Premijera „Čoek na dvije noge“ prva u 70. sezoni zeničkog BNP-a – Prva premijerna izvedba u okviru jubilarne 70. sezone Bosanskog narodnog pozorišta Zenica će biti odigrana večeras, 24. septembra sa početkom u 19.30 sati na Maloj sceni „Žarko Mijatović“. Premijernom izvedbom monodrame „Čoek na dvije noge“ prema tekstu zeničkog autora Nedžiba Smajlovića, u režiji Fakete Salihbegović-Avdagić, glumac Mugdim Avdagić će obilježiti 40 godina profesionalog umjetničkog rada i time zvanično biti ispraćen u zasluženu mirovinu.
Povodom premijerne izvedbe predstave „Čoek na dvije noge“, na današnjoj konferenciji za medije su govorili: dramaturg Bosanskog narodnog pozorišta Zenica Hasan Džafić, autor teksta Nedžib Smajlović, rediteljica Faketa Salihbegović-Avdagić i glumac Mugdim Avdagić.
Dramaturg Hasan Džafić je istakao kako je uvijek velika čast da se na scenu Bosanskog narodnog pozorišta Zenica postavi tekst bosanskohercegovačkog autora, a ovoga puta i zeničkog autora Nedžiba Smajlovića. Kako je izjavio Džafić, velika je radost da jubilarna 70. sezonu BNP-a zvanično bude otvorena premijerom monodrame kojom se obilježava jubilej od 40 godina umjetničkog rada glumca Mugdima Avdagića.
Autor dramskog teksta je izrazio zahvalnost i zadovoljstvo povodom postavljanja njegovog teksta na scenu jednog od najznačajnijih pozorišta u zemlji, ali i regionu, prema njegovom mišljenju. Prema riječima Smajlovića, glumci Mugdim Avdagić i Faketa Salihbegović-Avdagić su prvobitno pročitali pripovijetku koja je bila sa elementima satiričkog, a nakon toga zamolili autora da uradi dramatizaciju pripovijetke, te je tako i nastala predstava „Čoek na dvije noge“.
Rediteljica predstave Faketa Salihbegović-Avdagić je ovim povodom izjavila kako je čast režirati predstavu koja je značajna obljetnica kolege i bračnog partnera s kojim decenijama radi na sceni. Kako je istakla Salihbegović-Avdagić, sa Mugdimom je proces rada bio izuzetno koristan, jer je ovo zasigurno jedan od značajnijih zajedničkih projekata koji je nastao lijepim povodom.
Prema riječima glumca Mugdima Avdagića, bilo je i teško i lijepo raditi 40 godina u pozorištu, ali kada je posao u domenu onoga što je velika ljubav i zaljubljenost, onda preovladava uživanje u radu. Ovom prilikom se Avdagić zahvalio autoru teksta, rediteljici i kolegama na predanosti i posvećenosti radu zahvaljujući kojem je i realizirana ova monodrama koja će imati svoje premijerno izvođenje večeras, 24. septembra, a prva reprizna izvedba je rezervisana za četvrtak, 26. septembar.
Služba za odnose s javnošću BNP Zenica
BOSANSKO NARODNO POZORIŠTE ZENICA
&
TEA TEATARSKO-EDUKATIVNA ASOCIJACIJA IZ ZENICE
Sezona 2019/20. (LXX) Premijera 734.
Povodom
70 GODINA POSTOJANJA BOSANSKOG NARODNOG POZORIŠTA ZENICA
40 GODINA UMJETNIČKOG RADA GLUMCA MUGDIMA AVDAGIĆA
Nedžib Smajlović
ČOEK NA DVIJE NOGE
(Monodrama)
Praizvedba.
Igra: MUGDIM AVDAGIĆ
Režija, izbor scenografskih elemenata i kostima: FAKETA SALIHBEGOVIĆ-AVDAGIĆ
Producenti: HAZIM BEGAGIĆ, FAKETA SALIHBEGOVIĆ-AVDAGIĆ
Izvršni producenti: MUGDIM AVDAGIĆ, FAKETA SALIHBEGOVIĆ-AVDAGIĆ
Saradnik izvršne produkcije: DENIS KRDŽALIĆ
PREMIJERNA IZVEDBA: 24. 9. 2019.
Predstava se izvodi na Maloj sceni „Žarko Mijatović“ uz prisustvo maksimalno 60 gledalaca.
