U ALEJI SAMONIKLIH
O zeničkim umjetnicima, pogotovo pjesnicima, zasigurno bi mogla da se napiše posebna knjiga, možda i njih nekoliko, ili da se objavi i prigodna edicija. O imenu te knjige razmišljam već pozadugo. Najprije mi se po glavi vrtio naslov: „U gradu tužnih pjesnika“. Nižu se, u vezi s tim, imena iz književnog svijeta: Ilija Ladin, Muhamed Kondžić, Sead Imamović, Kemal Mahmutefendić, Bojan Bogdanović, Smail Trtak, Selim Arnaut, Hajrudin Mršić…. Međutim, sjetim se i svojih dragih prijatelja: glumca, pjesnika i slikara Salke Avdića i zaljubljeníkā u slikarstvo Saliha Vehabovića Ese i njegovog komšije i kolege Nihada Nadžakovića, te akademaca iz te branše Tomilsava Perazića i Burhanubdina Burhe Husagića…
Spomenutu odabranu ekipu ponajviše vezuje činjenica da su svi bili beskrajno zaljubljeni u umjetnost i da su bili ljudi sa životne margine. Kemo je bio veliki pjesnik, Tomo – sjajan grafičar, Muhamed – velik pripovjedač i romansijer. Neki od njih rođeni su u Zenici, neki su tu živjeli ili radili, neki su iz Zenice odlazili i u nju se vraćali, a većina onih koji više nisu među nama tu je našla i svoj životni smiraj.
Blagi, nježni i dobri čovjek, vrsni pjesnik Ilija Ladin, najstariji je od njih. Rođen je 19. jula 1929. godine u Starinskoj kod Banje Luke. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom kraju a Višu pedagošku školu i Filozofski fakultet, studij romanistike, u Sarajevu. Radio je kao učitelj, bibliotekar, nastavnik i profesor (francuskog i latinskog jezika) u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, najduže u Sarajevu i Zenici. U Zenici je radio u Medicinskoj školi i drugovao s radnim kolegom, profesorom historije Salihom Jalimamom.
Za njegovo drugo prezime – Ladin, zaslužan je otac Lado, pa je Ilija u književnom svijetu bio i ostao poznat po tom, umjetničkom prezimenu. Juče mi, u razgovoru, stari drugar, pjesnik Amir Talić, reče, i bi mi drago, da Ladina nisu zaboravili u zavičaju i da će se i ove godine pjesnici družiti u znak sjećanja na na njega.
Godinama je radio u Zenici, gdje je živio i njegov cimer iz studentskih dana, poslije dvostruki doktor nauka i ugledni univerzitetski profesor i ekolog Mustafa Omanović. Prisjećajući se studentskih dana Ladin je, kada je Omanović postao ekspert u svojoj struci i svjetski poznati ekolog, šeretski rekao: „Znao sam da će biti veliki ekolog. Još dok smo bili cimeri u studentskom domu Mustafa je stalno s poda sklanjao moje čarape.“
Ilijin jednosobni stan u Sarajevu bio je svojevresno okupljalište darovitih pjesnika.
S njim su se družili Semezdin Mehmedinović, Ranko Sladojević, Valerijan Žujo, Amir Čengić, Muhamed Ćurovac, Seida Beganović, Violeta Labudović… Književnica Seida Beganović, od koje sam i čuo spomenutu anegdotu, bila je počašćena time da je jedina od navedenih koju je u poznatom sarajevskom „Siranu“ ručkom počastIo Ilija Ladin. Tom prilikom joj je, šaleći se na račun njene tvigi pojave, rekao: „Ti baš dobro pišeš, a da bi pisala još bolje, moraš dobro i da jedeš.“
Autor: Midhat Kasap
Napomena: Slika je preuzeta s naslovnice knjige: Ilija Ladin, RAČUN SVODEĆI, Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo 1999. god.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
