Osam predstava u selekciji XX festivala bh. drame- U Bosanskom narodnom pozorištu zenica je održana konferencija za medije na kojoj je selektorica XX festivala bh. drame Zenica 2021 Ljiljana Čekić saopćila izbor predstava koje će ući u Takmičarski program. Selekcija Festivala obuhvata predstave koje su premijerno izvedene u periodu od od 15. marta 2019. godine do 15. marta 2021. godine. Festival je zakazan za mjesec septembar tekuće godine, a o tačnom datumu će javnost biti blagovremeno informisana.
Prema odluci selektorice Ljiljanje Čekić, u selekciju XX festivala bh. drame su uvrštene predstave: „To nikad nigdje nije bilo“ Narodnog pozorišta Sarajevo, predstava „Derviš i smrt“ Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke, „Identitluk“ u koprodukciji Studija za izvedbene umjetnosti, Hrvatskog narodnog kazališta Mostar i Narodnog pozorišta Mostar, zatim predstava „Ništa nas ne smije iznenaditi“ u koprodukciji Pozorišta mladih Sarajevo i Festivala MESS, „Kreketanje“ u produkciji Narodnog pozorišta Mostar, predstava „Šindlerov lift“ Kamernog tetara 55 Sarajevo, kao i predstava „Nije čovjek ko ne umre“ Pozorišta Prijedor. Selktorica je imala priliku da pogleda dvadeset prijavljenih predstava i prema njenim riječima posljednje dvije godine je obilježila i manja produkcija predstava, što je naravno rezultat pandemije. Prema riječima selektorice ovaj jubilarni Festival bh. drame je posebno značajan jer je planirano da bude održan u uvjetima kad su pozorišni život i pozorišna produkcija u izuzetno teškoj situaciji.
Prema riječima saradnice za odnose s javnošću Bosanskog narodnog pozorišta Zenica Merime Handanović, XX festival bh. drame će početi festivalskom premijerom „Sedam strahova“ autora Selvedina Avdića, u režiji Selme Spahić i u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Zeničko pozorište tradicionalno Festival bh. drame otvara festivalskom premijerom koja ulazi u Takmičarski program festivala.
Sve programske aktivnosti Bosanskog narodnog pozorišta Zenica se održavaju u skladu sa važećim higijensko-epidemiološkim mjerama.
Izvještaj selektora XX festivala bosanskohercegovačke drame, Zenica, 2021. god.
Dekonstrukcija akumulirane stvarnosti ili Katarza koja mora doći
U vrijeme kada duže od godinu dana vlada pandemija Korona virusa, kada nas napuštaju neki značajni umjetnici, ali i mnogi dragi ljudi, pokušavamo da vjerujemo da ova nevolja neće dugo potrajati i da ćemo se uskoro vratiti normalnom načinu života i rada. I baš u godini pandemije održava se jubilarni Dvadeseti festival bosanskohercegovačke drame u Zenici.
Produkcija je,ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, već i širom svijeta smanjena, rad teatara se često zaustavlja zbog bolesti, zbog izolacije,jer je tako odlučio Krizni štab, jer se bojimo za sebe, za kolege, za one koje volimo, ali i za publiku. Pozorišta rade sa smanjenim kapacitetom, ograničen je broj gledalaca na predstavama, obavezno je nošenje maski i održavanjefizičke distance tako neprimjerene suštini teatra. Jer teatar je život, zajedništvo izvođača i publike, živa riječ, čovjek… Pozorište je neposredno. Ono svjedoči aktivno, odmah i direktno. A za to mu je potrebna publika kao živi očevidac njegove umjetnosti.
Ali, moramo se pridržavati mjera za prevenciju Korona virusa. Zdravlje i životi su nam ugroženi. Publika je zaplašena, vakcine se teško dobijaju, strijepimo od onog što može da nam se desi. Uprkos svemu tome, naše pozorišne kuće smogle su snagu, često sa višekratnim pauzama i uspjele da realizuju nove predstave. Osjeća se atmosfera neizvjesnosti, straha, ponekad i beznađa. Radilo se i uradilo, ali manje nego što možemo i što smo navikli.
Izvjestan broj predstava jasno se odrediou odnosu na današnju situaciju eksplicitno govoreći o pandemiji, ali i o aktuelnim društvenim događanjima, dok su druge pokušale da se sklone u umjetnost, baveći se svevremenim temama, pokušavajući da izbjegnu pretjeranu aktuelizaciju. Pa ipak, cjelokupnoj ovogodišnjoj produkciji imanentna je atmosfera pandemije jer je ona neminovno utkana u svaki proces rada.A taj procesčesto je trajao neuobičajeno dugo, upravo zbog aktuelnih dešavanja.
