Osiromašeni u BiH i Srbiji ne mogu u lični bankrot- Ono što je uvođenjem mogućnosti osobnog bankrota prošle godine omogućeno građanima Crne Gore, a početkom 2016. i građanima Hrvatske, još izvjesno vrijeme neće biti na raspolaganju njihovim zaduženim susjedima u Bosni i Hercegovini, odnosno Srbiji.
Sve više je onih koji su zaduženi iznad svojih financijskih mogućnosti i dugove ne mogu vraćati, pa bi osobni bankrot – ma koliko riječ bankrot neugodno zvučala – mogao bi biti jedno od rješenja za spas.
Procjene Udruženja za zaštitu žiranata u Bosni i Hercegovini, više puta predstavljene u javnosti, govore da je svaki četvrti bh. građanin toliko zadužen da svoje obveze nije u mogućnosti ispunjavati i da bi, bez problema, mogao proglasiti osobni bankrot. No, donošenje zakona o ličnom bankrotu, za koji su izradili prijedlog, „kasni zbog nepostojanja političke volje da se to pitanje riješi“, upozorava Joco Cvjetković, predsjednik tog udruženja.
„Sve se stranke u BiH deklarativno zalažu za ovaj zakon, a u praksi svi bježe od bilo kakve inicijative u pravcu donošenja zakona. Veliki problem predstavlja i to što nam nisu riješena stanja iz oblasti koje su direktno vezane za ovo pitanje, kao što su registar nekretnina, pravo vlasničko stanje, imovinski kartoni i drugo“, navodi Cvjetković.
U svom su zakonskom prijedlogu jasno definirali koje kriterije mora ispuniti osoba koja zatraži bankrot. Između ostalih, navode, potrebno je da ta osoba ima dug veći od 2.500 eura, da je izgubila posao, i to ne svojom krivicom, da nema mogućnosti redovno servisirati dug, da ima imovine koja je upisana u vlasničke knjige i sl.
KAKO PREPOZNATI ZLOUPOTREBE
Najdelikatnijim dijelom procesa proglašavanja osobnog bankrota Dušan Uzelac s portala Kamatica smatra dokazivanje je li određeni pojedinac ušao u financijske probleme u pokušaju pomoći sebi i bližnjima.
„To zahteva finansijsko istraživanje kako pojedinca koji podnosi zahtev za bankrotom, tako i njegove bliže rodbine ili prijatelja kako bi se utvrdilo da nije došlo do zloupotrebe. Ovde se najčešće traži utaja imovine ili prebacivanje na drugu osobu vlasništva imovine koja bi mogla da služi za namirivanje poverilaca. Upravo posedovanje imovine koja bi mogla da posluži za namirivanje poverilaca pravi razliku između toga da li se radi o finansijskim problemima ili finansijskim malverzacijama“, objašnjava Uzelac.
„Za osobe koje su redovno plaćale obaveze, a nemaju imovine, po proglašenju bankrota, dug zajednički pada na teret države i kreditora“, objašnjava Cvjetković.
Samoubistva žiranata
U svemu se postavlja i pitanje mogućih zloupotreba. Na pitanje kako je moguće dokazati da je određeni pojedinac ušao u financijske probleme pokušavajući pomoći sebi i svojoj obitelji, a kako prepoznati one koji varaju, u Udruženju za zaštitu žiranata imaju jasan odgovor.
„Pojedinac koji je ušao u problem gubitkom posla, a kredit uzeo da pomogne porodici je onaj koji je zadužen u skladu sa zakonom i propisima iz bankarskog poslovanja. To su svi oni koji imaju jedan kredit i čija rata kredita nije prelazila trećinu njihovih stvarnih primanja. Svi oni koji su se zadužili sa više kredita kod jedne ili više banaka i čije ukupne mjesečne rate kredita prelaze, ne samo trećinu plate čak i višestruki iznos njihovih ličnih primanja, su prevaranti“, ukazuje Cvjetković.
U tom smislu podsjeća i na ljudske tragedije koje su se dogodile, jer je „zbog postojanja takvih ljudi i banaka koje su spremne bile takvim pojedincima davati kredite na kredite, a bile su upoznate sa stvarnim zaduženjem svakog tražioca kredita, i nastala kriza sa jemcima u BiH“. Navodi i tragičnu bilancu takvih manipulacija, koje su, navodi, „dovele čak i do samoubistva više od 40 žiranata“.
