Neko bi rekao – nostalgija. Neko bi to nazvao druženjem. A neko jednostavno sjećanjem na vremena kada se ispred svakog haustora, garaže ili na klupi u parku mogla čuti gitara i pjesma. Pjesma možda skinuta sa Radio Luksemburga, ili donesena s ploče iz tuđine, preko sedam mora i sedam gora, završavala bi na disko večeri u suterenu Hotela „Metalurg“ ili u bašti Doma kulture. Možda čak i na nekom žuru u garaži kuće koja se tek gradila negdje iznad KPD Kolonije.
Momci – školarci, puni energije, živjeli su od danas do sutra, redovno izvršavajući svoje obaveze kod kuće i u školi. A danas, nakon 55 godina, neki od tih istih momaka ponovo će stati pred svoju raju i zasvirati nešto iz tog vremena, odbacujući brige i svakodnevicu. Neki od njih su i dalje radno aktivni – oni koji su nekad iz prikrajka slušali i gledali te prve svirke, sanjajući da im roditelji kupe gitaru ili bubnjeve.
Uskoro ćemo ih ponovo gledati – tadašnje momke i tadašnju djecu, okupljene u jedinstvenom ambijentu, podrumu koji je kao stvoren za jednu pravu, emotivnu i iskrenu svirku. Spomenut ćemo neka imena, neka lica ćemo i vidjeti na sceni. I aplaudirati – za prošlo, za lijepo, za nezaboravno.
Talentovani, samouki i – iz Zenice. Svirali su uz zid, na stepenicama, ispred ulaza – gdje god se moglo. Dovoljna je bila gitara, tekst melodije čute prethodne noći na radiju i pokoja nota. Ljubav prema muzici nadjačavala je sve materijalno. Studentski servis bio je prilika da se zaradi za instrument. Tada je to bio ozbiljan korak – dijelile su se uloge u bendu, tražile prve svirke, prve tezge. Sve je išlo glatko. Članovi su se mijenjali, ponekad i između bendova – bilo je čak i „transfera“. Zbog svirki su padali ispiti, gubile se školske godine, ali su se dobijale nezaboravne uspomene.
Vrijeme – šezdesete, sedamdesete i dio osamdesetih godina prošlog stoljeća. Neki su postali profesionalni muzičari, a neki i danas – u osmoj deceniji života – sviraju i vraćaju svoju generaciju u ta vremena.
O „Pervizu“ kao mjestu omladinskog okupljanja već je pisano, a ovim tekstom podsjećamo na zeničke propagatore rock scene – omladince koji su svirali tadašnje hitove koje danas s ljubavlju slušamo. Ovo nije nostalgija – ovo je pravo godišnje doba za zabavu zvanu „Igranka“.
Neki od bendova i članova tog vremena:
-
Eolidi – Perin Han, Stipica (bas), Čorba (bubnjevi), Jasma (vokal)
-
Giganti – Šon (bubnjevi), Pehar (bas), Giga (ritam), Naim Beganović (vokal), braća Ferid i Fikret Telalović
-
Plameni dječaci – Mile Stevanović (bubnjevi), Dževad B. i Slavko B. (gitare), Džadžo (vokal), Enes Bajramović (gitara), Čaluk Bećir, Eso Vehabović, Boro Ćoro, Emil Jekauc
-
Atomi – Kesa (bubnjevi), Anto Perković i Nenad – Neno (gitare), Goran Čaušević i “Šerpa” (vokali)
-
Demoni – braća Tepić, Plane (bubnjevi), Car i Žućo (gitare), Neđo Gazić (gitara), Kojo (vokal)
-
ZE – Pešo (bubnjevi), Vedad Hadžiabdić (gitara), Ćapa-Zlatko, Boris Crljenica (klavijature), Berzad Bijedić (vokal) – pobjednici Gitarijade 1973.
-
Terapija – Ćukovac Mladen (solo), Brano (bas), Dositej Obradović (bubnjevi), Pavica (klavijature), Kruško (vokal)
-
Gong, Taxi bend, ZE selekcija, X Grupa, Gas, Rebus, Crna tačka, Integrali, Mini-max… (spisak ide dalje)
Dvojica iz ove ekipe nisu dozvolila da se zaboravi to vrijeme. Svake godine okupe staru raju i sviraju – pošteno, sa srcem. Uz pomoć prijatelja i prisustvo ovih legendarnih momaka, stara igranka ponovo živi.
Ovo je tekst za njih. Za podsjećanje. Za poštovanje.
Svako daljnje kazivanje je izuzetno.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: info@zenicablog.com
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