Trajanje predstave: 75 minuta
Na rubu očaja
Nije, naravno, slučajno to što autor ovog teksta, u nakani da teatarskoj publici „predstavi“ monodramu Čoek na dvije noge Nedžiba Smajlovića u režiji Fakete Salihbegović-Avdagić i izvedbi Mugdima Adagića, formulacijom naslova u sjećanje priziva roman Miroslava Krleže Na rubu pameti. Razlog je jednostavan: Smajlovićeva satirična priča Čoek na dvije noge, koja je poslužila kao predložak za istoimenu monodramu, svojom tematikom, profilom glavnog junaka, modelom naracije, idejnim planom i drugim strukturalnim elementima svog makrokosmosa, neodoljivo podsjeća na makrokosmos znamenitog Krležinog romana. I Krleža u romanu, i Smajlović u priči, pripovijedanjem u prvom licu jednine, tematski tretiraju pobunu pojedinca, tačnije: nepristajanje da se bude dijelom amoralne većine u do apsurda izopačenom društvu; glavni likovi i jedne i druge proze su bezimeni antijunaci koji se u svom prividno neracionalnom sukobljavaljanju sa nosiocima društvenih i moralnih devijacija otkrivaju kao racionalni kritički duhovi uvrijeđeni negativnim društvenim pojavama; oba antijunaka, zbog odbijanja da se pokore općeprihvaćenim oblicima ponašanja u kojima dominiraju koristoljublje i licemjerje, trpe i stradaju… Dalje multipliciranje komparacije ova dva prozna djela nužno bi nametnulo i prezentiranje različitosti među njima (osnovna je ta što je Krležin antijunak – intelektualac, Smajlovićev – čovjek iz nižih društvenih slojeva), ali to bi nas, naravno,odvelo predaleko. Navedene opservacije mogu poslužiti kao svojesvrstan uvod u valorizaciju Smajlovićeve priče Čoek na dvije noge.
Fabulativni okvir priče je slijedeći: jedan obični bezimeni čovjek, ratni stradalnik oskudnog imetka,čekajući u ambulanti ljekarski pregled, pobuni se kada lokalni moćnik, nekada ratni profiter a sada narodni poslanik, hadži-Vehbija Kalauz, pokuša prekoreda ući u ljekarsku ordinaciju, pri čemu dođe do međusobnog naguravanja. „Napad na uglednika“ koji, kako mu samo prezime govori, otvara sva vrata u državi,bez pitanja i najave, pa i ona u uredu predsjednika (njih otvara nogom), bezimenog će „drznika“skupo koštati: zbog narečenog ispoljavanja neviđene „bahatosti“ biće isljeđivan, lažno optužen i na kraju osuđen na dvije godine zatvora. Takvom razvoju i raspletu događaja kumovali su Kalauzovi rođaci i ostala korumpirana bratija iz redova policajaca, inspektora, sudija… Golgota„nerazumnika“ koji se usudio dići ruku na budućeg ministra iz redova najjače političke stranke, „nosioca privrednog razvoja lokalne zajednice“, „za narod, vjeru i državu najzaslužnijeg dobročinitelja“, gospodina Kalauza, nastavlja se i na izdržavanju zatvorske kazne: on često biva maltretiran, ucjenjivan, pa i premlaćivan od strane zatvorenika i zatvorskog osoblja. Mnogi od njih su Kalauzovi poslovni partneri ili osobe koje je Kalauz na ovaj ili onaj način zadužio. Nakon izlaska na slobodu, „narodni neprijatelj“ saznaje da je njegov ratni drug, kojeg su psi-lutalice izujedali dok se s njima otimao za parče kruha bačenog u kontejner za smeće, nakon čega je završio u bolnici – izvršio samoubistvo. Taj događaj bezimenog junaka dovodi na rub očaja, a, sudeći po njegovim pesimističnom promišljanju stanja u društvu, vjerovatno i na rub suicida.
