Pismenost je mnogo više od čitanja i pisanja – Jeste li znali da gotovo 70 milijuna Europljana ima problema s osnovama čitanja i pisanja, računanjem i uporabom digitalnih vještina u svakodnevnom životu, upitala je ovih dana Europska komisija. I odmah ponudila odgovor ukazavši na dokument pod nazivom „Oblici usavršavanja: nove prilike za odrasle“, te potvrdila da je u razdoblju od 2014. do 2020. godine za edukaciju, treninge, obuke za praktične vještine i cjeloživotno učenje u europskom proračunu osigurala 27 milijardi eura. Dodatnih 21,2 milijarde eura izdvojit će za socijalnu uključenost, a 30,8 milijardi eura za održivo i kvalitetno zapošljavanje.
Razlažući podatke o broju osoba s poteškoćama u pismenosti, navode kako je „godine 2015. bilo 64 milijuna osoba, odnosno više od jedne četvrtine stanovništva Unije u dobnoj skupini od 25 do 64 godine, koje su napustile temeljno obrazovanje i osposobljavanje, u najboljem slučaju tek s nižom sekundarnom razinom obrazovanja“.
Balkanske države problem vide drugačije. Pozivajući se na rezultate popisa s početka ovog desetljeća, vlasti se hvale kako je brojka nepismenih drastično smanjena u odnosu na prethodne popise. Tako je u Bosni i Hercegovini 2,83 posto nepismenih, u Srbiji 2,68 posto, u Crnoj Gori 1,5 posto, a u Hrvatskoj „samo“ 0,8 posto. I to su osobe koje su priznale da su nepismene. Među njima ogromna je većina žena.
Prihvatiti osiguranje kao imperativ
„Uzmemo li u obzir termin funkcionalne pismenosti (razumijevanje pisanih uputa u svakodnevnom životu, jezičke vještine, nove tehnologije, informatika, kompjuterska pismenost…) i podatak da se gotovo 1,3 miliona stanovnika BiH izjasnilo kao računarski nepismene osobe, a njih 760.000 kao osobe koje djelimično poznaju rad na računaru, zabrinutost obrazovnih vlasti u Bosni i Hercegovini na svim razinama bi trebala biti ogromna. Riječ je o polovini stanovništva koja je samo prema ovom parametru funkcionalno nepismena, što je šokantan podatak za jednu evropsku zemlju u 21. stoljeću“, upozorava Emir Avdagić, prvi doktor andragoških znanosti u Bosni i Hercegovini.
Kao direktor bh. ureda DVV Internationala, njemačke asocijacije za obrazovanje odraslih, Avdagić ukazuje kako, usprkos tome što se u svim međunarodnim dokumentima na obrazovanje i učenje odraslih gleda kao na vitalni element, „razumijevanje obrazovanja odraslih u BiH od strane obrazovnih vlasti još uvijek nije na tom nivou da bude prihvaćeno kao imperativ“.
„Mehanizmi koji mogu pomoći u rješavanju problema opismenjavanja u BiH djelomično postoje, ali oni još uvijek i najviše iz finansijskih razloga nisu zaživjeli u praksi. Na ulaganje u obrazovanje nažalost se još uvijek gleda kao na trošak, a ne kao na investiciju koja bi dugoročno zasigurno pomogla rješavanju niza krucijalnih društvenih problema, pomogla da veliki dio stanovništva izađe iz siromaštva, dobije šansu da se uključi na tržište rada, nastavi dalje obrazovanje i unaprijedi svoj lični i socijalni razvoj“, primjećuje Avdagić.
Nije dovoljno znati čitati i pisati
I nije to samo praksa u Bosni i Hercegovini, niti u Srbiji primjerice, nego i drugdje na Balkanu, ukazuje Katarina Popović iz Društva za obrazovanje odraslih u Beogradu, ujedno i profesorica na beogradskom Filozofskom fakultetu gdje predaje kolegij obrazovanje odraslih. Na onih 2,68 posto, koji su se na popisu stanovništva izjasnili kao nepismeni, ukazuje da treba dodati i one koji nisu završili osnovnu školu (11 posto), pa one koji su je završili, ali su ostali na tome, te su najčešće digitalno, financijski i „građanski“ ili politički nepismeni (20,76 posto). Upozorava kako nije dovoljno reći da se ljudi znaju potpisati, elementarno znati čitati ili pisati, pročitati naslove u novinama, pratiti serije, nego i svoju pismenost znati i primijeniti. U tom smislu dolazi do stvarno zabrinjavajućih brojeva, tvrdeći da je više od trećine stanovništva Srbije – funkcionalno nepismeno.
