Ni hljeba, ni igara…- Još u drugom vijeku, slavni rimski satiričar Juvenal sročio je dvije riječi u jednu cjelinu – hljeba i igara – koja i danas ostaje aktuelna kada se želi skrenuti pažnja naroda sa važnih problema koji ga se direktno tiču, čime on polako gubi interes za politiku.
Zauzvrat, narod dobija „igre“, a ponekad i „hljeb“, u obliku girica i vina, jeftinih kobasica i točenog piva – sve to na rivi, uz prisustvo reality zvijezda i ponekog popularnog muzičara. Takve manifestacije kratkoročno zadovolje mase koje s oduševljenjem dižu ruke na komandu neke pjevačice: „Hajmo ruke gore!“ Slično kao i u drugom vijeku – žito i ulaz u Koloseum bili su besplatni, ali su mjesta bila klasificirana (VIP lože). Danas je, ipak, hljeb sve skuplji, a igre sve jeftinije.
– Brod je prazan, šta da natovarim: žito ili pijesak za arenu Koloseuma?
– Tovari pijesak!
Nad ozbiljnim životnim temama preovladavaju trivijalne: sport, celebrity i reality emisije. Industrija zabave cvjeta. „Kad si sretan, ti udari dlan o dlan“ – ni djeca nisu toga pošteđena. Septembar je blizu, a brige roditeljima sve veće: knjige, sveske, ruksaci…
U blizini gradova organizuju se koride i turbo-folk koncerti, često reklamirani stidljivo na malim plakatima zalijepljenim po tarabama, a prisustvo naroda bude veličanstveno.
Simbolika „hljeba“ – potreba tijela za ovozemaljskim – i „igara“ – duhovna potreba, čežnja za nečim drugačijim, za osjećajem jednakog uživanja svih prisutnih, bez obzira na to koliko ko hljeba ima kod kuće.
„Jest’ nam lijepo, svaka čast organizatoru“, čuje se iz mase gledalaca i slušalaca, koji na trenutak zaboravljaju svakodnevnicu i uranjaju u neki ljepši, drugačiji svijet. A kod kuće ih čeka televizija – medij stvoren da manipuliše – i internet, kroz koji bježimo iz stvarnog života u nestvarni svijet.
I dalje ćemo govoriti sve najbolje o našim dragim političarima, koji se rado pozivaju na latinske izreke, a da pritom latinski nikad nisu ni učili. Vjerovat ćemo im, govoreći da nemaju kozije uši, iako je zova odavno narasla – a Zenica je poznata po zovi, od koje je, uostalom, nastalo i ime Zenica, preko riječi „bazga“.
Od zove se nekada pravila frula, iz koje je izlazio glas:
„U cara Trajana – kozije uši!“
Ali taj glas mnogi ne žele da čuju. Umjesto toga, govore Trajanu da je najljepši, najpametniji i uvijek u pravu – prisustvuju njegovim igrama, dive se njegovom „hljebu“, koji postaje sve skuplji, ali to ne primjećuju, jer u pozadini svira:
„Ja sam Emina, u oca jedina“,
dok grickaju koru hljeba napravljenog od kupljenog žita. Možda će se i to žito već sutra dijeliti besplatno – kao što su i igre besplatne – ne bi li se zaokružila slika iz drugog vijeka.
Kolektiv je u dubiozi – kako bi se reklo – pa hajde da zasviramo onu našu:
„U cara Trajana – kozije uši“,
ali ne u onoj rupi, da niko ne čuje. Jer, čak i kad rupu zatrpamo, iz nje će narasti zova – a od zove će neko napraviti frulu – iz koje će se opet začuti glas koji smo u tišini šaptali, bojeći se da javno kažemo ono što svojim očima vidimo…
A Zenica je poznata po bazgi!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: info@zenicablog.com
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
