Bolesti COVID-19 je vrlo ozbiljna i svima treba biti nauk o tome da moramo biti odgovorniji. Prema sebi i drugima. Ovom prilikom želim ispričati, za ovo vrijeme i prostor, začuđujuću, zadivljujuću, gotovo bajkovitu priču iz izolacije, o našoj Doktorici.
U izolaciju sam poslan prije nekoliko dana. Nakon saznanja da je kolega sa kojom radim u kancelariji pozitivan na koronavirus COVID-19. U prvi mah, tajac. Jednostavno se ne snalaziš i zbunjen si kako se ponašati dalje. Trebam ići kući svojima, mladima i starima, ne znajući ni da li sam i ja „covid pozitivan“. Motam po glavi sa kime sam sve bio u kontaktu proteklih dana.
IZ HES-a dobijem rješenje o izolaciji te se javim u svoju ambulantu i upitam dežurnu medicinsku sestru za dalju proceduru oko bolovanja itd.
Nije prošlo ni tri-četiri minute, zvoni mobitel. Javim se, a sa druge strane žice se javlja dr. Elma Prasko, moj ljekar u ambulanti porodične medicine. Ljubazno i profesionalno me pita kako sam, pruža mi riječi ohrabrenja… Kaže, našla moj broj u kartonu i pozvala da vidi kakva je situacija. Sa svog privatnog mobilnog. Nevjerovatno za naše prilike, zar ne?
Nakon nekoliko dana stanje se pogoršava i ponovo pozovem ambulantu, te me oni po preceduri upute u COVID ambulantu.
Za svega nekoliko minuta ponovo zvoni telefon i vidim broj kojeg sam memorisao kao „dr Elma“. Zove da vidi kako je njezin pacijent, mada joj je smjena završila prije dva sata i više nije na radnom mjestu. Interesuje se kako se osjećam, te mi daje neophodne savjete i podršku.
U COVID ambulanti sam se uvjerio u zaista profesionalan pristup tih ljudi koji cijelu radnu smjenu rade u onim bijelim zaštitnim odijelima, sa maskama i vizirima, a ispod kojih se ipak u očima vidi taj tračak nade i smiješak podrške za lakše podnošenje nedaća koje COVID uzrokuje.
Nakon što sam završio pregled u COVID ambulanti još jednom mi je zazvonio telefon sa natpisom „dr Elma“ na ekranu. Pita kako sam i kako je prošao pregled, te me savjetuje o daljim koracima. Maksimalno profesionalno i zadivljujuće ljudski.
Zahvalim joj se na svemu, a ona nonšalantno kaže: „Ma, hajde. Tako to treba, to mi je posao.“ A ja u sebi pomislim: „Nadvisili ste Vi i svoj posao i prosječnost našeg mentaliteta.
Nije ovo nikakva utopijska priča iz Skandinavije nego realna priča iz izolacije, iz našeg komšiluka. Priča o heroini u bijelom mantilu, dr. Elmi Prasko iz zeničke ambulante u Travničkoj ulici.
Ovaj postupak pokazuje da nisu najbolji doktori oni koji o bolestima znaju puno, nego oni koji o ljudskoj duši znaju mnogo više.
U vremenu opće konfuzije i depresivnosti koju su nam nametnuli razni „virusi”, a među njima i ovaj aktuelni „COVID-19” za kojeg kažu da još uvijek lijeka nema, zaboravljamo na nešto uz što su mnoge generacije rasle i stasavale, a dolazilo je od naših majki koje bi znale reći: „Ako ne pomogne lijek, možda će pomoći lijepa ljudska riječ”.
Možda su se svi ovi virusi i pojavili kad smo prestali da se družimo, da pitamo jedni druge za zdravlje, onda kad smo zaključili sa smo sami sebi dovoljni. I da nam niko ne treba.
Primjer dr. Elme Prasko zasigurno nije jedini. Ali je svijetao putokaz u kom pravcu bi se trebali kretati „ljudu u bijelom” ako neće da iznevjere Hipokratovu zakletvu kojoj su prisegnuli kad su se jednom obavezali na ustrajavanje u etičkom vršenju dužnosti svoje profesije.
Na kraju, hvala Vam, cijenjena doktorice, na poenti. Produžili ste život našoj nadi da će dobro u ljudima nadživjeti zlo.
Heroji su među nama! Spomenimo ih. Toliko smo dužni, a ne valja ostati dužan.
Zahvalan pacijent E.B., iz Izolacije
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
