Bio je zimski dan, pun pahulja koje su poput čarolije padale i sjajile na zrakama sunca poput kristala, a mali slon Lumbo je s veseljem čekao prve snježne padavine u svom životu. Slonovi nisu baš često imali priliku da se sankaju, ali ovog puta, snijeg je bio savršen za zabavu. Lumbo je obukao svoju najtopliju jaknu, stavio kapu na glavu i šareni šal oko vrata. Bio je presladak!
Njegovi prijatelji, drugi mali slonovi, čekali su ga u parku.
-“Požuri, Lumbo! Stići ćemo prvi do brda” – uzvikivao je jedan od slonova, veselo mašući svojim velikim ušima. Lumbo je vidio da njegovi drugari nisu zakopčali jakne pa je i on svoju otkopčao.
Kada su počeli sankati, scena je bila nevjerojatno zabavna. Slonovi su pokušavali naći pravi način da se spuste niz snježne padine, ali njihova velika tijela su često klizila u različitim smjerovima. Lumbo je, pošto je mali slon i lagan, padao i valjao se po snijegu. Nije mu to smetalo i nije se plašio. Bio presretan jer je sankanje bilo mnogo zabavnije nego što je očekivao. Od uzbuđenja nije vidio da su stariji drugari u međuvremenu zakopčali jakne.
Lumbo se nije sjetio da se zbog hladnog vremena može lako prehladiti. Već nakon tri sata lude zabave, osjećao je da mu je nos postao hladan, a ušima mu je prolazila oštra zima. Na kraju dana, Lumbo je otišao kući, osjećajući se umorno i prehlađeno. Iako je bio dobro obučen, otkopčana jakna bila je razlog zbog kojeg se Lumbo prehladio, a kada je ušao u kuću, zaboravio je piti vrući čaj. Ubrzo je osjetio da nije baš najbolje i da mu je zima ušla u cijelo tijelo. Sjedio je pored kamina i grijao se.
Kada je došla s posla, njegova mama Sila odmah je primijetila da mu je lice blijedo i da mu curi nos, a kašljao je svakih nekoliko minuta. Napravila mu je topli čaj i počela mu objašnjavati koliko je važno da se u zimskim danima pazi. “Lumbo, uvijek moraš piti topli čaj i oblačiti se u slojevima kad ideš vani. Jesi li zakopčao jaknu, stavio kapu, rukavice i šal?“ – zabrinuto je pitala.
-„Ah mama, jesam ali sam vidio da ostali nisu pa sam i ja otkopčao jaknu i nisam osjetio hladnoću jer sam se baš ugrijao penjući se uz brdo pa veselo spuštajući“ – pojašnjavao je Lumbo dok mu je svaku treću riječ prekidao kašalj.
-„Dragi moj sine, pa ti si pravo dijete….Svi se moramo utopliti kada je zima i pada snijeg jer se brzo razbolimo i onda kašljemo, kišemo, curi nam nos, možda dobijemo i temperaturu“-nježno mu je objašnjavala mama Sila, a Lumbo je zaspao bolestan i tužan.
Sljedećeg jutra kada se probudio, mama Sila mu je napravila vruću limunadu i osjećao se bolje pa je otišao u vrtić.
Međutim, u vrtiću mu je opet počeo curiti nos, a kašalj ga je umarao. Tete su mu dale vrući čaj, vitamine i med, ali nos mu je previše curio i djeca su ga opet počela zadirkivati.
“Slino, slino” – povikao je jedan mali slon.
“Pogledajte, Slino ide u vrtić!” – povikao je drugii dok su se ostali slonići smijali.
Lumbo je bio jako povrijeđen i tužan. Iako je znao da djeca nisu htjela biti zla, osjećao je da su ga povrijedila. Suze su mu krenule niz obraze, a tete su ga uzele u krilo i tješile sve dok nije mama Sila došla po njega.
Potrčao joj je u zagrljaj i rasplakao se.
“Zašto plačeš, dragi Lumbo?” – upitala je zabrinuto.
Lumbo je odgovorio: “Ne želim više ići u vrtić. Djeca me zovu „slino, slino“, a ja se osjećam loše jer sam stvarno slinav, ovaj moj nos odnosno surla….”- pojašnjavao je mami Sili koja je njegovo pojašnjenje prekinula zagrljajem i rekla:
“Dragi moj Lumbo, djeca možda ne razumiju da te to povrijedilo. Šalili su se. Oni se samo smiju jer su mali i ponekad ne razmišljaju kako će se drugi osjećati, ali to ne znači da te ne vole.”
Lumbo je sa suzama u očima saslušao mamu i tužan ušao u kuću, malo jeo, popio čaj i vitamine i zaspao dubokim snom da zaboravi posljednja dva dana.
Svanuo je novi dan. Lumbo će ipak otići u vrtić ali je donio odluku, reći će drugarima iz vrtića da se loše osjeća zbog njihovog zadirkivanja.
“Dragi moji drugari….Uživao sam u sankanju i druženju sa vama, a onda sam se prehladio. Jučer ste me zadirkivali da sam „slino“ i to me mnogo rastužilo. Ionako mi je bilo teško jer kašljem i curi mi nos, ovaj surla, a onda ste još i vi…” – nije završio rečenicu, a slonić koji ga je nazvao „slino“ i drugi slonić koji je rekao da „slino“ ide u vrtić su u glas rekli: “Izviniiiii”, a onda su za njima svi drugari koji su se smijali horski rekli: “Lumboooo, izvini!”
Jedan slonić je ustao i obratio se Lumbu:
“Izvini, Lumbo. Nismo htjeli da te povrijedimo. Onako smo se šalili i uvijek nekoga zezamo, ali smo sa tobom pretjerali i još si bolestan pa ti je to još teže palo. Puno te volimo!“
Odjednom se začuo aplauz. Teta koja je otišla po čaj, zastala je na vratima kako bi saslušala šta jedni drugima imaju reći, a onda im je aplaudirala i rekla:
-„Dragi moji slonići, danas ste naučili važnu lekciju. Ako nekoga povrijedimo, trebamo se izviniti i ne ponavljati greške, ali isto tako je važno da nam nekada neko ukaže na to da smo ga povrijedili jer često se desi da se neko uvrijedi, ali nam ne kaže pa ne možemo ispraviti grešku. I Lumbo i vi ste odlično postupili i ponosna sam na vas.“
Lumbo je oprostio svojim drugarima i ponovno je bio sretan. Naučio je važnu lekciju –važno je brinuti o svom zdravlju i obući se kako mama kaže, ali također i to da uvijek treba paziti na osjećaje drugih. I tako je ponovo radosno išao u vrtić ali i na sankanje sa drugarima. Od tada su svi slonići zakopčavali jakne, pili čaj i veselo se spuštali na sankama i skijama, a njihov smijeh je odzvanjao.
Čiča miča, gotova je i ova zimska priča.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
