Nekada je Zenica živjela do jedanaest sati navečer, a onda se sve zatvori i tada nastaje život ,,poslije jedanaest”. Gdje sada, kratko se pitalo i zna se. A izbor je veliki. Hoćemo li u ,,Kampove”, ili na ,,Tisovac”, ili možda u ,,Bonancu”, ujutro kod Ivćana na jagnjetinu, ili možda na Kruščicu, ,,Jelenov gaj “, ,,Zelenu dolinu”, da osvanemo na ,,Balkani”, Hotelu u Novom Travniku ili u baru Titovog hotela na Plivinog jezeru. Nedjeljom na Selište uz obavezno svraćanje u Bungalov. A ako ćemo ,,niz Bosnu” onda ćemo u ,,Malu Postojnu”.
Jedan vozač na jedno puno auto. Ostali nemaju položen vozački ispit. Reno ,,8″, ili ,,10″, isto je to kao i ,,Stojadin” ili ,,Fićo”. Nije važan komfor, važno je da se stiže na odredište.
Sarajevska ulica frekventna, pogotovo poslije jedanaest. Preko Bojinog vira, Raspotočja pa sve do Kaonika. A onda? Ili prema Busovači, ili prema Travniku. U Busovači nas prvo čeka ,,Bonanca”.
Kafana ,,Bonanca” na samom ulazu u Busovaču sa desne strane, dobila ime po kaubojskoj seriji koja se emitovala u to doba na televiziji, puno je obećavala samim svojim imenom a i ambijentom u njoj. Prostrano prizemlje kuće sa velikim šankom duž cijele prostorije, podsjećalo je na kaubojski ,,Salon” tamo negdje sa divljeg zapada Amerike. Sa lijeve i desne strane bili su uredno poredani stolovi sa kariranim stoljnacima koji su se uklapali sa bojama košulja gostiju koji su nastojali da se poistovijete sa ambijentom kafane. Pokoji gost je glumio Hosa, glavnog glumca u seriji, poistovjećujući se sa muskleaturom Hosovom, pri tome uvlačeći stomak a ističući prsa koja su se njihala u uredno ispeglanim kaubojskim košuljama. Muzika u ,,Bonanci” klasika, što bi se reklo. Pjevačica pjeva samo narodne, Lepu Lukić, Silvanu Armenulić, Micu Trofrtaljku i poneku pjesmu po narudžbi Vere Svobode, dok pjevač koji ujedno i svira bas gitaru pjeva uhodano Mehu Puzića, Safeta Isovića, Zaima Imamovića, a Šabanove pjesme u kasnije noćne sate, da se publika malo razdrma. Tringelt uzima pjevačica, tako gosti odlučuju, stavljajući joj novčanicu u njedra. Pokoji gost okiti harmoniku jer harmonika je glavni instrument u orkestru i harmonikaš je ujedno i vođa orkestra. Bilo kako bilo tringelt se na kraju dijeli između muzičara.
Ako se pak prođe,, Bonanca”, pa i mjesto Buovača, na samom izlazu skrenut ćemo desno i uputiti ćemo se prema izletištu ,,Tisovac”. Danju izletište a uvečer pravo mjesto za provod. Dva objekta, jedan na samoj rijeci, a drugi lijevo na brijegu iznad same ceste i velikog parkinga koji je služio i jednom i drugom objektu. Ovaj na brijegu je bio kao glavni, s obzirom što je pored restorana imao i prenoćište, istina u bungalovu koji se nalazio odmah do njega. Prostrana bašta ispred sa ogradom na rubovima i pogledom na okolinu koja je bila sva u zelenilu, zelenilu koje je davalo posebnu svježinu gostima u onim vrućim ljetnjim danima kada se bježalo sa asfalta i od one gradske vreve i sparine.
Kada muzika pauzira, mogla se čuti ,,muzika” zrikavaca i ostalih insekata koji su bili domaći u okolnoj šumi.
