Objavljena selekcija XVIII festivala bh. drame Zenica 2019. – Direkcija XVIII festivala bosanskohercegovačke drame i autorskog teatra je u januaru objavila Javni poziv za učešće namijenjen pozorišnim kućama, ansamblima i ostalim organizacionim formama profesionalne pozorišne produkcije iz Bosne i Hercegovine i inostranstva sa ciljem da se prijave pozorišne predstave rađene u njihovoj produkciji ili koprodukciji za učešće u Takmičarskom programu. Propozicije su podrazumijevale da prijavljene predstave budu premijerno izvedene u periodu od 15.marta 2018. do 15. marta 2019. godine, a krajnji rok za prijave predstava je bio ponedjeljak, 4. marta 2019. godine. Selektor ovogodišnjeg Festivala je bio teatrolog Nedžad Fejzić. U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica povodom objave selekcije XVIII festivala bh. drame i autorskog teatra Zenica 2019. održana je konferencija za medije na kojoj su govorili direktor Festivala Hazim Begagić i selektor Nedžad Fejzić. Takmičarski program XVIII festivala bh. drame će se izvoditi od 24. do 30. aprila.
Direktor Festivala Hazim Begagić je naglasio kako je ovo jedini festival bh. dramaturgije koji ima za cilj promociju bh. autora i bh. književnosti i koji je sada već postao prepoznatljiv kao Sterijino pozorje u Srbiji ili kao Marulićevi dani u Hrvatskoj. Direktor je istakao kako je ovogodišnji Festival podržalo Ministarstvo civilnih poslova i osnivač Grad Zenica, te da su sva ostala sredstva obezbjeđena iz vlastitih resursa značajno ističući nesebični angažman radnica i radnika, saradnica i saradnika zeničkog BNP-a. Prema riječima direktora Begagića, Festival će i ove godine ocjenjivati Stručni žiri u međunarodnom sastavu, te Žiri novinara i Žiri publike, koji će donijeti odluku o trinaest nagrada.
Selektor Festivala Nedžad Fejzić je istakao da je za XVIII festival bh. drame prijavljeno ukupno trinaest predstava iz Bosne i Hercegovine, Republike Srbije, Savezne Republike Njemačke i Kraljevine Švedske, koje je imao priliku pogledati u periodu od 29. oktobra 2018. do 15. marta 2019. godine. U zvaničnu seleciju je uvršteno ukupno sedam predstava, uključujući i festivalsku premijeru. Naime, publika XVIII festivala bh. drame i autorskog teatra Zenica 2019. će u periodu od 24. do 30. aprila u okviru Takmičarskog programa imati priliku da gleda predstavu autora Dragana Komadine „Logorilijada“ u režiji Ivana Lea Lemoa, u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, zatim predstavu autora Derviša Sušića „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ u režiji Gorana Damjanca i u produkciji Narodnog pozorišta Tuzla. Treća predstava koju je selektor uvrstio u XVIII festival bh. drame je u produkciji Sarajevskog ratnog teatra „Majka ili sve lutke idu u raj“ autorice Nedžme Čizmo i u režiji Dubravke Zrnčić-Kulenović. U selekciju Festivala je ušla i predstava autorice Tanje Šljivar „Ali grad me je štitio“ reditelja Bojana Đorđeva, u produkciji Narodnog pozorišta Užice iz Republike Srbije i predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ autora Abdulaha Sidrana, u režiji Kokana Mladenovića i u produkciji Kamernog teatra 55 Sarajevo, čijom će izvedbom biti svečano zatvoren Takmičarski program Festivala. Kako je selektor istakao, ovogodišnja festivalska premijera će biti predstava „Ljudožderka“ autorice Lejle Kalamujić, u režiji Lajle Kaikčije i u koprodukciji XXIV međunarodne kulturne manifestacije „Zeničko proljeće“ Zenica 2019, XVIII festivala bh. drame i autorskog teatra Zenica 2019. i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Prema riječima selektora, ovogodišnju selekciju festivala je prošla i predstava autorice Tanje Šljivar „Kao i sve slobodne djevojke“ Deutsches Theatra iz Berlina, međutim zbog produkcijske limitiranosti, predstava neće moći biti izvedena na Festivalu, te nije uvrštena u Takmičarski program.