Fabulativna građa priče Čoek na dvije noge hronološkom je naracijom sižejno oblikovana u četrnaest kratkih pasaža „labavije“ kompozicije. Ton piščevog književnog izraza i način izgradnje lik(ov)a prožeti su humorom i komikom, a karakteristiše ih upotreba satiričkih invektiva, hiperbole, ironije, degradacije, travestije, paradoksa, sarkazma… Sve to Smajlovićevu priču određuje kao satiru, a njegov stav prema prikazanoj stvarnosti kao podrugljivu i jetku kritiku društva i ljudskih mana. Zbog čega su društvo i ljudi izvrgnuti kritici, ismijavanju i poruzi? To je društvo u kojem ljudi na vlasti državu ne smatraju državom nego svojim privatnim preduzećem, u kojem se za krađu društvene imovine umjesto robije dobiva ordenje, u kojem su rat i biznis – sinonimi, u kojem policija i sud ništa ne čine da se otkriju počinioci politički motiviranih ubistava, u kojem postoje udruženja za zaštitu životinja, ali ne i za zaštitu ljudi… To je društvo prenapučeno moralnim nakaradama: poput muževa koji odlazak na molitvu u božiju kuću koriste izgovor za odlazak u javnu kuću, poput aktivista koji se bogate pljačkajući donacije namijenjene izbjeglicama i povratnicima, poput žena koje su pod prijetnjom smrti prisiljene varati ljubavnike sa – nota bene – vlastitim muževima, poput ratnih profitera koji zloupotrebom položaja najviša državna odlikovanja dodjeljuju svojim bliskim rođacima, poput poltrona koji lokalnim moćnicima udvornički izražavaju sućut za smrt njihovih kućnih ljubimaca…
Bez obzira što piščeva humorna i komička vizura doprinosi ismijavanju društvenih zala i ljudskih mana i tako razobličava njihovu negativnu suštinu, Smajlovićeva satirična priča Čoek na dvije noge u nama ipak izaziva osjećanje gorčine, nikako veselosti. Zbog čega? Da li zbog deprimirajuće količine svekolike ljudske i duhovne mizerije: niskosti, požude, potkupljivosti, zlobe, pohlepe i drugih izopačenosti koje se vide u svemu što nam autor predočava? Da li zbog pesimističnog a vrlo sugestivnog promišljanja glavnog lika, koji ni u čemu ne vidi mogućnost pozitivnog preobražaja, pa na kraju priče kaže: „Živi su, u ovoj slijepoj crevki svjetske istorije i geografije, spali dotle da zavide mrtvim i nerođenim na rahatluku. Smrt časnim ljudima u ovoj zemlji dođe ko jedina nagrada za životnu muku i trud.“
Da li će inscenacija Smajlovićeve proze, uz njegovu vlastitu dramatizaciju, rediteljski postupak Fakete Salihbegović-Avdagić i igru Mugdima Avdagića, uspjeti ublažiti osjećanje gorčine, makar malo nas razveseliti i time odmaknuti od ruba očaja? Da bismo to saznali, moramo pogledati monodramu. Bilo to tako ili ne, vjerujemo da ćemo, gledajući je, doživjeti estetski ugođaj, jer teatar je – čudo.
Hasan Džafić
Zašto monodrama?
U cijeloj glumačkoj karijerinisam se bavio dramskom formom monodrame. Nije me zanimalo. Objektivno,nisam niimao vremena da se posvetim radu na nekoj monodrami. Jer nju ne možeš raditi paralelno s nekim drugim projektom. Nekivjerovatno mogu, ja ne. Imam nekoliko monodrama koje su napisali moji prijatelji pisci. Čitao sam ja njih i više puta,ali me ni jedna nije privukla, dok nisam pročitao širu verziju teksta Čoek na dvije noge Nedžiba Smajlovića. Aktuelan, uzbudljiv, oštar tekst, ali obimanza scensko izvođenje.Pozvao sam pisca i rekao: „Rijeka je prebogata, ali ima mnogo rukavaca. Može li bez njih?“, misleći na sažimanje teksta.„Može.“INedžib je, dramatizirajuć’ nanovo svoj vlastiti tekst iznjedrio pravi dragulj dramske literature. Kompaktan, britak, sažet,intrigantan, ljudski, prije svega.Takvom izazovu, kao glumac, jednostavno nisam mogao odoljeti. I tako je počelo.
Upustismo se u avanturuzajedno, Faketa i ja. Ona kao reditelj, i moje ogledalo, a ja kao akter. Kako postaviti ovako snažan tekstna scenu? Tekst koji se opire bilo kakvim skraćenjimaili bilo kakvim intervencijama? I nađosmo formulu.JEDNOSTAVNO I ISKRENO! Jedan glumac, jedna stolica, i jedna LJUDSKA PRIČA. Tako! Priča naša, priča ispričana dahom, okom, išaretom,dušom, tišinom.
Mugdim i Faketa
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
