Nova pjesma Merime Handanović – „Pjesnici svoju bol i svoj krik često u stihove pretvore. Nažalost, to su one inspiracije koje se nisu trebale dogoditi i trenuci koji dovedu u pitanje sve naše želje i nesreće zbog nedostatka nebitnih stvari. Živio je jedan dječak, čiji pogled sam srela dok sam još bila studentica prvog ciklusa u Zenici. Bilo bi to nebitno i zaboravljeno da nas njegova smrt nije zapitala mnogo toga. Umjesto tišine, ipak sam napisala pjesmu bistrookom dječaku. Lijepom dječaku. Dječaku kojeg više nema“ – rekla je pjesnikinja Merima Handanović čiju promociju zbirke pjesama “Kihoteske” očekujemo u martu.
Nemanje
“Dok sam maštala o novom
mercedesu A-klase,
na hladan pločnik,
zapalivši svoj školski ruksak,
legao je dječak umoran
od ukaljanosti svijeta pohotnog.
Kameno lice majke njegove
rijekom tmurnom poteklo.
Majka je,
djeteta nema.
Poeta sam,
riječi nemam.
Želje proždiru
decembarske noći tuge.
Topi se snijeg krvlju
nevinosti dječačke.
Otvorene rane crnu smrt
dozivaju nijemo.
– Merima Handanović
Prethodni, kao i naredni tekst preuzeti uz dozvolu sa bloga agencije ZEDA, koji uređuje Ajna Dedić.
“Ukoliko imate neobično zanimanje, nesvakidašnji hobi, tražite ili ste našli posao, razmišljali ste da posao pokušate pronaći u inostranstvu, nastavili ste obrazovanje u stranoj zemlji, pokrenuli ste svoj posao, imate priču koju želite podijeliti s nama, javite se na[email protected] ili [email protected] ili nam pišite na facebook.”
Umjetnost se ne može objasniti nego samo osjetiti. U tome je ona superiornija od svih tvorevina ljudskog genija. Jedino se ona poziva na forme misli koje nisu opšte i svačije, nego privilegija izvjesnih priroda koje su zatvorene u sebe i u svoju tajnu.“ – Jovan Dučić
Samo umjetnost može svijetu snova udahnuti privid stvarnoga života, a stvarni život maštovito preobraziti u čudesan oblik snova.
Dvadesetpetogodišnja Zeničanka Merima Handanović o kojoj smo već ranije pisali OVDJE otkrila nam je kada je počela pisati poeziju i zahvaljujući kome je svoje pisanje odlučila objelodaniti.
“Počela sam pisati prije desetak godina, ali sam uvijek krila ono napisano. Većina ljudi koji me poznaju uopće nisu znali da pišem poeziju. Po prirodi sam dosta skromna i držala sam do toga da još nije došlo vrijeme da nešto izdam. U biti, vjerujem da važi ono pravilo da što više učite i spoznajete, postajete nesigurniji. U skladu sa svojoj strukom, cijeli život sam u potrazi za savršenim riječima. Nekada vam bude teško samome sebi priznati da ste rođeni za umjetnost i da je živite cijeli svoj život. Prva pjesma koju sam poželjela objaviti je pjesma ”Dvadeset”. Zahvaljujući toj pjesmi i prijateljici sam krenula u ”svijet” sa svojim pjesmama” – pojasnila je Merima koja je po struci prof. b/h/s i književnosti, a trenutno je na magistarskom studiju Filzofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Zbirka pjesama koju je Merima pisala, završena je i spremna da ugleda svjetlost. Naziv ove zbirke je ‘Kihoteske”, a promocija će biti upriličena na Svjetski dan poezije 21. marta 2016. godine.
-”Promociju planiram održati u Općoj biblioteci Zenica, nosit će naziv ”Kihoteske” i sklopljena je od tri ciklusa. Moj poetski diskurs je u ovoj zbirci naslonjen na život i djelo Slave Raškaj, te kompletna zbirka je inspirisana bojom, ćutanjem i onim što je skrito u dušama svakog od nas.
Poezija koju pišem ne može se klasificirati u postmodernu ili modernu poeziju, jer se radi o poeziji koja se na sebi svojstven način buni protiv besmisla i hiperproduktivnog načina nastajanja poezije koja danas počinje da biva kopijom kopije” – pojasnila je Merima.
La poeme de la femme
Na krilima vjetra, grlim daljine.
Moj stih je zbunjen, poetikom
sjećanja traži novu osjećajnost.
Grickam riječi, u intervalu
od ludosti do besvijesti.
Postanite vjetrom,
o, riječi moje, nemirnim
mi prstima isprepletite slova.
Prepušteni zaboravu, odletjet
ćemo u prostor svijeta nedorečenoga.
Dvadeset
Dok tragam za hartijom da ti pišem pjesme,
koje lete u bezdan, a riječi u bujici nestaju,
sjećam se kako smo se neviđeno susretale.
U beskraju tražim prvi aplauz što čuh.
Sa dvadeset u četrdesetu smjerno uđoh.
U četrdesetim su lica lijepa. Neizborana.
Sa trideset, pedesetu ću voljeti i boljeti.
U tvojim pedesetim ću bolovati bore tvoje.
Sa četrdeset u šezdesetu kada uđem,
bolovat ću sve bolove da nasmijana budeš.
Aplaudirat ću jače. Zapisivat i pamtiti više.
Sa pedeset ću ubiti sve bolesti da sedamdesete
blaženo nosiš. Snove ću ti sretne dosanjati.
Dvadeset ću starija biti da ti kažem da može
i bolje i lakše. Osmijehe ću nesebično nizati.
Vrati se! Dvadeset ti je. Aplaudiram ti. Čuješ li?
Evo me, nosim tvoje ime. Prepoznah te. Zavoljeh.
Ostah da čekam vječnost u pogledu tvom.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
