Pite zeničke profesorice kao znak zahvalnosti Beograđaninu za tekst o našem gradu

– Neverovatna je ljubav i pažnja sa kojom Zeničani uzvraćaju, piše jutros Beograđanin, preciznije Zemunac Aleksandar Pašić.

Podsjećamo, Aleksandar je stručnjak angažovan u jednoj zeničkoj kompaniji, te mu je privremeni dom nekoliko mjeseci bila Zenica.

U portalu Zenicablog, a gdje bi drugo, je prepoznao mjesto gdje može prezentirati neke od svojih fotografija Zenice, iz svog ličnog ugla.

Kad smo saznali da Aleksandar završava svoj profesionalni angažman u Zenici, i vraća se u Beograd, pardon Zemun, zamolili smo ga da napiše autorski članak za Zenicablog i da opiše mjesece koji su protekli.

Tada je iz Aleksandra potekla istinska lavina emocija upakovana u fenomenalan tekst koji je u narednim sedmicama prepričavan po gradu, prenošen sa i bez odobrenja po Facebook stranicama, čak i portalima.

– Aleksandar Pašić za Zenicablog: Zašto na odlasku neću da kupim magnet za frižider sa motivom Zenice?

Prije nekoliko večeri serijal koncerata na Kamberovića polju, upakovan u naziv “ljetnog festivala” otvoren je upravo čitanjem dijelova ovog Aleksandrovog teksta.

Zanemariti ćemo neprofesionalizam organizatora i osoba koje su osmislile “otvorenje”, te namjerno ili “slučajno” izostavljanje bitnih činjenica ko je čovjek, kome je i zašto on napisao to “Pismo“, ipak su Aleksandrove riječi još jednom čuli i okupljeni uoči početka serije koncerata i koncerta jedne od najpopularnijih folk zvijezda na Balkanu, Halida Bešlića.

No, tu se priča ne završava. Ono što se dogodilo jutros, dalje je produbilo konekciju Aleksandra i njegovog kratkotrajnog boravišta u Zenici. No, neka o tome on kaže sam –

– Danas, za doručak, su mi stigle pite po jedinstvenom receptu Mirjane Protić Ignjatić koja ih je poslala u Perlez. Bivša sugrađanka, profesorka u Tehničkoj školi u Zenici, koja sada živi u Beogradu, a kao reakciju na tekst objavljen na Zenicablogu je insistirala preko zajedničkih prijatelja da mi na ovaj način uzvrati. Stvarno ste vi Zeničani neverovatni. Nigde i nikada to nisam doživeo u životu. Kako smo se već puno puta uverili da je svet mali verujem da su i neke moje kolege, sjajni električari, bili njeni đaci, napisao je i javio nam Aleksandar.

Na kraju da se našalimo – obzirom da Aleksandar nije primio nikakvu naknadu od Zenicabloga za fotografije, a kasnije i autorski tekst, smatramo da je ovim doručkom od strane naše bivše sugrađanke obavljena “kompenzacija”. A sad ozbiljno, hvala Mirjani na divnom gestu uzrokovanom našom idejom, ali prije i iznad svega Aleksandrovim sjajnim emotivnim tekstom.