Daleko od gradske vreve i gužve, u selu Kruščica kod Viteza, 52-godišnji Omer Bešo svoj dom pretvorio je u pravu malu radionicu u kojoj svojim rukama od drveta pravi različite predmete, od bunara do stolica, od čije prodaje živi. Drveni bunar, ljuljaške, klackalice, stolice, samo su neki od rezbarenih drvenih predmeta koji se nalaze ispred njegove radionice u kojoj, kako kaže provodi najveći dio svog dana. Bešo se drvorezbarstvom počeo baviti 2008. godine kada je zbog zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu Zenica proveo 32 mjeseca.
“Dosadno ti, zanimaš se nečim, prijavio sam se tamo i ljudi su me prihvatili. To su ljudi koji su prije radili i imali veće kazne, uz njih sam pomalo radio jer imam volju oko drveta raditi. Odmah sam ja to zavolio, nikad više nisam izlazio iz radionice, koliko mi je god vrijeme dozvoljavalo, tu sam bio”, prepričava Bešo svoje zatvorske dane. Za to vrijeme, Bešo je kako kaže, u sekciji “kućne radinosti” otkrio svoj talenat za rezbaranje i crtanje. U šestom mjesecu 2011. godine, odslužio je svoju zatvorsku kaznu te se odmah po povratku kući posvetio drvorezbarstvu. Omer koji nije ni slutio da će postati uspješan majstor drvorezbar koji izrađuje sehare, peškune, stolove, stolice, levhe i sve ono što se, kako kaže, “može zamisliti”.
“To je ljubav prema drvetu. Šta god zamislim od drveta, ja ću napraviti”, kaže Omer u razgovoru za Anadoliju dodajući kako mu je izrada predmeta od drveta jedini, skromni izvor prihoda.
“Jedini mali prihod, više nemam ništa, demobilisan sam borac, nisam zaposlen”, pričao je Bešo. Ljubav prema drvetu preovladava u njegovom životu, a kako je kazao, u svojoj radionici vrijeme provodi od ujutru do navečer jer ga taj posao ispunjava.
“Od jutra do mraka, do osam ili devet sati navečer preko zime, preko ljeta i do 23 sati kad je toplo vrijeme, toliko znam ostati”, kazao je Bešo. On je ispričao kako je za rad na drvetu potrebno dosta materijala.
“Potrebna je daska od trešnje, kruške, javora ili jasena. To su tvrdi lisičari i daju se raditi izrade i rezbarenje. To sam nabavio u pilani u Kruščici. Vremenom sam razvio biznis, u garaži radim krupne izrade a ovdje finalni proizvod”, kazao je Bešo. Kada je riječ o procesu kroz koji svaki njegov, ručno rađeni proizvod mora proći, Bešo je rekao da mu oduzima dosta vremena.
“Prvo moram prorezati debljinu drveta koji mi treba, kasnije je izoblati, a onda ide ljepljenje i kad se slijepi ploča, prema nacrtu ili želji, onda rezbarim. Većinom ‘iz glave’ radim sliku koju hoću”, rekao je Bešo. Ovaj drvorezbar je rekao da je počeo sa izradom sehara na kojima je rezbario slike jelena ili grana. Radio je i sehare s džamijama i Taj Mahalom, kao i poslaničko stablo na bijelom javoru gdje vidi svako ime i godina. Bešo je istakao kako specifičnost ručnog rada u tome što je svaki komad drveta sebi svojstven i specifičan
“Za jednu seharu mi trebaju dva dana s tim što nikad ne radim jedno, ako uzmem da radim jednu seharu uzmem odmah pet komada, izradim pet komada, lijepim dvije po dvije dok se druge lijepe i tako sve. Sve jednu po jednu”, kazao je Bešo. Osim sehara, on izrađuje ukrasne kutije za nakit za djevojke sa ogledalom i ladicama, slike, levhe, stolove, stolice, peškune na šest uglova i poluokrugle trpezarijske stolove sa stolicama. I pored svakodnevnog rada, Bešo kaže kako je teško prodavati drvene radove zbog loše ekonomske situacije koja preovladava u zemlji.
“Slabo ima mušterija, nema narod novca, pokušao sam svakako i ovako ko zna od prijatelja, dođu kupe nešto. Tražio sam kredit i sve ali nisu mi dali zajam. Nemam svoj automobil i ne mogu nigdje voziti po tržnici ili većim centrima da izložim robu, jednostavno su mi, kako bi rekli, ruke pod kamenom”, kazao je Bešo. Rijetke mušterija, kako kaže, ipak su oduševljene njegovim proizvodima, a mnogi od njih ih nazivaju umjetničkim radovima.
“Ljudi kažu sve pozitivno, dive se, dolazili su ljudi iz Sarajeva i uzimali peškune, stolove na šest uglova i stolice. Peškun je turski naziv za sto sa šest malih stolica. Sada ih ima po turskim serijama, u seriji “Sulejman Veličanstveni” se baš prikazuju ti stolići”, rekao je Bešo. Ističe kako ne postoji jedinstvena cijena za radove koji se ručno rade uz sav potrebni materijal i uloženo vrijeme, ali kaže kako su njegovi proizvodi pristupačni svima. Tako peškune prodaje po cijeni od 200 konvertibilnih maraka, stolice po 30 KM, sehare i kutije za nakit po 40 ili 50 KM.
“Sve je ručni rad i nijedan proizvod nije isti. Sve su unikati, različite dimenzije, nikad nije isto, slično jeste, ali nikad nijedna sehara nije ista”, ističe Omer dodajući kako inspiraciju za rad nalazi svugdje oko sebe a sve svoje ideje crpi “iz glave”. Ovaj drvorezbar ističe kako njegovi radovi i predmeti koje pravi “ne poznaju vjeru i naciju” te dodaje kako je uradio brojne drvene džamije, crkve, rezbario arapska slova na levhama te pirografom crtao lik Gospe iz Međugorja.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
