Da li se osjećate sigurno kada pošaljete dijete u školu a vi odete na posao kako bi vam obezbijedili egzistenciju? Ja više NE!
Majka sam 13-godišnjeg dječaka koji pohađa osmi razred Osnovne škole Meša Selimović u Zenici, piše nam na početku obraćanja sugrađanka, majka dječaka koji je, po njenim informacijama, te ljekarskim nalazima, bio žrtva ponovljenog vršnjačkog nasilja.
-Prvog novembra sam pozvana od strane razrednice da dođem u školu, nemalo zatim pozvala me i pedagogica kojoj sam rekla da sam već sa radnog mjesta krenula u školu. Na stepenicama unutar škole zatičem njegovog druga iz razreda koji sjedi, plače i govori mi da je Aren kod pedagogice. Dok mi se najgore mota po glavi ulazim u kancelariju gdje zatičem svoje dijete i pedagogicu gdje ona u trenutku jednom rukom grli A. koji sjedi do nje i govori mi kako je A. pretučen. Šok!
Nakon verbalnog vrijeđanja u školskom holu na odmoru gdje mu se školski drug unijeo u lice ( što nije prvi put, te ga kako kaže zato i nije shvatao ozbiljno) i zaprijetio da ce ga prebit, moj sin odlazi da se spremi za čas tjelesnog u svlačionicu dok mu isti “drug” prilazi sa leđa odgurne ga tako da moj sin udara glavom od zid i pada na pod te ga “drug” nastavlja šutirati nogama.
Kod pedagogice kako kaže po protokolu je dogovoren sastanak za 04.11. na kojem će prisustvovati direktor, pedagog, razrednica, majka dječaka koji je pretukao mog sina i ja. Nakon toga ja samoincijativno odlazim u hitnu pomoć gdje me zbog povrede glave upućuju na urgentni blok kako bi se izvršile pretrage te odlazim sa ozljednim listom u policiju i prijavljujem slučaj. P.U. Centar pravi zapisnik te mi kažu kako će postupiti novčanom kaznom prema roditelju, smatram da su se trebali pozabaviti i ovim djelom gdje su se trebali pozabaviti i time zašto nisu obavješteni o događaju od škole.
Moj sin u nedjelju vrišti i plače jer ne želi u ponedjeljak u školu, shvatam naravno i zašto, ali uz dogovor sa razrednicom koja je jedina bila uz nas u ovim trenucima ga uspjevamo ubijediti kako je jako važno da nastavi ići u školu.
Na sastanku koji je održan 04.11. se ne pojavljuje direktor koji je po zakonu bio obavezan prisustvovati. Da uposlenici ne doživljavaju slučaj objektivno prestajem vjerovati nakon nepojavljivanja direktora škole i u trenutku kada majka govori pedagogici citiram – ” Pa draga A…. znaš ga iz povoja ne mogu da vjerujem da je ovo uradio”.
Napomenut ću da osuđujem svaki vid nasilja, a posebno fizički. Gdje su nestala prava djeteta? Gdje je pravo mog djeteta? Gdje su prava djece koji i dalje s njim dolaze na nastavu?
Po saznanju roditeljke djevojčice iz razreda njena kćerka se od tada boji tog istog dječaka jet je prva zatekla kako kaže mog sina sklupčanog na podu kako se bori za zrak. Jedan je dječak pobjegao u toalet zaključao se i vrištao.
Škola je bila obavezna odmah po saznanju za incident obavjestiti policiju što nisu učinili.
Direktora sam tražila u toku radnog vremena da ga pitam gdje mu je empatija i zašto nije prisustvovao na sastanku, nije ga bilo na radnom mjestu.
Ministarstvo obrazovanja zahtjeva da im se obratim pismenim putem što ću ovaj put izbjeći jer institucijama odavno ne vjerujem,evo npr. tužilaštvo tri pune godine vodi istragu predmeta neizdržavanja malodobnog djeteta.
Na “hitnom” roditeljskom sastankom održanom jučer 11.11. majka “druga” koji je pretukao mog sina zahtjeva da se sasluša i njena strana bez imalo empatije ni grižnje savjesti za razliku od sastanka sa pedagogicom, navodi da ona kao pravnik iznosi svoje i zahtjeva od ostalih prisutnih roditelja da “izvagaju” !? jer su se kako navodi vrijeđali prije.
Ja sam na roditeljskom sastanku roditelj kao i ona, kao i svi ostali prisutni i smatram da je ispod svake mjere naglašavati svoje “zvanje”. Roditeljski sam naravno napustila jer mi ne pada na pamet da slušam kako neko vaga riječ ili djelo koje je u ovom slučaju moglo završiti kobno.
Smatram da ovdje nisu bitni roditelji nego djeca koja trebaju podršku u vidu psihološke pomoći, podrške, razgovora i da nije bitno sta je koji roditelj po struci svako od svoga želi najbolje. Kakav im primjer dajemo prešućivanjem i da li je ovo vjetar u leđa onoj djeci koja ne znaju kontrolirati bijes?
Kada sam u jednom trenutku pitala pedagogicu da li bi iko i ko odgovarao da se ne daj Bože završilo gore ostala je ćutat. Zašto?
Zašto 10 godina niko nije odgovarao za smrt dječaka Haruna Mujkića?
To je 01.11. mogao biti i moj sin i vaš sin, kćerka…ko je odgovoran pitam?
Za masakr u Beogradu odgovaraju roditelji iako roditeljima koji su izgubili djecu ništa na ovom svijetu ne može učiniti život ljepšim nakon takvog gubitka, ali ipak ima odgovornih.
Dokle će se odgovorni smatrat neodgovornim?
Dokle god je rodbinskih, stranačkih zapošljavanja, veza i konekcija odgovoran će biti NIKO!
U prilogu šaljem ozljedni list od sina i poruku podrške koju sam dobila od roditeljke iz nižeg razreda iste škole koja ukazuje i na ranije propuste iste škole.
Sa poštovanjem, majka A. Đ., podaci poznati redakciji
Kontaktirali smo Upravu policije MUP-a ZDK, u vezi sa događajem od 1.11. – Potvrđeno nam je da je majka sa sinom i ozljednim listom prijavila događaj, da se napad dogodio u svlačionici, na opisani način, te da su majku o napadu obavjestili nadležni u školi, a ona policiju.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