„Država Srbija naprosto ignoriše veličinu i ozbiljnost tog problema. Drži se cifre potpuno nepismenih, jer joj je tako lakše i bolje, pa ne preduzima gotovo ništa. Problem je sličan u svim ostalim zemljama regiona. Statistički se isto gleda i ignoriše se funkcionalna nepismenost. Ne preduzima se mnogo toga jer je to skup, ozbiljan i težak posao, jer to nisu više kampanje od nedelju dana večernje škole, kakve smo imali nakon Drugog svetskog rata, nego sad morate raditi ozbiljnije i modernije. I to daje dobre rezultate tek na duge staze, a nije nešto sa čim izlazite na sledeće izbore i hvalite se rezultatima“, smatra Popović.
Cijeli problem prebacuje u sferu politike, uz konstataciju da su funkcionalno nepismeni građani zapravo i politički nepismeni. Ukazuje kako se „karta nepismenosti obično poklapa sa kartom rezultata izbora, jer tačno vidite kako i za koje političke opcije funkcionalno nepismeni građani uglavnom glasaju“.
Nema vremena za čekanje
Iako će mnogi, kad je nepismenost u pitanju reći kako je, s obzirom na obuhvaćenu populaciju, uglavnom riječ o starijoj populaciji koja živi u ruralnim krajevima, funkcionalno nepismenih ima i u urbanim područjima, kao i među mladim i odraslim stanovništvom. Dodatni problem je i starenje stanovništva, kao i odlasci mladih.
Ako se budu čekali rezultati mjera učinjenih na području obrazovanja djece i omladine, ukazuje Avgadić, „tada će nastati još veća diskrepancija koju bi teško amortizirali i mnogo jači i bogatiji sistemi“. Inicijative DVV Internationala postoje i dobrim dijelom se realiziraju, ali…
„Ono što još nedostaje kako bi sistem savremenog opismenjavanja zaživio u svim krajevima naše zemlje jeste intenzivna saradnja ministarstava obrazovanja, svih socijalnih partnera u obrazovanju, lokalnih zajednica, službi za zapošljavanje, agencija i drugih tijela koja treba da objedine različita ministarstva i druge strukture, podstaknu programe i osiguraju finansijska sredstva za realizaciju ovakvih značajnih projekata“, ukazuje Avdagić.
Gotovo pola čovječanstva funkcionalno nepismeno
I Popović smatra da je potrebnija podrška države programima koje nudi civilni sektor, no i žali se kako je toga sve manje, baš kao i podrške stranih donatora. No, ono što je raduje jesu svjedočanstva ljudi koji su prošli obrazovanje za odrasle i to smatra najljepšim dijelom svog posla.
„Dugoročno gledano to je jako dobra stvar za državu, politiku, ekonomiju, zdravstvo, za mnoge oblasti u kojima daje dobre rezultate, ali se oni ne vide za godinu-dve, kad su nam izbori, pa bi nam bilo ‘zgodno’. Naše države ulažu samo u ono što na sledećim izborima može da se unovči i da se ‘pokaže’. Obrazovanje je dugoročna i ozbiljna investicija, ali i dobar test. Po tome se vidi šta je ozbiljna država koju je stvarno briga za građane, dakle ona država koja ulaže u obrazovanje i koja ne razmišlja samo do sledećih izbora, nego dugoročno misli na svoju budućnost“, zaključuje Popović.
Prema podacima UNESCO-a broj elementarno nepismenih odraslih osoba u svijetu prelazi brojku od 750 milijuna, od čega su dvije trećine žene, doista je „alarmantno visok“. Uz taj podatak, Avdagić navodi i kako više od 50 milijuna djece ne pohađa školu ili je napuštaju bez formalne diplome. Još je više njih je zahvaćeno problemima nedostupnosti, slabog kvaliteta i nedostatka nastavnika.
Popović dodaje da se spomenuta brojka odnosi samo na one koji ne „umeju da pročitaju i napišu jednostavnu rečenicu“ – dakle potpuno nepismene, dok se broj funkcionalno nepismenih u svijetu ne zna točno, ali se procjenjuje između 2,5 i tri milijarde ljudi.
Zato su inkluzivno i kvalitetno obrazovanje i promocija mogućnosti cjeloživotnog učenja za sve, podsjeća, definirani kao jedan od važnih Ciljeva održivog razvoja koje su Ujedinjeni narodi formulirali 2015. godine, a na čiju realizaciju su se obavezale 193 države.
Izvor: Al Jazeera
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