„Dužnici prevaranti su svjesno, a u dogovoru sa bankama, dobijali više kredita samo zato što su po svakom kreditu dovodili nove žirante na koje su bankari prebacivali dugove. No, kada govorimo o Zakonu o ličnom bankrotu, moramo imati na umu da svi pojedinci koji hoće proglasiti bankrot, a zbog nemogućnosti izmirenja duga, neće smjeti imati jemce kao garante. U takvim slučajevima, ne daj Bože, dužnik bi proglasio bankrot, a banka bi dug tražila od jemca. Da pojasnim: kod ličnog bankrota nema jemaca“, konstatira Cvjetković.
Bankrot se ne može ‘samoproglasiti’
Iako se posljednjih godina i u Srbiji često govorilo o rješavanju problema prezaduženih građana, a neki podaci govore da je prosječna zaduženost po glavi stanovnika u Srbiji gotovo 900 eura, te da je veliki broj u ozbiljnim financijskim problemima ili ima blokirane račune, uvođenje instituta osobnog bankrota i u toj državi čeka političku volju, zapravo dobru volju političara.
Poznavatelji prilika će podsjetiti kako zakonsko rješenje jeste planirano i još se nalazi u fazi pripreme, ali bez definiranog roka kada će krenuti u parlamentarnu proceduru. Sve je dodatno komplicirano činjenicom da su u Srbiji nedavno održani izbori, a nova vlast je tek u proceduri konstituiranja. Stoga i priča o osobnom bankrotu – stoji.
STEČAJNI LIČNI UPRAVNICI
Po mišljenju Joce Cvjetkovića, predsjednika Udruženja za zaštitu žiranata u BiH, „postavlja se i veliko pitanje, ujedno i problem, ko su ljudi koje će država postaviti kao stečajnog (ličnog) upravnika, koji će voditi finansije pojedinca do vraćanja duga i da li su ono stručni za taj posao i da li imaju iskustva u tom radu“. „Mislim da u BiH nemamo takvih stručnih ljudi, niti ćemo ih imati u dogledno vrijeme“, upozorava.
„Zakon o ličnom bankrotu se u Srbiji spominje samo u kontekstu usaglašavanja regulative sa evropskom regulativom, ali sâm po sebi zahteva sinergiju postojećih i uvođenje novih institucija što je u svakoj državi poseban izazov. U konkretnom slučaju je potrebno u sudsku praksu, koja i sada ima prostora za unapređenje, uvesti instituciju ličnog bankrota sa sve pratećim mehanizmima procenitelja, upravitelja i izvršilaca takve odluke. Dodatno, politička situacija u ovom momentu ne ide u prilog brzini usvajanja ovakvih zakona koji se ne smatraju primarnima za Skupštinu Srbije“, objašnjava Dušan Uzelac, urednik financijskog portala Kamatica.
Objašnjavajući kriterije, bar po onome što se moglo doznati kroz prijedlog zakona o kojem se pisalo i pričalo, koje je potrebno ispuniti da bi određena osoba mogla proglasiti bankrot, Uzelac navodi kako je „najšire definisano stanje koje je dovoljno za bankrot – dugoročna finansijska neodrživost pojedinca“.
„Međutim, status ličnog bankrota se ne može dobiti samoproglašenjem već će se podnositi zahtev nadležnim institucijama koji bi trebalo da proceni legitimnost zahteva i pokuša da, iz imovine podnosioca zahteva, namiri što više poverilaca, a da se ne ugrozi životna egzistencija pojedinca“, kaže Uzelac.
Stotine zahtjeva za lični bankrot u Hrvatskoj
Iako bankama, elektrodistribuciji, telekomunikacijskim operaterima i drugima duguju gotovo pet milijardi eura, pa se procjenjivalo da će osobni bankrot zatražiti najmanje 20.000 građana, hrvatska iskustva pokazuju drugačije. Po službenim podacima, koje je nedavno objavila Financijska agencija, samo su 473 građanina od početka godine zatražila osobni bankrot. Glavna zapreka postala je – neinformiranost.
„Najveće poteškoće s kojima se suočavamo su te da potrošači nisu informirani o tome koliko su kome dužni. Ne znaju baš popuniti obrasce popisa imovine i obaveza koji su, moram priznati, pomalo komplicirani. U tom dijelu naši posrednici im pomažu da ispune te obrasce, ali možda bi trebalo razmotriti pojednostavljenje obrazaca kako bi bili dostupniji i razumljiviji širem krugu ljudi“, rekla je Vinka Ilak iz Financijske agencije u izjavi za Al Jazeeru.
Budući da je u Hrvatskoj blokirano najmanje 325.000 građana, podatak o 473 predana zahtjeva zvuči simbolično. Stoga im je nužna i pomoć države da iz dužničkog ropstva izađu, a to sigurno neće biti moguće ako se i dalje budu suočavali s nejasnom dokumentacijom i kompliciranom procedurom.
Izvor: Al Jazeera
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
