(NE)KULTURA STANOVANJA U GRADU ILI NOVA VRSTA TERORA I TERORISTA – Evo došla mi voda do grla i osjećaj da moram napisati ovaj tekst…
Rođena sam u gradu (što je nebitno, ali moram napomenuti zbog teme), sestra i ja smo odmalena ostajale same, jer su oba roditelja radila (u ona dobra vremena). Živjeli smo u zgradi sa komšijama iznad i ispod nas…roditelji su nas tako odgojili, da smo bile mirne ko bubice, učili nas da ne smijemo trčati po stanu, slušati glasnu muziku, a kad gosti dođu, bile smo u svojoj sobi i ako smo slučajno ožednile ili ogladnile dok su gosti tu, samo bi nosićem provirile kroz vrata i tihim glasom zamolile mamu da nam donese šta nam treba.
Nije bilo divljanja, sve i svi su se morali poštovati. I HVALA im velika na takvom odgoju!
Sad muž i ja živimo u zgradi gdje u ulazu ima 10 stanova, svi su uglavnom normalni i znaju se ponašati onako kako zahtijeva kućni red, ali…jedno veliko ALI…iznad nas živi mlađi bračni par sa dvoje djece …sin ima 6, a djevojčica oko 2,5-3 godine…
I već tri i po mjeseca, otkako smo doselili u tu zgradu, nad našim glavama se odvija takvo divljanje, vrištanje, vožnja bicikla, pa čak i skija po kući, lupanje nogama (kao da cigle imaju privezane za noge), bacanje predmeta o pod, luđačko trčanje s kraja na kraj stana, plač djevojčice jer često padne (a roditelji ne reaguju, pa mislim da takvim roditeljima treba oduzeti djecu, jer će sutra odrasti u siledžije, kriminalce, ubice, desiće se slučaj kao u školi MĆĆ kad je drug ubio druga), djevojčicu valjda brat obori, udari, ko će ga znati…i tako od 15,30 do 22 sata…svaki ubogi dan…
Svi mi imamo u porodici djecu, ali učimo ih da poštuju starije (a muž i ja tim nazovi “komšijama” možemo biti roditelji ), možemo otrpiti 2-3 sata dnevno svu tu buku, ali ovo…
I nakon trpljenja i slušanja gore navedenog, koje inače počne radnim danom u 15 i 30 kad djeca dođu iz vrtića, pa do kasnih 22 sata uveče (sestra i ja smo u njihovim godinama išle na spavanje poslije crtanog u 7 i 15 uveče), onako sluđeni legnemo spavati, ali od tolikog stresa ne možeš zaspati, jer od silne buke i stresa, popuste živci…a ujutro valja ići na posao.
Otišao muž jednom na vrata i čovjek onako europski i uljudno, zamoli ženu da stiša malo djecu i da bar budu mirni od 14-17 sati, kako je u civilizovanim zemljama određeno Odlukom o kućnom redu i miru, ali, vraže, nećeš ti meni…od tad postade još gore…
I trpili mi, trpili, odem ja u Komunalnu inspekciju koja ih upozori da moraju korigovati ponašanje, ali, naravno, gradski seljak, seljačina, došlo, gedžovan, prepotentni samodopadni šljegljo nalaga inspektorki kako njegova djeca idu u 8 uveče na spavanje i, naravno, opet i još jačom žestinom, teror se nastavi…
Prođe neko vrijeme našeg trpljenja i opet muž ode na vrata da ih zamoli da prestanu bar u popodnevnim satima, kad je svima po Ustavu zagarantovan mir i tišina (a vikendom cijeli dan), a mlada ženica, valjda odrasla u divljini ili među seljacima sličnim njoj, drsko mu odgovori: NE MOŽE TIŠE, NEĆEMO BITI TIŠI, zalupi mu vrata pred nosom…i naravno, muž tu popizdi i otjera je u p.m.
Nakon sat vremena, eto nama policije na vrata, kažu prijavila nas komšinica iliti susjeda da je zlostavljamo i ugrožavamo, prijetimo, štaliveć i da mi malo korigujemo svoje ponašanje…Heejjjj, da MI KORIGUJEMO SVOJE PONAŠANJE!?!
Ko tu koga????!!!
Ni muž ni ja nismo osobe koje vole konflikte bilo koje vrste, moj muž je čak 70 puta dobrovoljno dao krv i daje svakih tri mjeseca u KBZ i spasio ko zna koliko života , a nikad se ne zna kome krv može zatrebati, možda čak i njima… sa svima se dobro slažemo, pomažemo kome treba pomoći, ne odmažemo nikome, a ispadosmo mi zlostavljači, a komšije žrtve…
I zapitam se onda, kuda ide ovo društvo?. Divlji tjeraju pitome…90% naših sugrađana pobjeglo iz ovog, nekad grada, a sad velikog sela, šljeglo se u grad sve što ne valja, ljudi postali oholi, drski, bezobrazni, terorišu sve i svakog…ima li tu rješenja???
Ima: policija, prijava nadležnom sudu, rasprava na sudu, prekršajne kazne…ali nas nisu učili tako…nas su naučili da se sa svakim treba lijepo se ophoditi.
A kako se ponašati prema gradskim teroristima, prema šljamu i primitivcu koji misli da mu je babo DIREKTOR SVEMIRA i da je BOGA uhvatio za muda?
Odlučila sam da ih javno prozovem u svim medijima, na blogovima, pa nek znaju i oni i oni koji njih poznaju, na njihovom radnom mjestu sa kim imaju posla. Znaće se i njihova imena i prezimena. Obilježiti ću ih tako da će se za njima sa gađenjem okretati na ulici.
Nažalost, nisu oni jedini u našem gradu koju terorišu normalne ljude, naslušala sam se svakakvih priča o njima sličnim…i neću odustati! Neću da divljaci tjeraju pitom i normalan narod. Boriću se do posljednjeg daha da istjeram pravdu, jer, zašto dozvoliti retardiranim, nepismenim gradskim seljačinama da pobjede?!?
Ne predajem se ja tako lako! Treba grad vratiti građanima! A ove šljeglje iz Haj Nehaja, iz p.m. otjerati tamo odakle su došli. Svaka čast ljudima sa sela, koji žive normalno i ne ugrožavaju druge. Velika je razlika između seljaka i SELJAČINE! Gradske seljačine, malograđanina koji misli, ako mu je babo kupio stan, da je kupio cijelu zgradu!
Ne znaju na koga su se namjerili, pa ne znaju ni šta ih čeka! Nije to prijetnja, nego način da se pravda izbori protiv nepravde…a za to postoje pravna sredstva…ombudsmeni, policija, sudovi, tužilaštvo, Evropski sud za ljudska prava…vidjećemo kome će prvo dosaditi…i kome će se pare izbiti iz džepa…a sve na lijep način…
DOSTA JE TERORA I TERORISTA što obitavaju u gradu, a ne znaju se ponašati civilizovano! DOSTA!!!
Stanovnica Zenica, čitateljka ZB
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
