Ljubaznošću autorice, Zenicablog prenosi dio iz knjige – Nermana BEGAGIĆ, “Kad ljudi utihnu” – Hronika početka rata, izbjeglištva u Zenicu, tuđine, Ratne Zenice… Izdavač –
Sabahprint, 2015 – 318 strana – Recenzija: Vlastimir Mijović, Drago Cingel – Grafičko rješenje: Emir Ćerimović
(Izvadak)
ODLAZAK ZENIČKE KASARNE
U danima kada se čeka iseljenje kasarne u Zenici građani su odnijeli bijelog goluba mira komandantu kasarne u koju sam kao dijete išla za Dan Armije da pjevam sa horom škole. Komandant je uzeo goluba i uz širok osmijeh ga pred kamerama zeničke lokalne televizije pustio da leti. Tri puta je najavljeno iseljenje kasarne iz grada i datum pomjeran a da nisu davali obrazloženje. Čeka se nešto. Sa strahom idemo na počinak, sa strahom od kasarne se budimo. Sada je već svima bilo jasno da, ako isele kasarnu iz grada, to će značiti da Zenica nije u planu Republike Srpske za osvajanje. U tim danima radio Beograd javlja da su civili – Srbi u Zenici zatvoreni na stadionu, da se u Zenici maltretraju srpske porodice i da im se ne da napustiti grad. Lično idem do stadiona da provjerim, stadion zjapi prazan, niti jedan stanar bosanski pravoslavac ili porijeklom Srbijanac u maminoj zgradi, niti u Begagića sokaku, gdje smo izbjegli iz Sarajeva, nije napustio Zenicu, sve ih srećem i isto nas je strah.
Konačno jedan sunčan junski dan, zasvira sirena u 10 sati ujutro i Radio Zenica javlja «Vojska odlazi». Svi po nalogu vlasti silazimo u podrume. Blijeda i prestrašena grlim sinove oko sebe, šutimo i čekamo, trpimo vrijeme koje tako sporo prolazi. Smajo opet nije sa nama, Mišo tete Nade sa trećeg sprata, koji je bio u školi za milicionere kada je sve počelo, stoji na vratima haustora, i kako čuje s polja nekoga ko dojavljuje, nama prenosi: «Kod mosta su».
Začuje se mlazni avion koji nadlijeće grad, onda prasak pri proboju zvučnog zida. Mišo nastavlja:
– Prolaze gradom …
– Tovare tenkove na vagone prema Maglaju…
– Vojnici na kamionima sa lakim oružjem kreću na drugu stranu prema Kaknju …
– Prošli su Kakanj ….
Onda zavrišti :
– 30 kilometara su od grada! Gotovo je!
Skačemo, grlimo se, ljubimo, plačemo. Spašeni smo! Slobodni smo, Zenica ostaje! Čuje se pjesma djece pred haustorom, vika svijeta napolju, pa opet pjesma, čitav dan traje opšta radost u gradu.
Pred veče šetam sa Smajom bulevarom kraj Bosne kuda su to jutro prošli tenkovi nekada naše Narodne armije. Duboke brazde tenkova usječene u asfalt, potpuno svježe kao one na našim srcima. Koračam plačući i smještam stopala u hodu po njima.Bole rane moga grada. Da mogu uzela bih Zenicu u naručje i ninala je, ninala. Dok plačem prizivam glasno imena svojih drugara iz djetinjstva i naše Šolajine, iz Gimnazije «Ljiljo, Emire, Branka, Karmela, Nuno, Tamara, Olga, Milena, Milane, ne dajte se, ne dajmo se!». Smajo me šutke obgrli rukom, jeca i on.
Sedmicu dana poslije, pri akciji milicije Zenica u razoružavanju sela Drivuše smještenim na izlazu iz grada sa pravoslavnim stanovništvom a kojemu je, po dojavi, kasarna dostavila oružje prije odlaska, pada prva vojna žrtva rata. Regrut nove Armije BiH, mladić Nedžad pri zasjedi oko sela je ugledao trešnjino stablo pa je izašao iz zasjede da ubere trešnju. Neko iz sela ga snajperom pogodio u čelo i bio je mrtav u mjestu. Sutra na sahrani, dok sam stajala u blizini njegove sestre i djevojke koje su zagrljene plakale, ponovo je odnekle zapucalo i svi smo polegli po zemlji između grobova. Užas se nastavlja.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
