Autor: JASMIN AGIĆ AL JAZEERA/
Da bi se došlo do zida te kuće morao se preskočiti potok, a kada bi Kočeva nabujala stajala je sama, odijeljena od svijeta, samo naizgled napuštena. Iz te su kuće na Pišću, skoro cijelo moje djetinjstvo, dopirali mirisi hljeba koji se peče, a svakog jutra, pola moga života, buljuk radnika u bijelom dizao je na rukama nešto nalik pontonskom mostu i spuštao ga tako da spoje dvije obale potoka. Narod bi onda prelazio preko te skalamerije hrleći kupovati hljebove i somune, uz ramazan i ramazanije, a nekada pred mrak, kada bi mujezin oglasio dolazak akšama, a zelena pijaca ostaja zaključana iza teških i jedva pokretnih čeličnih ograda, isti oni radnici dizali bi most odjeljujući se opet od Zenice i ostatka svijeta.
U kuću Ekinovića dolazili smo uglavnom u kasno poslijepodne, poslije škole, noseći teške đačke ruksake i sjećam se prvo što smo radili bilo je da se napijemo vode iz česme koja je neprekidno oticala u kameno korito. Sve do izbijanja rata, u kući je radila pekara, avlijom se širio miris tijesta i razlegao zvuk užurbanih radnika, ali ja s najviše sjete pamtim veliku tunju koja se nalazila u zadnjem dijelu dvorišta i koja je svake godine davala krupan plod, koji nikada nije truhlio. Tada nisam obraćao pažnju, nisam ni pokušavao razumjeti, ali jednog čovjeka su u toj avliji uvijek oslovljavali sa glumac na šta bi se on samo nasmijao hiteći završavati poslove.
Čovjek kojeg su zvali ‘glumac’
U tih nekoliko puta, koliko sam se sreo s njim kao dječak, pamtim da je uvijek bio u bijelom, da li zato što je i sam bio pekar, u porodičnoj manufakturi, ili zato što se čak ni izgledom nije htio odvajati od ostalih sustanara nikada nisam uspio saznati. Nakon više od 30 godina, kada sam napokon sjeo nasuprot njemu, kako bih mu postavio neka meni veoma važna pitanja i slušao njegove dragocjene odgovore, to više nije nimalo bilo važno. Jedino nad čim sam strepio bila je izdržljivost njegovog pamćenja, koje se, na moju radost, pokazalo kao postojano i pouzdano.
Kada sam ugovorio sastanak sa jednim od rijetkih živih protagonista filma Uzavreli grad nisam ni slutio da ću se voziti do prelijepog naselja na periferiji grada, a kada sam se uz starinski projektovano stepenište uzverao do posljednje etaže ogromne kuće na terasi me dočekao vremešni starac, živahan, nasmijan i veseo. Ostao sam u čudu vidjevši da čovjek, koji je u filmu Veljka Bulajića glumio radnika bez ruke, uopšte nije invalid i osjećao sam ne samo stid prema Hasanu Ekinoviću, nego pomalo i sram što sam mogao stvoriti tako pogrešnu pretpostavku. Ono što mi je Hasan tog dana ispripovjedao ja ću prenijeti onako kako sam zapamtio, a ako ova priča bude imala neke nedostatke, nedorečenosti ili nejasnoće moramo ih pripisati samo, i isključivo, mojoj slaboj memoriji i mom pripovjedačkom neiskustvu.
Tada je u Zenici još uvijek bilo više njiva i voćnjaka nego blokova betonskih zgrada, a u kući na Kočevi radilo se s entuzijazmom, jer što se željezara ubrzanije gradila to su oko nje još i većom brzinom nicala radnička naselja. Ljudi je bilo posvuda i dolazili su odsvuda, a radnička glad je, to se danas možda malo i zaboravlja, bila neutaživa. Ekinovići su u svojoj pekari, na Kočevi, radili u tri smjene, jer trebalo je nahraniti tu uzavrelu masu svijeta. Tih su godina, u Zenicu, došli i moji iz Trubara i Orahove, zavedeni omamljujućim pjevom jugoslovenskog samoupravnog socijalizma, ali to je priča za neku drugu priliku.
Haso Ekinović je bio gimanzijalac, koji je slobodno vrijeme provodio kao član dramske sekcije, a svoje predstave su odigravali u zgradi Starog pozorišta smještenog u objekt koji se i danas nalazi iza pravoslavne crkve, one ispod Brode, pored ceste koja vodi za Tetovo.