Sve što nam se događa predstavlja izazov i možda prekretnicu u budućem životu i radu. Kako će sadašnja situacija uticati na razvoj teatra moći ćemo da utvrdimo tek sa protokom vremena. Hoće li tišina i hladnoća u publici postati uobičajen način funkcionisanja, hoće li se pozorište preseliti na internet ne možemosa sigurnošću tvrditi, iako niko od teatarskih radnika ne želi da izgubi živi kontakt sa gledaocem. Jer, uprkos svoj tehnologiji nikada nismo bili globalno usamljeniji.
Naš rad se ipak nekako odvija, mada u izmijenjenim okolnostima, dok su neke naše kolege u daleko lošijoj situaciji. Npr.pozorište u Dusiburgu u potpunosti je zaustavilo svoj rad, a njihova zgrada je dobila novu namjenu i postala centar za testiranje na Kovid 19 i vakcinaciju. Oni će svoje predstave nastaviti da igraju tek kad prestane globalna restrikcija.
Teška vremena stvaraju dobru umjetnost, ali i jake ljude. Ponekad ih i lomi, ali u pozorištu nikada nije bilo lako. Nadajmo se da ćemo iz sadašnje situacije izići jači i zreliji, spremniji na veće izazove i teže zadatke. Šekspir je u težim okolnostima od ovih naših, u vrijeme epidemije kuge, kada su sva pozorišta bila zatvorena na dvije godine, napisao neka od svojih najboljih djela (Kralja Lira, Antonija i Kleopatru, Magbeta).
I ma koliko vanredna situacija poništava pozorišnu radnu logiku ona može biti svojevrstan filter koji će odstraniti sve što suštinski ne pripada teatru. I publiku, ali i stvaraoce. Možda je ovo vrijeme suočavanja sa samim sobom, sa svojom umjetnošću, saosvajanjem novih prostora, vrijeme u kome teatar pronalazi neke buduće oblike komunikacije sa publikom.
Zanimljivo je da nikada do sada nije bilo tako puno pozorišnog arhivskog materijala na internetu, koji i dalje ima svoje gledaoce. Nedavno istraživanje britanske agencije ACA Arts Marketing pokazuje da 43% korisnika digitalnih pozorišnih sadržaja nikada nije prisustvovalo predstavama u pozorištima čije jesnimkepratilo preko interneta.Budućnost je tu, samo je treba prepoznati i izdvojiti – kako reče pjesnik.
Kao selektor odgledala sam dvadesetak predstava i u zvaničnu selekciju XX festivala bosanskohercegovačke drame izabrala sljedeće predstave:
- To nikad nigdje nije bilo, Narodno pozorište,Sarajevo
- Derviš i smrt, Narodno pozorište Republike Srpske, Banja Luka
- Identitluk, Studio za izvedbene umjetnosti, Hrvatsko narodno kazalište Mostar, Narodno pozorište Mostar
- Ništa nas ne smije iznenaditi, Pozorište mladihSarajevo, Festival MESS
- Kreketanje, Narodno pozorište Tuzla
- Šindlerov lift, Kamerni teatar 55, Sarajevo
- Nije čovjek ko ne umre, Pozorište Prijedor
PredstavaTo nikad nigdje nije bilo, Narodnog pozorišta iz Sarajeva, rađena prema motivima romana Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića, u dramatizacijiDarka Lukića intimna je ispovijest čovjeka-stvaraoca-intelektualca kroz koju se prelamaju brojna zla koja rat donosi. Uprkos tematici koja govori o gubicima, smrti i razaranju, o bolesti društva, ali i pojedinācā, ovo predstava gledaocima daje prefinjenu poetiku u kojoj trijumfuje život, odnosno umjetnost.Jasan i precizan rediteljski rukopis Dine Mustafića stvaračitljivo, a istovremeno i višeznačno scensko djelo.
Porodični, lični, asocijativni i ispovjedni narativ piscanadograđen crticama iz sjećanja učesnika predstave,suočava nas sa ekstremnim situacijama ljudskog življenja nakon kojih niko nikada nije ostao isti. Osnovna pripovjedačka linija predstave urađena u postdramskommaniru, nadopunjenamnoštvom dokumentarističkih podataka, kao i citatima iz različitih djela, poput onih koja su preuzeta od Danila Kiša, dodatno je osnažila konzistentnostdramskog rukopisa.
Predstava To nikad nigdje nije bilopripada onoj rijetkoj kategoriji koja zadovoljava ukus auditorijuma disparatnih estetskih kriterijuma, od gledalaca koji preferiraju najviše umjetničke kreacije do puka koji želi jasnu priču koja drži pažnju i koja ga se duboko tiče.
