Pismo učitelja iz pečalbe – Kažu da prosvjetni radnici, nakon određenog vremena, nisu relevantni svjedoci na suđenju i da se njihovo svjedočenje ne može smatrati pouzdanim jer na stvarnost gledaju iz malo čudnog, dječijeg, ugla. Nekad mi je ovo bilo smiješno, a već godinama nije, jer shvatam da je ta tvrdnja istinita.
Petnaest godina bio sam bio u koži prosvjetara i čini mi se da sam već odavno otplovio iz svijeta odraslih, izgubio dodir sa stvarnošću i nisam siguran da ću se ikada uspjeti tamo vratiti. Ne žalim se, jer te djeca oplemene, počnes da cijeniš sitnice i, dok ti njih učiš sve one pojmove, oni tebe uče životu.
DANAS je prvi dan nove školske godine i prvi put nakon 15 godina nisam vadio hrpu papira, kopirao ih, te čekao u redu satima da ih ovjerim. Prvi put nakon 15 godina nisam poslao niti jednu kovertu na dobro poznate adrese škola koje nude mjesto nastavnika razredne nastave na određeno do 15. 08. . Prvi put nakon godina i godina ovaj august nisam išao na intervjue koji su se sveli na nevažna pitanja i nemaju nikakvog smisla, jer su do bola subjektivni. Prvi put nakon 15 godina DANAS neću stati pred pospanu, ali nasmijanu djecu, zaželjeti im dobro jutro i sretan početak nove školske godine.
Ne mogu lagati i reći da mi je svejedno, JER NIJE. Posljednje dvije godine učio sam djevojčice i dječake koji su imali sreću ili nesreću, zavisno od dana, da su približno istih godina kao moje dijete, pa sam prvi put u životu učeći nekog učio kako da učim svoje dijete, prvi put sam kroz svoje dijete gledao drugu djecu ili kroz drugu djecu svoje dijete – bolje je da više ne nabrajam jer ću zaboraviti šta sam htio reći. Nekad mi je to bila olakšica, a nekad breme jer dotad, iako sam se svojski trudio, nisam shvatao kroz šta oni prolaze. Nekad bih im progledao kroz prste, pronalazio još strpljenja, našao opravdanje za njihovo neznanje, jer sam, gledajući svoje dijete, shvatio da su samo željni igre i da još nisu dorasli svjetu koji ih tjera na prebrzo odrastanje.
Djevojčice i dječaci koje će DANAS ući u našu učionicu dobit će, po službenoj dužnosti, neku novu učiteljicu i vjerovatno se vremenom vezati za nju kao što su i za mene. Vjerovatno će ih i ona, vremenom, znati u dušu kao što ih ja znam, vjerovatno će i njoj, vremenom, biti dovoljan samo jedan njihov pogled da shvati da imaju problem, ali najvažnije od svega, važnije od svih ocjena upisanih u onu veliku knjigu s njihovim imenima na osnovu koje odrasli donose zaključke o njima, bit će da i nju nauče da život nije samo škola i da treba uživati u životu bez obzira na sve obaveze koje su pod moranje.
Jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučio na Akademiji, školujući se za učitelja, je da se na nivo djeteta nikad NE MOŽEŠ SPUSTITI, NEGO SAMO PODIĆI, jer oni u sebi još uvijek nose smisao života i nisu opterećeni onim što odrasli smatraju važnim. Oni su još uvijek neiskvareni i imaju dobrote za sve nas.
Dobro vam DANAŠNJE jutro, sretan početak nove školske godine i uživajte u svakom danu, jer za to imate samo jednu šansu koja se neće vratiti.
Emir Kasap
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
