Jasko Borovčević, “Ovdje nisam”, poezija, GZB Zenica, 2021.

U pjesničkoj produkciji veći je dio objavljenih knjiga koje odgovaraju nekom očekivanom ključu poetičkog tragalaštva (kad se radi o autorima koji se tek javljaju kao aktivni sudionici književnog života), ili koje više ili manje potvrđuju neki kontinuitet (kod autora koji su i ranije objavljivali poeziju). Rijetke su pojave na književnoj sceni koje “iskoče” posve neočekivano, bilo da je riječ o neobičnosti kreativnog profila i osobnosti autora ili o nesvakidašnjoj formi izraza. Kod Jaska Borovčevića oboje je novo, drugačije i iznenađujuće – i njegova sama pojava, i to šta i kako piše u svojoj pjesničkoj knjizi. Podsjetit ćemo ovom prilikom da je riječ o autoru tekstova nekih kultnih pjesama grupe “Gluho doba” (također kultne, one iz koje će se roditi “Dubioza kolektiv”), koji je od rane mladosti poeziju objavljivao u brojnim časopisima širom regije.

Borovčević nije više mlad, ali dešava se to u ovom vremenu da neki autori svoje prve knjige objavljuju zagazivši već u petu deceniju života, također ni radno-strukovni ni socijalni status ne moraju igrati ulogu niti imati veze s pisanjem, kao što to nije ni kod njega slučaj. Ono što ipak jeste nesvakidašnje – to je zrelost i kritička nabrušenost s kojom se u nešto manje od šezdeset pjesničkih tekstova koji sačinjavaju ovu knjigu upušta u “obračun s vremenom”. Cijeli je rukopis ispisan kao u jednom dahu, tako da bi se mogao upoređivati s formom poeme: nema zasebnih ciklusa, pjesme nemaju naslova – jedino su prva slova na početku svakog teksta boldirana i uvećana.

Dva su motivskosadržinska kruga dominantna u knjizi: prvi se uvjetno može odrediti kao ljubavna, a drugi kao kritičko-angažirana poezija. Međutim, oba su na bitan način određena otvorenošću, nepokolebljivošću i nepotkupljivošću tragaoca za istinom – kako god i koliko god ona neprijatna ili čak opasna bila. Ne štedi autor, pritom, ni sebe ni druge, niti vlastiti život (iskustvo, prošlost, intimu, dušu), niti socijalno-povijesni kontekst ima namjeru prikazivati uljepšano, u tzv. ružičastim bojama. Naprotiv, cilj mu je u hrupnji jezika ogoliti što više od mračnih tajni, pogrešaka, zabluda, grijehova pa i zlopočinstava – koji se čine, dopuštaju, prešućuju ili opravdavaju (i na nivou osobnosti i u širem socijalnom kontekstu):

“Prekriženi dani u kalendaru ljubavi,/ zaboravljene note radosti,/ razderane slike poziva u pomoć,/ propali uzleti ka izazovu,/ neuspio pokušaj dogorjelih svijeća/ da obasjaju sudbinu u krhotinama./ Zamisli to:/ Bol se pretvara u dosadu…”

Ovo je primjer kako je i intimistički glas njegov pun britkosti, oštrine ili jetkosti, misao je ona koja je sklona “naginjanju nad ponorom”, što znači da u njegovoj slikovnosti, leksici i izražajnosti ima puno oksimoronskog, paradoksnog, nespojivog – kao sastavnih elemenata tzv. svakodnevne stvarnosti (“Bol se pretvara u dosadu”).

