Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Nikada Zenica nije imala, a vjerovatno i neće imati, takvog strastvenog i vrijednog kolekcionara kao što je to u drugoj polovini 20. vijeka bio Fikret Ibrahimpašić zvani Fićo. Decenijama je, uz redovno vođenje dnevnika svih važnijih događaja u zemlji i svijetu, sakupljao sve one predmete i dokumente koje je smatrao za njega važnim, te je nakon pedesetak godina sakupljanja u svojoj kolekciji čuvao: 30.000 prepiski u vezi sa simpozijima dok je bio direktor zeničkog Muzej, isto toliko zapisanih viceva i šala razvrstanih po nacijama, 20.000 razglednica gradova, mnoštvo plakata i jelovnika hotela, oko 100 svojih portreta koje su sačinili poznati umjetnici, kao što su bili Ismet Mujezinović, Rizah Štetić i drugi (ukoričivši ih u vidu knjige), hiljade isječaka iz novina o Zenici, zatim sve sudske presude koje je kao općinski sudija donio dok je obavljao taj posao u Bihaću, Prijedoru, Banjaluci i Mrkonjić Gradu itd.
Rijetko je biografija nekog Zeničanina tako bogata i osebujna kao što je to Fićina. U 73 godine njegovog bogatog i burnog života, formalnog obrazovanja pravnik i sudija, bavio se mnogim zanimanjima a kolekcionarstvo mu je bilo više hobi i ljubav. A Fićo je kao partizan bio učesnik Narodnooslobodilačkog rata (1941.-1945.), a potom sudija u nekoliko općinskim sudova, zatim novinar „Oslobođenja“, pa slikar, geneaolog, istraživač, muzeolog i u Zenici osnivač i prvi direktor Muzeja. Kasnije se prihvatio obimnog i važnog posla radeći na projektu bibliografije Bosne i Hercegovine, prikupivši u njega 300.000 bibliografskih jedinica, da bi pred kraj života osnovao Agenciju za pružanje intelektualnih usluga. A da bi sve to u raznim periodima života mogao uredno raditi, ažurirati i pohraniti u dokumente, radio je gotovo cijeli dan a spavao četiri sata. Koja je sve snaga i energija trebala za ove i ovolike poslove?
Sve je počelo – kako je on tvrdio u jednom razgovoru sa novinarima – još 1950. godine kada je počeo istraživati porijeklo svoje familije Ibrahimpašić, ušavši u trag svom rodu čak 300 godina unazad. Nekoliko decenija kasnije u Zenici se nastavio baviti geneaologijom i detaljno istražio stotinjak zeničkih starih porodica (Ekinović, Filipović, Kulenović, Serdarević, Sarajlić, Dizdarević, Kapetanovići, Kaknjo, Imamović, Šestić, Opanović, i dr.).
Ono po čemu je posebno zaslužan i poznat u Zenici jeste Muzej, čiji je bio osnivač i prvi direktor i u koji je smjestio sve te svoje artefakte, mada je nailazio na mnoštvo problema oko lokacije i smještaja ove institucije.
Iako sam u prvoj polovini 1980-ih godina živio i radio u Zenici, nisam imao priliku upoznati ovog znamenitog Zeničanina, sve do pred kraj njegovog života. Zapravo, upoznao nas je Esher Ezo Arnautović s kojim je Fićo bio izrazito dobar prijatelj. Radeći 1997. godine sa Ezom na pripremanju njegove biografije za objavljivanje u vidu knjige, koja nažalost nikada nije publikovana, jednog dana u kancelariju firme „Res“, čiji je vlasnik i direktor bio Ezin sin Zlatan, ušao je Fićo onako razgovorljiv i susretljiv interesujući se šta to nas dvojica radimo. Utroje smo dogovorili da mi Fićo pozajmi svoje isječke iz novina koje su pisale o Ezi dok je bio predsjednik Skupštine grada Zenice, ali kako se Fićo uskoro razbolio taj dogovor je propao, iako sam nekoliko puta preko telefona pokušavao dogovoriti dan za pregled tog materijala. U posljednjem razgovoru Fićo mi je tugaljivim i gotovo teško čujnim glasom kazao da je njegovo vrijeme prošlo i da se sprema za odlazak sa ovoga svijeta. Preminuo je nakon kraće bolesti u ljeto 1998. u 73. godini, a od potomaka postavio dva sina Zlatana i Mirzu. Kada sam koju godinu poslije njegove smrti pokušavao da dogovorim razgovor s mlađim sinom Mirzom, koji je tada radio naslovnice za časopis „Dane“, kako bi pogledao porodična stabla nekih zeničkih familija koje su me interesovale, rečeno mi je da je sva ta Fićina ostavština pod ključem i da se radi na njenoj selekciji.