Drugovanje sa Veljkom Bulajićem
Da li po nalogu republičkih partijskih vlasti, ili neke i danas nepoznate, a u ono vrijeme veoma nevidljive političke sile, odlučeno je da se snima igrani fim o zeničkoj željezari i gradu koji je trebao biti ogledno mjesto u mitologiji jugoslovenskog socijalizma. Sa zadatkom da snimi film o životu radničke klase u Zenicu je došao režiser Veljko Bulajić, tada u naponu kreativne snage, sa ispisanim scenarijom, utvrđenom knjigom snimanja, pomoćnicima i glumcima, koji će utjeloviti glavne protagoniste filma. Ali, trebalo mu je i nekoliko lokalaca, koji će igrati sporedne i manje uloge, koji će učiniti da film dobije na autentičnosti i živopisnosti. Na tom se mjestu spajaju sudbine Hasana Ekinovića i Veljka Bulajića jer je ovaj drugi, u potrazi za ljudima koji će učestvovati u snimanju filma, došao do lokalne dramske sekcije i tamo, vidjevši mladog pozorišnog glumca Hasana, odmah shvatio ono najočiglednije: taj čovjek mora biti dio ekipe filma i taj čovjek mora tumačiti jedan od likova u filmskoj priči.
Hasanu Ekinoviću sve se to danas doima kao filmska priča, cijeli njegov život i sve vrijeme provedeno sa Veljkom Bulajićem, ne zato što je od tada prošlo 60 godina, a jeste, nego zato što je danas život u „uzavrelom gradu“ sumoran, tijesan i siromašan, skučen ne prostorno i fizički nego duhovno. Život u Zenici postao je oskudan, jer nema više snova i mašte, nema više iluzija i nadanja, ostala je samo stvarnost kakva jeste, a o njoj bolje da ne pišemo na ovom mjestu.
Čuvenu scenu, koja se odigrala u knjižari, Hasan pamti do najsitnijeg detalja, sjeća se mirisa filmskog seta, pamti čak i tišinu koja nastupi među stotinom ljudi kada režiser uzvikne „kreni“. A onda govori kako su ga Bulajić i sve kolege tokom snimanja cijelog filma zvali jednostavno Dane, što je bilo ime njegovog lika, prisjetio se i prisnog odnosa kojega je imao sa režiserom, za kojega je obavljao i neke druge filmske poslove, ne samo glumačke.
Hasan je, ili je Dane, ko će to nakon 60 godina sa sigurnšću znati, po Bulajićevoj želji, ispravljao naglaske glumaca učeći ih govoriti „po zenički“, otegnuto, lijeno, pokazivao im je kako se gutaju suglasnici, kako se skraćuju riječi i prave nadimci. Ta je lingvistička igra zabavljala samo Hasana i Bulajića, ostali su bili pomalo ljuti što su poduku primali od nepoznatog glumca amatera, ali svoje nezadovoljstvo nisu smjeli iskazivati na glas. Grad tada gotovo da i nije postojao, jer se krajem ‘50-ih godina željezara grozničavo gradila, a masa radnika, koja je dolazila iz svih krajeva Jugoslavije, živjela je u improviziranim kasinama smještenim odmah uz fabriku. Vladao je tada neki nepisani zakon da je čast bila važnija od nadnice i plate, čitali su se filmski žurnali i gledale kino projekcije filmova. Nije to bilo vrijeme plesnjaka i opuštenih šetnji korzom, ta vremena u Zenicu tek treba da dođu, tada se bančilo grublje i neotesanije, živjelo samo za danas i za ovaj trenutak, bilo je važno graditi željezaru, a o tome šta će donijeti sutrašnji dan niko nije mnogo razmišljao.
Izgubljene fotografije
Jedne pijanke Hasan se sjeća preciznije nego bilo koje druge i svih onih kasnijih i ranijih, veselijih ili tužnijih. Nakon premijere cijela ekipa filma se okupila na banketu, koji su producenti organizovali na gradskom izletištu Bistričak. Hasan je poveo nekoliko drugara na tu feštu, a pošto je bio jedini koji je poznavao članove filmske ekipe, posebno mlade glumice, koje su nestašnim Zeničanima „zapale za oko“, dobio je zadatak da on bude spona između napirlitanih dama iz velikog grada i momaka iz radničke kasabe. Plan je bio dobar, prisjeća se Hasan, i sve se odvijalo onako kako su zamislili do trenutka kada nije „pretjerao s pićem“, obeznanio se u svom najvećem životnom pijanstvu i pogubio konce. Ništa se te noći nije desilo između njih i mladih glumica, nije se odigrala neka velika ljubavna priča, osuđena na zaborav ili tek poneko slatko sjećanje. Hasan se napio, zakasnio na prevoz, izgubio fotografije i ostale memorabilije sa filma i jedva nekako vratio do Zenice. Čak je i gorko pamćenje na tu ličnu neprijatnost potpuno izblijedilo i da nisam došao ja, nakon toliko godina, postavljati pitanja, koja već dugo nikoga ne interesiraju, potpuno bi nestala iz pamćenja epizoda, nimalo sramna već prije samo svakodnevna i potpuno životna.
Jedna gradska legenda, koja me proganja još od djetinjstva, zapravo od vremena kada sam se počeo zanimati za filmsku umjetnost i jugosolvensku kinematografiju, ostaje mi i nakon razgovora sa Hasanom potpuna misterija. Hasan je trebao biti ključna osoba za utvrđivanje istinitosti anegdote, ali svaki put kada bih postavio pitanje očekujući da njegov odgovor potvrdi ili opovrgne sadržaj legende, on se samo zagonetno smijuljio.