Oporost ovog pjeva posebno dolazi do izražaja u tekstovima koji su motivski okrenuti simulakrumu ideologizirane stvarnosti: rijedak je slučaj da se jedan pjesnik ovako odvažno ustremljuje na te teme, fenomene, probleme koji razvidnom čine upitnost stanja društvene svijesti u nas, razrušenost sistema vrijednosti, besperspektivnost i beznađe kao “zaštitni znak” povijesno-socijalne situacije u kojoj smo svi mi (i kao pojedinci, i kao zajednica) manje-više okovani besmislom i destrukcijom:

“Usta puna patriotizma,/ srce ispunjeno pohlepom,/ pobratimstvo sa sebičnošću…/ Uvjereni da smo bolji od drugoga,/ a gamad smo okupljena oko oholosti,/ bez sopstvene biti./ Žrtvujemo smisao za sitna zadovoljstva,/ živimo gazeći emocije./ U sigurnosti novca i moći/ interes branimo riječju ljubav./ Bojimo se da se ne zarazimo istinom/ pa peremo ruke od svega./ Osuđeni na život, strepimo/ od tutnjave milosti u nama dok se žalimo/ da smo nepravedno povrijeđeni.”

Koliko samo strašne istine ima u ovim stihovima, u ovoj pjesmi koja se nalazi na samom početku knjige! Skoro da bismo se u prvoj zagrcnutosti upitali: Pa je li ovo jezik, govor i način pjesnika – nije li ovo možda anarhoidno-revolucionarno profiliran krik jednog buntovnika?! Međutim, tekst po tekst privodi nas autor toj, nazovimo je kako hoćemo, istini – od koje se može naprečac i umrijeti:

“Prečica od pedlja/ nad ambisom grijeha preoranih/ za sjeme zla (…) /Bježim u čarobdžinicu ljubavi / osluškujem tišinu./ Kolebam se pod teretom neizgovorenih riječi/ da zapalim vječnost okovanu u vremenu:/ Tamo me nema, ovdje nisam…/ Neumorni, svakidašnji sanjar/ pokušava da utješi mene stvarnog.”

Ambis je, dakle, imenovan, ambis od grijeha preoranih za sjeme zla… Pjesnik nema nikakve zadrške, ni u smislu ublažavanja, ni u smislu uljepšavanja stanja u kom se nalazi(mo): on se “koleba pod teretom neizgovorenih riječi/ da zapali vječnost okovanu u vremenu:/ Tamo me nema, a ovdje nisam”. Suptilna distinkcija ili još gore gradacija ovih NEMA (me) i NISAM svjedoči o tamnom talogu iskustveno stečene mudrosti – ne one kojom bi se bilo ko mogao dičiti, niti kojom bi mogao didaktički usmjeriti, poučiti ili posavjetovati druge… nego one predapokaliptički (a možda i postapokaliptički) beznadne i besmislene (ali koja, nažalost, time ne prestaje biti manje duboka i istinita). Koliko zrelosti u sociopsihološkom smislu treba za ovakvo jedno priznanje (koje pjesnički subjekt izgovara u samoispovijednom tonu i u prvom licu, ali koje bi svakom od nas itekako pristajalo):

“Stid me je mržnje/ i nepravde,/ pozajmljene moći,/ oproštajnog buđenja,/ nemara ucrtanog u nježnost,/ dotrajale golotinje,/ ljutnje na izgubljeno vrijeme,/ poraza i pobjeda…”

Pjesnik je upro prstom u pravom smjeru: kako je moguće NE STIDJETI SE uvjeta, okolnosti, iščašenja, nepravilnosti, grešaka, kriminala, zločina… koji NA BITAN NAČIN obilježavaju NAŠU (svačiju, dakle) socijalnu stvarnost?! I on se ne libi to kazati, posve jasno i otvoreno:

“Cehovi za krhke budućnosti…/ izgubljeno vrijeme sadašnjosti…/ Neprimjetno, surovo kasnimo;/ u automat ubacujemo žetone pohlepe, /čekajući podatni zveket ljubavi/ prema sebi samima./ Vrištimo u klopci oholosti,/ čežnje da budemo neko,/ ne dvojeći o boli/ kojom zatrpavamo tuđe živote./ Zavist, putokaz ka uspjehu,/ bešćutnost je put kojim marširamo,/ žaleći se da drugi kradom piju istinu iz naše čaše/ dok padaju otrovani našim ambicijama/ da što manji platimo ceh.”