Storija o Fikretu Ibrahimpašiću Fići ne bili potpuna kada ne bih spomenuo njegov potpis koji je zapravo neka vrsta ornamentskog i kaligrafskog rada sa njegovim naočalama u sredini, kojeg je decenijama upotrebljavao, vjerovatno kako bi onemogućio eventualne falsifikatore da zloupotrijebe njegove dokumente.
Mada je bio susretljiv i rado sarađivao s novinarima, malo je pisanih tekstova o Fići. Jedan je 2003. godine objavio zenički novinar i književnik Selvedin Avdić u sedmičniku „Start“, a drugi Senad Duran u mostarskom časopisu „Most“ u broju 101 u decembru 1997.-januar 1998. godine, u kome, pored ostalog, piše i ovo:
“U ogromnim naslagama gotovo fantastične građe koju je sakupio Fikret Ibrahimpašić postoji nešto što nisam mogao usporediti ni sa čim do sa minicioznošću i pedantnošću tajanstvenih sastavljača pomenute Enciklopedije. Primjetno je da se ne radi o običnom trudu, zanosu i pregnuću, koje s vremenom donose plodove, nego je riječ o savršenstvu težnje. U ovom slučaju Svijet je reduciran na sveukupnost zemlje Bosne i ne postoji mnoštvo imaginarnih sastavljača i sakupljača građe, nego on sam, stvarna figura čovjeka mršavog lika i oštrog profila, živog duha, velike i svježe memorije, moći zapažanja i goleme energije. Njegov šezdesetih godina čuveni “Fićin tavan”, to genetsko jezgro kasnije oformljenog Muzeja grada Zenice, bio je neveliko, ali potpuno stvarno ovaploćenje strastvene težnje da se iz rijeke vremena izvadi svaki kamenčić i složi u mozaik sveobuhvatne prošlosti grada… Dobrim svojim djelom obuhvaćao je ljude i njihove živote, životne tokove i sudbine porodica i sve druge naoko nevažne detalje i pojedinosti koje nas ne ostavljaju ravnodušnim, jer podsvjesno znamo da važnost i ljepota našim životima daju upravo takav detalj, kao što znamo za potrebe da u historijskim zbivanjima tragamo za konkretnim i stvarnim ljudskim sudbinama… U govoru koji je održao prilikom uručenja Srebrne medalje za doprinos muzeologiji Fikretu Ibrahimpašićš 7. jula 1972. godine čuveni stručnjak i doajen iz ove oblasti prof. dr. Anton Bauer preciznošću oduševljenog i pedantnog astronoma odredio je sasvim jasno i tačno položaj, impozantnu masu, blještavi sjaj i ljepotu dotad neviđenog objekta na kulturnom horizontu Zenice. Muzej je iz zeničke provincijalne tame izronio i bljesnuo sa zbirkom Fikreta Ibrahimpašića koja je već u početku sadržavala 50.000 predmeta!“
Pred kraj njegovog života dvije televizije su napravile prilog o Fići; prvo je 1996. zenička Televizija Zetel (koja danas ne postoji) sačinila reportažu o zeničkom Muzeju, o čemu je govorio Fićo, a godinu poslije TV BiH je u okviru serijala „To i to“ snimila pet kraćih priloga o Fićinom kazivanju o njegovom kolecionarstvu i oba priloga mogu se naći na Youtube.
autor: Raif Čehajić
Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