Služba za odnose s javnošću BNP Zenica
XVIII festival bosanskohercegovačke drame Zenica 2019.
IZVJEŠTAJ
Selektora XVIII festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2019.
Za XVIII festival bh. drame prijavljeno je ukupno trinaest predstava iz Bosne i Hercegovine, Republike Srbije, SR Njemačke i Kraljevine Švedske.
U periodu od 29. oktobra 2018. do 15. marta 2019. godine odgledao sam sve prijavljene predstave, uz napomenu da sam nekoliko predstava vidio na priloženim DVD snimcima.
Kao i prethodnih godina, nastojao sam svoju selektorsku ulogu utemeljiti na kriterijima bez kojih, jednostavno, ne može biti ozbiljnog festivalskog izbora. Mogu, dakle, samo ponoviti i podsjetiti da ova selektorska kriteriologija, kao svoj conditio qua non, podrazumijeva, prije svega, da predstave imaju visoke profesionalne standarde, mjeru estetske ostvarenosti, cjelovitost scenskog čina, teatarsku uvjerljivost scenskog „glasa“, da govore savremenim scenskim jezikom, da su to teatarske poetike koje – ne ulazeći u estradno-zabavljačke vode, u jeftini populistički „spektakluk“, niti, pak, u sklerotični akademizam – pričaju scenske priče koje nas se tiču, koje imaju umjetničke, društvene i intelektualne ambicije ozbiljnog, društveno angažovanog teatra čija estetika uvijek poziva i na etiku, koje u jednu riječ : tvore živo pozorište. Svjestan činjenice, naravno, da izloženu selektorsku „ poetiku“, njen „idealno-tipski“ rigorizam teško može do kraja „pokrivati“ i „pratiti“ oskudna produkcija, valja, onda, imati na umu da , ipak, vezivno tkivo svake selektorske refleksije nužno jest kompromisni paralelizam, svođenje s poštivanjem razlika i naglašavanjem posebnosti u rasteru univerzalnih kriterija.
Isto tako, kao i prethodnih festivalskih godina, s obzirom na to da je riječ o programu čija je svrha, donekle i želja a ponekad i ambicija, stvoriti zajedničkost, ako već ne i koheziju – bez obzira na konačne domete predstava, koji su neosporno različiti, na različitosti redeteljskih rukopisa, potencijala scenskih predložaka, glumačkih kreacija i rada drugog umjetničkg osoblja – pokušao sam opet – po cijenu pojednostavljene klasifikacije – da koncept selekcije tematsko-problemski uobličim, „uokvirim“ izborom predstava koje direktno ili indirektno povezuje zajednička tematsko-motivska nit. Ovo „nastojanje“ se, ovaj put, naime, da – bez, naravno, želje da se po svaku cijenu učitava nekakav obavezujući zajednički nazivnik predloženih predstava – utemeljiti na lako uočljivoj činjenici da se u većini predstava sa ovog spiska može prepoznati tematiziranje problema/pitanja slobode: šta je sa ljudskom slobodom u bestijarijumu konclogora, u jednoj rubnoj egzistencijalnoj situaciji kada se egzistencijalni Hajdegerov Augenblick može svesti samo na Jakovljevićev stih Prazninu vide oči vidioca, ili, pak, „zarobljenog uma“ u paukovoj mreži totalitarnih politika i društava, koji su – i ima li ih – putevi oslobađanja od torture i manipulacije, od kulture „nadziranja i kažnjavanja“, da li je duhovna sloboda prostor postteološkog i postideološkog mišljenja, kako stvari stoje sa zlehudom sudbinom antropološke gramatike autonomnog pojedinca i njegovoj individualnoj slobodi uhvaćenoj u lošoj beskonačnosti žrvnja našeg, ali bogme, i inog patrijahalnog narodnjaštva, šta je sa „pokušajem slobode u malom gradu“, šta je sa (ne)mogućnošćuslobode u horizontu fatalnog realizma globalnog tržišta opredmećenog u konzumerističkom raju u kojem izokrenuta, pervertirana lozinka – izjednačivši rad i slobodu – povezujetotalitarni logor i veliko dostignuće cjelokupne moderne povijesti: Schopping macht frei!