Lijepo bi se mogle izdeklinirati, kroz niz ovih pjesama, sve one bitne zaušćene (i pogođene!) mane, zaptivenosti, bijede, nedosljednosti, uskogrudosti, oportunizmi… koji ne samo da nisu kao takvi prokazani ni vrednovani (kao nešto što NE VALJA, kao ZLO!) – nego se još njima i diče u vlastite montažne kolektivne identitete nabijeni pojedinci: jesu li ti i takvi objektivno većina, ili se glas iole normalnih sve teže može čuti? Pitanje: Evo, naprimjer, djeluje li vam nenormalno ovo što govori pjesnik:

“Kočija puna smrti,/ klovnovske maske tišine, neopoziva priznanja negativnosti,/ njegovanje dosljednosti u žestini zaborava i/ pouzdanje u živuće bogove… / Pogled u kolijevku ukraj vidokruga/ preliven je sjetom zamiješanim mirisima…/ Pameću siromašni,/ načeti beskrajnom bukom šutnje na zidovina,/ sjećanja nam dođu kao laži uz ode i litanije/ svakodnevnoj učmalosti./ Susrećući gluposti u prolazu života,/ gubimo darove osmijeha… / Muk je skitnica, možda pod tvojom strehom,/ dok tirani uigrano izlajavaju uspavanke za narod… / Pakao je raj.”

“(…) dok tirani uigrano izlajavaju uspavanke za narod”; djeluje li ovo pretjerano, netačno? Ili vas možda podsjeća na neke konkretne likove iz naših socijalnih stvarnosti?! O kojem je to “gluhom dobu” riječ, kako pjesnik podnosi svoju zakovanost u njemu:

“Gluho doba…/ vitlam bijelu zastavu/ žeđ me je pobijedila;/ sam sam sa ledenim umorom/ i sjemenom blijedih zvijezda vodilja. / Čekam sretan zvuk, sirene brodova/ koje žude dno okeana;/ pokvareni sat otkucava minutu šutnje/ duši koja je odavno umrla. / Ispred kuće đavo dijeli ulaznice za raj,/ uzvodno je izvor i usnule vile u maglini;/ ponekad poželi da me poljubiš bez razloga/ jer mora biti da te volim.”

Pjesnički subjekt u ovim tekstovima ima snage i odvažnosti suočiti se sa svim tim teškim teretima epohalne dehumanizacije (i u sebi samom, i oko sebe) – upravo zato što stupa kroz pjesme sa zastavom ljubavi: jedino se ljubav dijeljenjem uvećava, i jedino s njom smo blizu i izvoru, i korijenu, i smislu, i svrsi svoga postojanja! Napor je, ipak, čitalački proći kroz ovu knjigu i taj će napor svakako osjetiti svi koji je uzmu u ruke i otvore. Ali nije to napor zbog nečitljivosti ili izražajnostilističke nezgrapnosti; napor o kom govorimo dolazi otud što su istine s kojima radi pjesnik u ovim tekstovima nešto kao minsko-eksplozivna sredstva: šta ako se razletimo od njih…?!

Zato se uopće ne bih začudio ako bi ova knjiga naišla na najoštriju mogući reakciju-kritiku (ako je i takva još moguća kad je riječ o našoj tzv. kulturnoj i književnoj zbilji): mogu zamisliti da će biti izvrgnuta omalovažavanju, ignoranciji ili čak podsmijehu (“Ma ko je ON?!”), s ovim ili onim “obrazloženjima”. A svakako je najubojitije oružje s kojom se na nju može krenuti – prešućivanje. “Koja knjiga?” “Molim?!” “Ne, nisam čuo, ni čitao…”