Znakovito promišljena i jednostavno realizovana scenografija načinjena od mnoštva kanistera i kostima koji, iako smješteni u dubini scene, dominiraju prostorom za igru. Scenski pokret, kao i muzika nalaze se na istoj frekventnoj liniji sa ostalim elementima predstave i rafinirano i tačno nadopunjuju cjelinu.
Derviš i smrt, predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke,autorski je projekat makedonskog reditelja Dejana Projkovskog koji nam daje novo čitanje kultnog Selimovićevog romana, koje poput mitskih pripovijesti živi u kolektivnom pamćenju svakog gledaoca. Ovo je jedna od onih predstava kakvu poznajemo još iz antičkih vremena, kada gledaoci budno prateradnju iako su upoznati sa pričom.
Scensku enigmu banjalučke predstave reditelj je pokušao da otključa na neobičan način. Intimna drama Ahmeda Nurudina ispričana je u formi scenskogspektakla. Bilo je to hrabro hodanje po oštrici noža na kojojje trebalo znati ekvilibrirati. Monumentalna scenografija Velentina Svetozareva ispunjena pijeskom određuje pravac u kome se razvijao rediteljski koncept. Metafora pijeska, odnosno praha iz koga smo postali i u koji ćemo se vratiti jasno se vidi kao okosnica rediteljskeideje. Pijesak koji poput vode pročišćava, ali i poput zemlje zatrpava, ulazi u tijelo, ali i dušu scenskih junaka pretvarajući ih u ništavilo. Scenografska poetika dominira svakom scenom predstave stvarajući svojevrsnu pješčanu simfoniju.
Mostarska predstava Identitluk, rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta Mostar, Hrvatskog narodnog kazališta Mostar i Studia za izvedbene umjetnosti,nastala po motivima knjige esejalibanskog pisca Amina Malufa(Amin Maalouf) „U ime identiteta“,u režiji Tanje Miletić Oručević i udramatizaciji Dragana Komadine je društvenoangažovanaplatforma na kojojse na direktan, pitoreskan i osebujan način progovara o našoj stvarnosti u kojoj katarza mora da se dogodi. Iako na trenutke žestoko zariva kandže u nacionalno tijelo drugog, ponekad mrskog, ali bliskog naroda, ona ipak nakon gledanja ne ostavljana publiku gorak ukus spoznaje.
Aktuelna do smijeha i do suza, na trenutke subverzivna i apologetska, ova predstavapored rediteljske i dramaturškeestetike sintetiše stavove i svjetonazore svih učesnika u predstavi, prije svega glumaca, koji su angažovano učestvovali u stvaranju teksta, gradeći vlastite likove, odnosno pojedinačne životne priče. Istražujući, pišući i režirajući svoje uloge glumci su duboko uronili u individualnu psihologiju i probleme pojedinačnih BH naroda, ali i odnose sa drugima, koji samo u međusobnoj interakciji stvaraju cjelinu našeg življenja.
Direktna, ali i duhovita ona vivisecira bosanskohercegovačko društvo pokušavajući da nakon intervencije bude što manje bola. I upravo u tom smijehu koji olakšava leži sva zavodljivost ove „pomiriteljske“ predstave, koja neće promijeniti naše društvo, ali nas neće ni obeshrabriti u življenju koje nam predstoji.
Ništa nas ne smije iznenaditi, autorski projekta Aleša Kurtau koprodukciji Pozorišta mladih Sarajevo i Festivala malih i eksperimentalnih scena Sarajevo (MESS)je zaigrani i pomalo ciničniscenskikaleidoskop. Aktuelna, ali i univerzalna, posvećena sadašnjem trenutku, ali i opštevažeća ova predstava se poigrava krilaticama prošlih vremena, koje se lako opredmećujuu današnjici. Ključna riječ za ovu lepršavu predstavu je oneobičavanje.
Napisan prije pandemije tekst ove predstave reprezentovao je zanimljivu anticipaciju sadašnjih događanja. Strah od spoljnjih nedaća (virusi, rat, bakterije, bojni otrovi, zračenje, poplave…) integriše se sa unutarnjim (strah, anksioznost, panika, socijalna distanca…)gradeći priču, koja sa podjednako empatije komunicira sa bilo kojim gledaocem u bilo kom teataru.
