Pismo iz Vojvodine: sjećanje na našeg Ismeta Rizu Rizamulića

Želim da vam na ovaj način, svojim sjećanjem na suživot u Zenici pre i poslije rata, izrazim iskreno saučešće. Nažalost, nakon 40 godina života u Zenici (1954.-1994. godina), sada se javljam iz “inostranstva” (Srbija). Iz grada Zenice, koju sam zavolio kao da sam u njoj rođen, nisam izbjegao, nego radi tragedije u porodici, legalnim putem, u junu mjesecu 1994. godine, izašao. Ovom prilikom imam namjeru da govorim samo o “Čeliku” i Rizi. O ovome nisam pročitao u monografiji nogometnog kluba “Čelik”, nego sam lično doživio i spoznao. Još kao navijač “Čelika” pratio sam i rad svakog predsjednika kluba. To sam i najdirektnije činio od 1979.-1991. godine, kao član Uprave kluba. U doprinosu za razvoj, ugled i uspjehe kluba, mnogo su učinili predsjednici: Dule Vidović, Hašim Salčinović, Stanko Tomić, Miško Hajdarević, Dr Muhamed Vejzagić, Milomir Trkulja i drugi, ali daleko najviše, učinio je Ismet Rizamulić.

O tome je dosta korektno javnost upoznata i preko interneta. Ja bih, samo dodao sledeće:

Nekadašnji, briljantni kapiten “Čelika”, Ibrahim Zukanović nakon dženaze kaže: “Rizo, kako smo ga od milja zvali”. Ja dodajem, da ga nisu tako zvali samo Zeničani, nego cijela fudbalska Jugoslavija. Osvajanjem kupa evropskog ranga i vođenjem Udruženja prvoligaša Jugoslavije. gospodin Rizo je stekao mnogo prijatelja među društveno-sportskim radnicima, trenerima, sudijama i igračima u svim gradovima koji su imali klubove u Prvoj i Drugoj saveznoj ligi. Gdje god sam sa “Čelikom” gostovao, domaćini su uvijek pitali za njega i pozdravljali ga. Mnoge od njih sam, po dolasku u Srbiju (Beograd, Kruševac, Novi Sad, Subotica), susretao. Pitanja su bila ista kao i prije rata: “Kako je Rizo?.

Na takva pitanja, ne samo njima, nego i novostečenim prijateljima ovdje, pričao sam o Rizinom, a i “Čelikovom” gestu prilikom sahrane moje supruge na Crkvičkom groblju, 11. juna 1994. godine. Iako su se preko Vjetrenica čule detonacije granata i topova, ispred kapele zajedno s mojim komšijama, stanarima solitera Londža 79, našli su se mnogi prijatelji Bošnjaci. Među njima bio je i gospodin Rizo. Ugodno i za nezaborav je bio i vijenac, koji su donijeli predstavnici  FK “Čelik”. Ja im se i ovom prilikom zahvaljujem,

S poštovanjem,

Sveto Latinović, Kać kod Novog Sada