem možda, to ne može razumjeti niko, osim što je nama zeničanima sve jasno. Nazovi to dišpet, nazovi to hajdučko srce, inat, nazovi ga kako hoćeš, to ti je opis zeničkog mentaliteta. Dvadeset godina borbe za opstanak – a klub sa najposjećenijim stadionom, klub u kantonalnoj ligi i pazite ovo: drugoj ligi Federacije, grupa: centar sa neriješenim rezultatom posljednje prvenstvene utakmice protiv fenjeraša ove kukuruz lige, na utakmici prvog kola kupa BiH: cca. 10 000 gledalaca.
I zato, možda je infrastruktura kluba u očajnom stanju, bez ikakvih realnih predispozicija za dugoročan uspjeh, jer je omladinski pogon bez ijednog vlastitog nogometnog terena, bez mogućnosti formiranja akademije, sa opustošenim omladinskim pogonom u kojem nema čak više niti Nerke Hadžiahmetovića, Gorana Peleša, a ni Omera Kopića. Možda nema finansijskih sredstava, možda se i dalje omladinski pogon finansira reliktima prošlosti: članarinama koje onemogućavaju ozbiljan rad, možda klub nema stabilan izvor finansiranja, možda i dalje nije osiguran od nekog budućeg političkog intervencionizma i mešetarenja po principu: vratili se rezultati, vratili se i mi; možda tavorenje u nižim rangovima amaterskog nogometa demotiviše neke nove generacije da u Čeliku postanu Hibići, Bolići, Šabići i Brkići, ali da će sve to dovesti do gašenja kluba, e taj film, kako vidite, nećemo gledati dok god bude zeničana i zeničkog identiteta. Jer ako i kada ovaj klub izdahne, tu je kraj i zeničkog identiteta i Zenice kakvu poznajemo.
Zato pazite, kada ga proglasite za starca na izdisaju, baš tada će neki robusni izdanak jedne od posljednjih ozbiljnijih omladinskih generacija Mahir Karić iz Crkvica, načiniti mnogima nelogičan potez nastavka karijere na seoskim oranicama za klub koji grca u dugovima i baš tada kada mnogi pomisle da je tu pamet rekla zbogom, kada Čelik izgubi od visočke Bosne i zaostaje u borbi sa Kolinom, Laktom i Pankreasom u borbi za neki viši rang neke tamo druge lige centar, na Bilino delirijum! Baš tada, kada i posljednji iz klase optimista ugasi svjetlo na Bilinom, kuglice će spojiti u prvom kolu kupa NK Čelik Zenica i FK Sarajevo. Na stadionu otpisanog kluba po svim racionalnim parametrima, izroniti će 10 000 duša, uvjerenih da trećeligaš u kojem igraju mahom polu-amateri ima imperativ borbe za pobjedu protiv kluba koji je prije svega mjesec dana najavio da će uskoro prevazići Dinamo i Crvenu Zvedu, jer im finansije dopuštaju takve projekcije.
Hajde, navijači sanjari, šta je tu novo, e pa nama u Zenici nije ništa, ali svijet se čudi nekim senzacijama, a nama, tih 10 000 sanjara kada je jug podviknuo: hajmo cijeli stadion! Biće Čelik, opet šampion, opet šampion, ništa nije bilo upitno, kao niti nogometašima! Mi smo baš tada unaprijed vidjeli tu situaciju, samo smo čekali da kamere Arena sport zabilježe ono što smo mi već vidjeli: Mahir Karić će zacementiran sa leđima prema golu, energičnim trzajem izbaciti kompletnu odbranu, a sve ostalo će se dalje samo ispisati.
p.s. naravoučenije: racionalan pogled na Zenicu izvana je: Čelik je praktično pred gašenjem, bez perspektive. Ipak, mi čelikovci, mi zeničani znamo, nema racionalnog objašnjenja, jer vi to ajme ne možete razumit, ali Čelik je bio, Čelik jeste i Čelik će tek biti šampion, jer mi smo Čelik i bez Čelika nema ni Zenice.
Autor Demirel Delić
Autor je Zeničanin, autor niza kolumni i tekstova u Oslobođenju i Večernjem listu. Radi kao pravni savjetnik u VSTV-u.
Sadržaj teksta predstavlja lične stavove autora i ne održavaju stavove institucije VSTV-a BiH ili redakcije portala Zenicablog.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