Danas, dakle, kada svjedočimo, na „kraju istorije“, uzaludnost svega, uzaludnost stoljeća riječi, humanizma, prisjetimo se kako Sartr – uz svu aporetičnost i antinomičnost njegove filozofije egzistencije i etike angažmana – u svojoj programskoj drami Muhe vraća problem slobodena izvore grčke tragične sudbine, upućuje na onu bolnu „tajnu bogova i kraljeva da su ljudi slobodni“.
Stoga, predlažem da se ovogodišnji festival odigra ispod slogana ZIDOVI SLOBODE.
Imajući na umu činjenicu da je Festival kao svoj primarni cilj postavio njegovanje domaćeg dramskog teksta, podsticaj za razvoj i afirmaciju bh. dramskog pisca, vrijedi, onda, uočiti da će i na ovogodišnjem Festivalu (uključujuči i Festivalsku premijeru) biti i pet prvih izvođenja (praizvedbi) dramskih tekstova domaćih autora ( Dragan Komadina, Nedžma Čizmo, Tanja Šljivar, Abdulah Sidran i Lejla Kalamujić).
Na prethodna tri Festivala obnovljena je institucija festivalske premijere. I ove godine direkcija Festivala zadržava taj koncept. Prema tome, u ovogodišnji takmičarski program uvrštena je kao festivalska premijera predstava Ljudožderka Lejle Kalamujić u režiji Lajle Kaikčije.
Na kraju, ali ne i na zadnjem mjestu još jedna, nipošto formalna, napomena : potpisnik ovog Izvještaja je u zvanični festivalski program uvrstio i predstavu Draufgangerinnen/All Adventurous Do ( Kao i sve slobodne djevojke) Tanje Šljivar u produkciji berlinskog Deutshes Theater u režiji Salome Dastmaichi. Na žalost, više nego skroman budžet našeg Festivala nije mogao „pokriti“ gostovanje ovog višestruko dragocjenog teatarskog ostvarenja „o pokušaju slobode u malom gradu“. Isto tako, predložio sam da se u čast pobjednika odigra predstava Ich, Europa u kojoj je, između još deset drugih autora/ica, kao pisac monološkog scenskog predloška i Tanja Šljivar, u produkciji Shauspiel iz Dortmunda i u režiji Marcusa Lobessa. Razlozi za njeno nepojavljivanje na Festivalu su iste, „prozaične“ prirode.
Prema tome, Organizacionom odboru XVIII festivala bh. drame predlažem da se u zvanični program Festivala uvrste sljedeće predstave :
- Dragan Komadina, Logorilijada, reditelj Ivan leo Lemo, HNK u Mostaru
Hvalevrijedan je repertoarski potez Uprave HNK u Mostaru da – nasuprot, na žalost, gotovo opšteprihvaćenoj praksi društveno eutanaziranih „politika/poetika“ nacionalnih teatarskih kuća, koje svoju socijalnu zadaću vide u neuznemiravanju palanačkog duha-anti-duha koji, onda, iz svoje „ušuškane“,ušančene nedodirljive „lakoće postojanja“, progovara iz srca Ur-fašizma – svoju „lokalnu“ publiku, svoj trg, svoj polis, podsjeti da je misija teatra, „ideja pozorišta“, da otvara bolna egzistencijalno-antropološka pitanja, da doprinese opštoj društvenoj emancipaciji. Upravo na ovom tragu je i nastala predstava Logorilijada inspirisana „životom i djelom“, „životom i smrću“, Ilije Jakovljevića, izvanrednog pjesnika, nekanoniziranog od glavnih tokova književne istorije.