Predstavagovori o unutrašnjim doživljajima vanrednih situacija, ali i o različitim vidovima obuke koja bi trebalo da preduprijedi predstojeće nevolje. Kroz zaumnu i katarzičnu igru, suočavajući se sa stvarnošću, glumci pokušavaju svoj optimizam da pretoče na publiku kako bi doživjela pročišćenje, ali i oslobađanje od strahova koji dominiraju našim životima.
U predstavi Kreketanje teatar se bavilo onim što najbolje poznaje, samim sobom.Ova drama autora Almira Bašovića u režiji Aleša Kurta, u produkciji Pozorišta Tuzlajasno se referiše na Aristofanovu komediju „Žaba“(tematski, ali i samim naslovom), u kojojstvaraoci predstave,polazeći od antičkih motiva,kreiraju svijet u kome integrišu imaginaciju i realnost, sadašnjost i daleku prošlost.
Predstava nedvosmisleno oslikava današnjeg čovjeka ugušenog u moru pojedinosti, informacija, zvukova, poruka, asocijacija… Nastala pod plaštom Dionizija i sama je kao i njen zaštitnik opijena pozorištem, životom, ludilom,ritualima, prirodom, lutanjem, igrom,misticizmom…
Ona jasno upućuje na signifikantne probleme savremenog teatara, stavljajući u prvi plan iskrene tragaoce – protagoniste ove komedije/satire/drame, pozorišne ljude, koji poput Vernovih junaka „Puta u središte zemlje“ silazeći u podzemni svijet, zajedno sa gledaocima poniru u dubinu pozorišnog organizma, njegovu suštinu i apsurdnost, da bi na kraju izvjedbe auditorijum doživio fizičko iskustvo ulaska i prolaska kroz scensku nutrinu.
Pokušavajući da spasi svijet, ali prije svega teatar, odbacujući i negirajući opštu, umjetničku, kao i pozorišnu eroziju, ova predstava simultano funkcioniše na više značenjskih ravni,uspijevajući da ne sklizne u hermetičnu samodovoljnost.
Kreketanjepredstavlja raskošnu trpezu scenskih slika u kojojse glumci, ali i gledaoci, uzimajući svega po malo, prejedaju detaljima, metaforama, simbolima, uzpovremenu pojavuvizuelne i audio kakofonije, koja se u konačnici scena pretvara u orkestrirano višezvučje.
Šindlerov lift predstava Kamernog teatra 55iz Sarajeva u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića rađena prema istoimenoj knjizi Darka Cvijetića govori opiščevoj percepciji događaja koje je svjedočio, ali i onih o kojima je posredno saznavao.Dramaturškim i rediteljskim postupkom stvorena je snažna emotivna predstava u kojoj se prepliću romantizirana sjećanja na jugonostalgičnu prošlost, ali i na zla vremena koja su iz nje proistekla.
Kolektivna igra glumačkog ansambla u ovoj fragmentarno građenoj dramskoj strukturi, bila je snažno uporište rediteljske estetike, koja stilizaciju transponovanog poetskog rukopisa pjesnika/glumca/reditelja u dramsku formunadograđuje vještom upotrebom elemenata dječijih igara.
Istovremeno dominantna i nenametljiva muzika Irene Popović Dragović snažno podcrtava i interpretira atmosferu predstave, kao i unutrašnje emotivno stanje aktera priče.
Bosanskohercegovački dramski klasik Nije čovjek ko ne umreVelimira Stojanovića,drama ili tragedija ili tragikomedija, višestruko nagrađivana, napisana prije više od 40 godina i danas je aktuela, ali sa drugačijim scenskim čitanjem, indukovanim vremenom u kome predstavanastaje.
Ova inscenacija rađena u produkciji Pozorišta Prijedor govori o opšteljudskim i svevremenim temama, suočavanju sa smrću, fizičkom i mentalnom izolacijom, konfliktu kao sublimaciji straha, samoći kao imanentnom značenju života, otuđenju, bolesti…
Na trenutke apsurdna i u dramskom rukopisu i u rediteljskom konceptu, predstava odiše jednostavnošću, preciznošću, tempom koji najavljuje skorašnju smrt, sa dubokom i snažno kontrolisanom emocijom svih učesnika u predstavi u kojoj tišina često postaje protagonista. Tišina u kojoj treperi kondenzovan krik.
Preuzimanjem motiva iz Stojanovićeve manje poznate drame „Voćni dan“, kao i postupkom osavremnjivanja i transponovanja priče iz sedamdesetih godina XX stoljeća u današnjicu reditelj Marko Misirača, nadograđuje predstavumultinacionalnom i multikonfesionalnomdimenzijom, odnosno ratnim iskustvom i traumama scenskih junaka.
U Zenici, 30. aprila 2021. dr Ljiljana Čekić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