Priča nije nimalo bezazlena, nego je to jedna sasvim ozbiljna legenda, nevjerovatna koliko su i sve ostale legende, čudesna kao i svaki drugi mit, pa i onaj gradski, urbani. A opet i istinita u mjeri u kojoj svaka takva priča svoju pripovjednu zavodljivost i maštovitu zaigranost temelji na stvarnom događaju, onom što se jednom desio i onda kroz vrijeme putuje kao nesretni prognanik kojega svako primi na neko vrijeme, a onda pusti da ide dalje sve dok se ne nasuče na strogom sudu racionalnosti, koja ustvrdi, a da se niko ne smije pobuniti protiv njene odluke, da se takvo nešto nije moglo desiti.
Šta se dešavalo na zemljanom nasipu
Priča kaže da je mladi Hasan, glumac amater, crnokos, mišićav, uvijek nasmiješen, pojavom i ponašanjem jak dojam ostavio na slavnu Milenu Dravić, toliko snažan da su dosta slobodnog vremena provodili zajedno. To se njihovo druženje prvo pretvorilo u drugarstvo, nalik onima o kojima smo slušali da su se rađali na radnim akcijama, a onda se preobrazilo u prijateljstvo dvoje mladih ljudi. Snažno prijateljstvo, kako danas sudimo, jer je Milena Dravić dozvolila Hasanu, ili Danetu, ako vam je draže tako, da joj daje lekcije iz vožnje biciklom. Glumica bi sjela na bicikl, a Hasan bi, držeći je svojim rukama, pridržavao ravnotežu sve dok sila ubrzanja ne bi dosegla tačku kada bi je morao pustiti, a ona bi onda nekoliko destina metara plovila prašnjavim drumom vrišteći od sreće i uzbuđenja. Da li je to istina ne znam ni danas, jer bi svaki put kada bih ponovio pitanje, nastojeći potvrditi istinitost priče u kojoj je učio Milenu Dravić voziti bicikl Hasan, uz zagonetan osmjeh, odgovarao: „Pusti to“.
I kada sam bio uvjeren da se istina, ili barem jedan njen dio, neće nikada objelodaniti rekao je nešto što je još više uzbudilo moju znatiželju. Sasvim iznenada, a da nisam insistirao na tome, a da nisam ni očekivao da ću dobiti bilo kakav odgovor, Hasan reče kako se jednom, dok se „učilo voziti biciklo“, na nasipu, koji je željezaru dijelio od Bosne, pojavio milicioner, podigao je visoko ruku i dreknuo: „Stani“.
„Mi smo oboje stali“, dodade Hasan opisujući kako je tada milicija i na bicikliste gledala kao na vozače s kojima se mora postupati „po zakonu“. Nakon toga sam ja pred njim pokušao analizirati svaki slog njegove rečenice neprekidno propitkujući ko su to bili „nas oboje“ i da li je jedno od to „nas oboje“ bila Milena Dravić, ali Hasan se na moja zapitkivanja samo smijao čas odgovarajući lakonski „ma, pusti to“, čas se prisjećajući nekih drugih dogodovština sa snimanja filma.
Bio je to jedan od najljepših dana koje sam doživio, a cijeli sam samo presjedio na tarasi kuće u Lukovom Polju gledajući Bosnu kako teče prema Zenici, i dalje prema Nemili, i slušajući priču Hasana Ekinovića. Na odlasku, kada smo obojica shvatili da on više nema ništa važno da mi saopšti, a ja da je prošlo vrijeme pristojnog ostanka kod velikodušnog domaćina, samo me zamolio da obiđem kuću i da mu javim u kakvom je stanju. Dao sam obećanje i evo ga ispunjavam, a vama koji se pitate šta se sada zbiva u ovoj pripovijesti moram konačno pojasniti. Ona kuća s početka priče, u kojoj se nalazila pekara i u kojoj su jednog čovjeka uvijek oslovljavali sa „glumac“, kuća je Hasana Ekinovića, a taj čovjek – to je upravo on.
Te sam subote, u kasno predvečerje, nakon povratka iz Lukovog Polja, stao s ove strane Kočeve i gledao kuću Ekinovića, ali ono što sam vidio možda neće zadovoljiti omekšalo Hasanovo srce, pa sam odlučio dlanovima ruku prekriti oči i pustiti unutrašnje oko da vidi šta se zbiva s druge strane potoka. I vidio sam, kao u snovima, avliju punu ljudi, svi obučeni u bijelo, vidio sam neke mladiće kako dižu improvizirani most i spuštaju ga da premoste sitnu rijeku, vidio sam u daljini kako se podižu dimnjaci željezare. Čuo sam, unutrašnjim uhom, pjesmu radnika, graju omladine, čuo sam glas nekog naočitog mladića kako govori: „Upravi to biciklo i okreći pedale“, a zatim i glas djevojke, odnekud poznat, ali ne znam od kuda, kako odgovara: „To i radim, ali neće da vozi pravo“.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
