Priče iz NOB-e: Kuća Kadir-bega Teskeredžića u Zenici

Kuća Kadir-bega Teskeredžića nalazila se u samom središtu Zenice, stotinjak metara udaljena od stare Čaršijske džamije. Stara i glomazna, s ispucalim zidovima i gotovo potpuno srušenim mutvakom, obrasla u divlji bršljan, kuća je djelovala odavno napuštenom. I da svaku večer na trijemu, ispred ulaza, nije gorjela uljana lampa, kao posljednji podsjetnik na vremena kada je cijela kuća odisala bogatstvom i raskoši, sablast napuštenosti izbijala bi iz svake njene pore.

Posljednjih dvadeset godina u kući je živio bračni par Kadir-beg i njegova supruga Ajša-hanuma. Kadir-bega dokoni zenički svijet već dugo je smatrao ako ne čudakom, a onda sigurno osobenjakom. Taj koščati starac hodao je u poderanim starim čakširama Zenicom sa štapom u desnoj ruci, koji mu je više služio za rastjerivanje pasa i djece nego za oslonac u hodu. Na glavi je nosio fes, tvrdoglavo odbijajući zamijeniti ga francuskom beretkom, smatrajući tu „kapicu“, kako je govorio, predznakom vremena u kojem više neće biti ljudskosti. Ali više od izgleda Zeničane je zbunjivala, pokatkad čak i plašila, Kadir-begova navika da svakog dana iza podne-namaza okupljenom svijetu ispred džamijskog šadrvana drži vaz. Slušali su ga uglavnom stari i besposleni dok je zajapuren i mašući štapom od jasena predskazivao skori kijametski dan, nabrajajući sve izopačenosti vremena u kojem živimo. Mlađi i zaposleni prolazili su pored njega gledajući ga plašljivo ispod oka i pitajući se kako inače stroga vlast tolerira njegove ispade. Ali izgleda da je i budne policijske agente Kadir-begova pojava zbunjivala jednako koliko i njegove sugrađane.

Lice njegove žene Ajša-hanume niko nije vidio jer je ta žilava starica kuću uvijek napuštala propisno zamotana u zar s feredžom prebačenom preko lica. Ajša-hanumu rijetko kada se moglo vidjeti zajedno s Kadir-begom. Njen korak bio je sitan i miran i Ajša-hanuma ga nije rasipala na bezglava lutanja gradom kao njen muž. Iz kuće je izlazila samo gonjena potrebom, odlazeći na pijacu po potrepštine i u mesnicu po meso.

Stari par nije imao djece zbog jalovosti starog Kadir-bega i supružničke vjernosti Ajša-hanume. Godinama su, kao mladi, tek vjenčani par, Kadir-beg i njegova prelijepa supruga pokušavali dobiti dijete. I nakon godina uzaludnih pokušaja, obilaženja džin hodža, seoskih travara i kojekakvih proročica, nadanja para da će jednoga dana dobiti dijete razbio je tek svršeni bečki liječnik Mustafa Bičakčić. Nakon njegove nepogrešivo tačne medicinske dijagnoze Kadir-beg je počeo strastveno mrziti „civilizaciju“, pretvarajući se s godinama u sve fanatičnijeg i strožijeg vjernika. I što je Zenica više počinjala ličiti na neki evropski grad to su iman i islam u Kadir-begu bili jači.

Kadir-beg je bio dovoljno star da se sjećao i velike monarhije habsburške carske kuće, rata u kojem je izgubio dva brata, oduzimanja zemlje u agrarnim reformama, koje su od mnogih uglednih muslimana načinili prosjake, i podizanja željezare i sijaset državnih poklisara koji su protutnjali kroz Zenicu maštajući da jednog dana budu činovnici u jugoslavenskoj prijestolnici. Baš zbog svoga dugog pamćenja Kadir-beg nije osjećao nikakvo uzbuđenje kada su u proljeće 1941. zastave nove države izvješene na zgradi općine i svim gradskim džamijama.

Ustaške vlasti s jednakim su se prezirom odnosile prema Kadir-begu kao i njihovi prethodnici. Njegov vjerski konzervatizam nije im bio mrzak, a njegova smiješna pojava nije im smetala. Kada su tek prispjeli u Zenicu, u svojim pod konac sašivenim uniformama, njemački vojnici i njihovi oficiri s čuđenjem su gledali na Kadir-bega, za kojeg su vjerovali da je jedan „islamische mystik“. U kuću tog poluludog čovjeka tokom cijelog rata nije ušla nijedna njemačka ni ustaška racija; nijedan vojnik nikada nije zaustavio da legitimiše Kadir-bega ni njegovu ženu Ajša-hanumu. Vrijeme i događaji su protjecali i kao da se nisu ticali to dvoje usamljenih staraca. Ajša-hanuma je i dalje iz kuće izlazila samo da bi otišla po namirnice, a Kadir-beg je nastavio lutati Zenicom izričući svakojaka proročanstva i pozivajući narod da se vrati islamu – jedinoj pravoj vjeri, kako je govorio.

Cijela je Zenica bila zbunjena onog jutra kada se kolona partizanskih vozila zaustavila pred kućom Kadir-bega i kada su visoki partizanski dužnosnici s dubokim poštovanjem prilazili Kadir-begu i njegovoj hanumi. Staru kuću Kadir-begovu okitili su vijencima, a iznad drvenih avlijskih vrata poboli su veliku zastavu nove države. Ispred kuće se danonoćno smjenjivala počasna straža, a kao posebni Kadir-begovi gosti u njegovoj kući odsjeli su svi pripadnici vrhovnog štaba NOR-a i sam drug Tito.

Zeničani su tek kasnije doznali čime je ludi Kadir-beg zaslužio toliku čast. U svojoj kući cijeli rat krio je sedam jevrejskih porodica i samo zahvaljujući njegovoj ludosti dvadeset i jedan život bio je spašen.

Jasmin Agić, XXZmagazin