Muzika kao uostalom muzike iz tog doba, sastojala se od pjevačice, pjevača koji je obično svirao gitaru, harmonikaša, bubnjara, a nerijetko u orkestru je nalazila svoje mjesto violina ili klarinet. Muzike su se obično mijenjale svaka tri mjeseca. Angažovale su se preko Udruženja muzičara i tako su i plaćani. Preko žiro računa, barem onaj zvanični iznos, a tringelt je bio ,,uživo”. Muzičari su i stanovali tamo i gdje su svirali, pa se nerijetko stvarao prijateljski odnos mještana i muzičara. Znala se pjevačica i udati u tom mjestu i zasnovat porodicu. Jednostavno, bili su popularni. A kako i ne bi, nosili su se po posljednjoj modi, pjevačice su hrabro kročile u minjacima skrećući pažnju mještana, a pogotovo gostiju iz okolnih mjesta a među njima i mnogobrojnih Zeničana koji su posjećivali te kafane. ,,Hajmo večeras na ,,Tisovac”, dobra pjevačica stigla”, bili su komentari kada se trebalo opredjelit gdje navečer izaći. Prostrani restoran pružao je uslugu tokom cijele godine uz muziku naravno ,,osim ponedjeljka” kada je rijetko gdje bila muzika uživo. Bilo je to neko nepisano pravilo. Prednost ovog objekta je bila što se moglo i zanoćiti u obližnjim sobama ako se kojim slučajem ,,izgubi kompas” pa se ne zna gost vratiti kući. Ipak ako se zanoći ujutro zna se: Kod Ivćana na jagnjetinu i kapljevinu u objekat smješten u samoj jezgri Busovačke čaršije. Specijalitet kuće ćasica kapljevine, jagnjetina i vrele lepine.
Bašta na Tisovačkom potoku a i sam objekat, radili su tokom sezona kada je i bašta mogla raditi. Jednospratna zgrada smještena ,,pod obalu”, pružala je svu uslugu gostima u bašti kao i gostima izletnicima koji su uz obalu rijeke teferičili.
Baštu su činili šadrvani koji su bili poredani i sa jedne i sa druge strane rijeke, a mostići su ih spajali. Ispod šadrvana bile su drvene klupe i tesani jelovi stolovi što je davalo poseban ugođaj, onaj pravi izletnički. A uvečer se razlijegala Tisovačkom dolinom melodija naših narodnih i pokojeg zabavnog pjevača.
Ako na onoj Busovačkoj raskrsnici nastavimo pravo, svakako ćemo skrenuti lijevo prema hotelu gdje su se nalazili daleko poznati ,,Kampovi” Prizemna zgrada ispred koje je prostrana bašta, pružala je uslugu mnogim gostima. Specifičnost objekta je bio enterijer i eksterijer gdje je bilo zastupljeno pono detalja od pletenog pruća. Stolovi , stolice, pregradni zidovi, sve je to bilo sastavljeno od pruća koje se koristilo u Busovačkoj dolini, i koje je vjerovatno tu i raslo i tu se obrađivalo i dovodilo do savršenstva pretvarajući ga u korisne upotrebne predmeta.
,,Kampovi” su dosta dobro radili pružajući gostima specijalitete kuhinje i imali su uvijek kvalitetniju muziku barem za klasu u odnosu na druge objekte ali su i cijene bile malo više s obzirom da se radilo o društvenom objektu. (Zenicatrans)
Ako nema mjesta u ,,Kampovima”, pravac ,,Jelenov Gaj”. Privatna kafana-restoran smješten iza Kaćuna, nadomak mjesta Drljepani, sa prelijepom baštom u hladu visokih jela duž glavne ceste. Jele su štitile baštu kako od ceste tako i od sunca, a uvečer su davale poseban čar, činile baštu ambijentalnom jer u blizini objekta su se nalazile nepregledne jelove šume koje su presijecali potoci tekući sa obronaka Vranice.
,,Jelenov Gaj” je radio više ljeti zbog samog prostora i ljetne bašte, a i samim muzičarima je bilo ljepše tu svirati što se moglo zaključiti po izuzetnom raspoloženju samih muzičara a i gostiju koji su prevaljivali ne malo kilometara da dođu do ,,Jelenovog Gaja”.
Ako bi se dalje išlo prema Kiseljaku, sigurno bi se ,,zaglavilo” na raskrsnici koja je vodila i prema Fojnici, jer tu je ipak bilo muzičko ,,čvorište”, gdje se mogla čuti muzika sa ,,sve četiri strane”.