Gradeći dramski predložak prema memoarskoj prozi I. Jakovljevića Konclogor na Savi, njegovoj zbirci pjesama Lirika nevremena te motivu dramaturške matrice staljinističkog, totalitarnog mehanizma dolaženja do „Istine“ iz Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča , Dragan Komadina nema namjeru, dakako, da ispisuje dramsku biografiju I. Jakovljevića, već se, prije svega, fokusira na transideološki sui generis ljudski supstrat ovog autentičnog traga/pisma/krika književne logorologije, na čovjeka koji govori sa „dna stvari“, pjesnika koji u suštini ne svjedoči isključivo o prisili koju trpi, o svom ontičkom stanju, on, jednostavno, paradoksalno, svjedoči iz vremena temeljne ljudske slobode : živjeti u svakom trenu ništavilo svoje vlastite smrti. Reditelj Ivan Leo Lemo scenski veoma potentnom dramskom predlošku D. Komadine – koji je moguće čitati u dramsko-psihološkoj fakturi ili pak u polju postdramskog teatra – promišljenim scenskim rješenjima, posebno za njegove najsnažnije lirske pasaže, i njima sročna, tačna, disciplinovana glumačka igra ovoj predstavi podaruju višeznačnost i slojevotost, kao i privlačnu tenziju u odnosu na recepcijski „horizont očekivanja“ gledalaca.
- Derviš Sušić, Posljednja ljubav Hasana Kaimije, reditelj Goran Damjanac, Narodno pozorište Tuzla
Opet pohvala jednom repertoraskom potezu : tuzlansko Narodno pozorište, obilježavajući sto dvadesetu godišnjicu osnivanja prvog profesionalnog bosanskohercegovačkog pozorišta u Tuzli, na scenu je postavilo komad vlasitog, kućnog pisca, domaćeg klasika – Derviša Sušića. Odmah valja jasno markirati da u ovom slučaju nipošto nije riječ o prigodničarskom prisjećanju neobavezujućem hommage, na pomalozaboravljenog i sa bh. scena dobrano skrajnutog , rasnog,vrsnog dramskog pisca, već o krajnje ozbiljnom i producentski promišljenom repertorskom koraku.
Vraćajući se u bosansku povijest s kraja 17. vijeka i pripovijedajući scensku priču o Hasanu Kaimiji , pjesniku, šejhu halvetijskog reda, dervišu, mistiku, vidaru ljudskog tijela i duše, hedeonisti i duhovnjaku, buntovniku kojeg zatičemo kao rebelskog predvodnika naroda u pobuni sarajevske sirotinje 1683. godine, Derviš Sušić u ovoj drami, kao, uostalom, i u većini svojih proznih i dramskih tekstova, iznova otvara pitanje pojedinačne sudbine, krhkog bića pojedinca i njegove luča mikrokozma, drame zajednice i pojedinca, perenijalnom, univerzalnom upitu o mogućnostima individualne ljudske slobode, pravde, solidarnosti…Brižljivo prateći namjere teksta ( u dramski predložak utkana je i pripovijetka Kaimija iz zbirke Pobune ) i odlično orkestrirajući nadahnutu i posvećenu igru glumačkog ansambla, reditelj Goran Damjanac razvija opšti ton predstave od vesele, hedonistički putene, gotovo karnevalske atmosfere do ljudski i mentalitetski mračnog onespokojavajućeg štimunga koji, zapravo, beskompromisno demistifikuje jedan svijet, u čiju se „ontologiju“, u drugoj deceniji 21.stoljeća, bestidno uvjeravaju mase siromašnih, očajnih ljudi da su „konačno svoji na svom“ – „na svojoj zemlji u svojoj vjeri“ i – u svojim fabrikama!