S druge strane brda, idući od Kaonika prema Vitezu, prva kafana sa živom muzikom bila je blizu Selišta, samo sa desne strane. Selište je sa svojom velikom livadom i čistom rijekom bilo je idealno mjesto za izlete gdje su mnogi Zeničani rado dolazili. A navečer su dolazili u ,,Bungalov”, privatni objekat napravljen od brvna, u početku namjene za vikendicu a kasnije pretvoren u lijep objekat sa baštom i živom muzikom. Zahvaljujući i što je vlasnica bila iz Zenice, objekat je uvijek bio dupke pun.
Ako ćemo nastaviti dalje, u samom Vitezu skrenemo lijevo i eto nas na Kruščici. Hotel i to pravi, ne baš velikog kapaciteta ali ipak hotel. Pored njega je i stari hotel koji uglavnom pruža noćenje dok novi hotel pruža i restoranske usluge. Prostrana bašta osvjetljenja reflektorima iz žbunja, sa malom binom za muziku primala je velik broj gostiju. Unutrašnjost restorana bilo je specifično po ognjištu koje je bilo u samoj sredini sale, okruglog oblika oko kojeg su bila sjedišta pa su se mogla fino ugrijati leđa u hladnim zimskim noćima. U sredini ognjišta su bili saćevi sa poznatom teletinom ispod saća koju su gosti naručivali onako u tepsiji, a vrijedni konobari tako i servirali.
Iz pravca Viteza moglo se nastaviti prema Novom Travniku u hotel koji se isticao što se moglo u njemu priuštiti dobar provod, s obzirom na sam renome hotela.
Svakako, ako bi se išlo prema Jajcu, nezaobilazno mjesto je bio Novi Titov hotel na jezeru, prvenstveno zbog noćnog bara i striptiza u njemu, jer u široj regiji takvo nešto nije postojalo. Noćni bar kao i svaki bar bio je smješten u suterenu hotela i radio je poslije 24.sati. Gosti su bili diskretno pogledani na ulazu i propušteni u prostor bara. Cijene su bile posebne, ali su se uz piće dobijale razne grickalice,a isključeno je bilo služenje bilo kakvih jela. I nije se moglo dugo sjediti sa jednim pićem, jednostavno takva su pravila bila.
Ako prođemo mjesto ,,Jezero”, kako se zvalo prigradsko Jajačko naselje, dvadesetak kilometara dalje nalazilo se izletište ,,Balkana”. Popularno jezero sa ugostiteljskim objektom pružalo je idealno odmaralište za goste. U sklopu su se nalazili bungalovi za prenoćište tako da se tu moglo otići i na mini odmor. Jezero je u ljetnom periodu bilo puno kupača a navečer prostrana sala i bašta objekta , uz muziku, činila je pravi ugođaj mnogobrojnim gostima.
U okolini Zenice, najbliži objekat a da nisi u gradu, bila je ,,Zelena dolina”, objekat smješten u naselju Čajdraš na samoj obali rječice Kočeve. Više je izgledao kao montažni, a sam prostor ispred njega činio je ljetnu baštu prostranom koja je u ljetnim večerima primala velik broj gostiju i gdje se mogla čuti Tarikova, Berkina i Imširova harmonika kao i Doktorčetov klarinet.
Jedno mjesto koje je radilo bolje zimi nego ljeti svakako je objekat ,,Mala Postojna”. Nalazio se kod Begovog Hana, vjerovatno na mjestu nekadašnjeg Hana, što su i putopisci zabilježili pišući o mnogobrojnim hanovima na putu Sarajevo-Brod. Poznati gazda objekta Milenko napravio je nešto novo još neviđeno na ovim prostorima. Unutrašnjost restorana je pretvorio u špilju, sličnu onoj u Postojni u Sloveniji. Restoran je bio atrakcija pa su se dnevno mnogi autobusi tu zaustavljali da malo predahnu, a vrijedni Milenko sa svojim osobljem ih spremno dočekivao sa jagnjetinom sa ražnja i drugim specijalitetima sa roštilja. Vraćajući se pa makar i iz Doboja, svraćalo se u ,,Malu Postojnu” , jer kakav bi to put bio ako nisi svratio kod Milenka i u njegovu ,,Malu Postojnu”.
A danas? Nije mi poznato da li i jedan od ovih nabrojanih objekata radi.
Piše Kolekcionar 52, Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