- Nedžma Čizmo, Majka ili sve lutke ide u raj, rediteljica Dubravka Zrnčić-Kulenović, Sarajevski ratni teatar SARTR i Studio lutkarstva Sarajevo
U dramskom tekstu mlade autorice Nedžme Čizmo Majka ili sve lutke idu u raj u kojem se kroz „dramaturški“ model Minhauzenovog sindroma – čestog ali i teško dijagnosticiranog mentalno-emotivnog poremećaja – tematizira bolna, traumatična identitarno-emocionalna porodična priča o zlostavljanju i manipulaciji, o patološkom odnosu između majke i dvije kćerke, o putovima oslobađanja od torture i manipulacije, Dubravka Zrnčić-Kulenović pronalazi scenski potentan i izazovan „materijal“ za slojevit, rafiniran, rediteljski dosljedan postupak u scenskom „otvaranju“ teksta i vođenju glumačke igre. Kroz ovu fragmentarnu dramsku priču, dramskom tekstu sa elementima lutkarstva, rediteljica, naime, vrlo konsekventno, scenski ekonomično, teatarskim (meta)jezikom – posve sročno dramskom predlošku – progovara o manipulaciji kao dramaturškom, rediteljskom i glumačkom sredstvu. Što nas, gledaoce, onda, kroz asocijativnu mrežu, suptilno, posredno „uvlači“ u polje scenskog energetskog potencijala metafore i metonimije, prividnog udaljavanja i „potajnog“ učinka izvođenja u smjeru razornih učinaka Ideološko-političke manipulacije. Zahvaljujući glumačkom erosu mladih glumica u kojima je vidljiva zahtjevna fizička borbasa „materijalom“,ostvarena u glumačkom registru od dramsko-psihološke do ludičke igre, ova predstava je i rezultirala onim što je u teatru i najdragocjenije : integracijom publike u sopstvenu „performativnu omču“.
- Džemaludin Latić, Gazi Husrev-beže ili : Bukagije, rediteljica Tanja Miletić-Oručević, Narodno pozorište Sarajevo
Prije petnaest godina Tanja Miletić-Oručević se – postavljajući multimedijalni performans Srebrenički inferno – susrela sa danteovskim tercinama pjesnika Džemaludina Latića. Njenoj rediteljskoj poetici i senzibilitetu, nesumnjivo više „leži“ ovakva „netradicionalna“ scenska forma. Nećemo, stoga, pogriješiti ako uprizorenje Latićeve istorijske drame Gazi Husrev-beže ili : Bukagije vidimo i kao, kako se to uobičajeno kaže, svojevrstan rediteljski izazov T. Miletić-Oručević.
Iako tematizira događaje iz života Gazi Husrev-bega, vojskovođe,ktitora, neimara, jedne od najznačajnih ličnosti iz otomanske povijesti Sarajeva i Bosne, u drami Dž. Latića – napisanoj raskošnim, baroknim poetskim jezikom, u tradicionalnoj književnoj formi, koja je zahtijevala i ozbiljne dramaturške intervencije (adaptacija Hasana Džafića) – preovlađuje fikcija nad istorijskom fakcijom. Oslanjajući se na paradigmu tradicionalnog dramskog pisma – drame kao književnog roda – dramaturških modela i motiva iz šeksipirijanskog theatrum mundi, Latić i može univerzalizovati ontološko-povijesnu dramu bošnjačko-islamskog etnosa. Postavljajući, dakle, univerzalna, „vječna“ životna pitanja, fokusirajući se na psihološke i antropološke probleme onda i može izbjeći i moguća tumačenja koja u ovom dramskom žanru isključivo prepoznaju povratak romantizovanim, arhaičnim nacionalnim vrijednostima i „herojskoj“ prošlosti. Rediteljski „izazov“ T. Miletić-Oručević je, očigledno, i bio u tome da veoma tačnim čitanjem dramskog predloška, blagodareći i igri , uglavnom, dobro uigranog glumačkog ansambla, gradi predstavu u kojoj su poštovane dramaturške uslovnosti i žanrovsko-stilske Latićeve drame.
- Tanja Šljivar, Ali grad me je štitio/ Aber die Stadt hat mich geschutz/, reditelj Bojan Đorđev, Narodno pozorište Užice
Savremenost dramskih tekstova Tanje Šljivar – već je to, naravno, primjećeno – nije, prije svega, samo u njihovom tematiziranju „svijeta oko sebe“, nego i u spisateljskoj autorefleksivnoj fokusiranosti na formalne aspekte oblikovanja teksta, posebno njegove jezičke autoreferencijalnosti, i strukture narativa koji podrazumijeva odustajanje od teleoloških i ontološki zasnovanih diskursa, odustajanje od radnje i značenja – jer jezik iznevjerava, ne uspijeva da predstavlja! – kao središta ili „srca drame“.
I u fakturi dramskog teksta Ali grad me je štitio– koji je usmjeren na konkretan događaj, na proteste prilikom otvaranja nove zgrade Evropske centralne banke u Frankfurtu u proljeće 2015.godine i na priču o postjugoslovenskim emigrantima i njihovoj čežnji/želji za konobaricom Željanom–daju se relativno lako prepoznati neki od ključnih formalno-oblikotvornih toposa njenog dramskog pisma : „povlašteno“ mjesto monologa kao mjesta susreta političkog i estetskog ( grad Frankfurt kao dramatis persona u kojem se na monološkom principu oblikuju narativi sjećanja), kolažiranje kao strategija pisanja T. Šljivar( prisvajanje postojećih tekstova bez obzira na njihovu formalnu strukturu – nađeni tekstovi, dokumentarni, snimljeni, poetski materijali etc.), prostor radnje je , po pravilu, javni prostor, prostor nezaštićenosti ( tijelo grada Frankfurta). Reditelj Bojan Đorđev – koautorski slijedeći dramsku fakturu filmskog nizanja kadrova, upotrebom overlapping tehnike, scenski i vizuelno originalno i atraktivno, uprizoruje Željanin skok sa zgrade Evropske centralne banke – gradi predstavu oporih, višeslojnih značenja iznad koje ostaje temeljno pitanje savremnog svijeta, uobručenog cinizmom potrošačkog uma, šta, dakle, preostaje od budućnosti : „veliko odbijanje“ ili la lotta continua?
- Abdulah Sidran, Sjećaš li se Doli Bel , reditelj Kokan Mladenović, Kamerni teatar 55 Sarajevo
Nije, razumije se, prvina da se na pozorišne scene postavljaju, „teatralizuju“ adaptacije filmskih scenarija ( gledaoci prošlogodišnjeg Festivala bh. drame imali su priliku da vide pozorišnu verziju scenarija Ničija zemlja D. Tanovića). Međutim, jedan od ključnih razloga za izvanredan teatarski događaj u kojem se svom silinom ispoljava, pokazuje nedvosmislena moć živog pozorišta i njegovog bezuslovnog sinkretizma, dakle, spajanja čulnih, emotivnih, racionalnih i natčulnih utisaka i slika – koje „proizvodi“ reditelj Kokan Mladenović – upravo je, čini se, u izboru dramskog „predloška“. Riječ je, naime, u tome da Mladenović uporište za svoju rediteljsku scensku inkantaciju ne pronalazi u pukoj adaptaciji scenarija jednog od najznačajnijih filmova ex Yu prostora, nego se, prije svega, okreće romanu Sjećaš li se Doli Bel Abdulaha Sidrana ( u tom smislu, bilo bi teatrološki tačnije da na programskoj knjižici i plakatu predstave stoji „dramatizacija“ K. Mladenovića, bez obzira, dakako, da je u „igri“ bio i Sidranov scenarij za film E. Kusturice).
Iako, naravno, i u Sidranovoj prozi, scenariju,i u dramaturgiji predstave postoji njihov jasan referent, njihova „stvarnost“, njihov hronotop, Sarajevo s početka šezdesetih godina prošlog vijeka, kao što ovo i jeste porodična priča, posebno priča o odrastanju kroz koju se prelamaju politički događaji, gušenje individualnosti, jednoobraznosti u politici i nemogućnost distanciranja ličnog života od njene sudbinske moći, sve do potmulog nagovještaja budućeg jugoslovenskog krvavog bestijarija, Mladenović – uz nadahnutu glumačku saradnju – oblikuje jedan potpuno samobitni scenski univerzum, osjenčen nostalgijom i ironijom, neki felinijevski tužno-smiješni svijet čiji tipizirano-iščašeni nosioci beznadežno tragaju za srećom, smislom, ljubavlju i razumijevanjem.
U Zenici, 16. marta 2019. godine Selektor XVIII festivala bh. drame
Nedžad Fejzić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
