Maligna bolest je primarna bolest 21. stoljeća i postoji procjena da će do 2030. godine, globalno govoreći, kod svake druge osobe, do kraja života, biti dijagnosticirana.
Kaže to prof. dr. Semir Bešlija, šef Klinike za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) i predsjednik Udruženja onkologa Bosne i Hercegovine, navodeći podatak, “da je i kod nas u posljednjih 10 godina zabilježen porast broja novooboljelih od šest ili sedam posto (rezultati analize).
– Ti brojevi još mečiraju brojeve koje ima zapadni svijet i kojem mi geografski, teoretski, kada je medicina u pitanju, i pripadamo. Tako da, zahvaljujući napretku dijagnostike i sve većem uspjehu u liječenju, dolazimo u onaj kontekst koji zapadni svijet ima već dugo. Mi smo u godini COVID-19, 2020. prvi put u historiji, imali više od 100.000 medicinskih intervencija. Da se rauzmijemo, nije to 100.000 novooboljelih, ali tokom 12 mjeseci, više od 100.000 ljudi otvorilo je vrata i ušlo na Kliniku za onkologiju. Ako hoćete plastičniji primjer, dnevno (analizirali smo prvih desetak dana januara), na Kliniku uđe između 500 i 550 pacijenata. Mi smo bez konkurencije, najopterećenija Klinika u cijeloj državi i s tim se moramo i trebamo nositi – govori prof. dr. Bešlija na početku razgovora za Faktor.
Ali nije alarmantno kažete…
– Nije, u smislu da se nama dešava nešto što drugi ne doživljavaju, ne obrnuto, mi vjerovatno, rastom dijagnostičkih metoda i svega ostalog, počinjemo shvatati koliki je to javno-zdravstveni problem i koliko još toga moramo uložiti kada su u pitanju i prevencija i rana dijagnostika, pogotovo terapija, kako bismo došli na nivo nekog modernog zdravstvenog svijeta.
Kada smo 2019. godine razgovarali, istakli ste kako BiH nema nijedan obavezan skrining program na nacionalnom nivou, nema programe ranog otkrivanja bolesti i programe prevencije, Registar za rak. Kod nas žene, nažalost, umiru od raka grlića maternice… Šta se prof. Bešlija od tada promijenilo?
– Skoro pa ništa, rekao bih, osim što smo mi ponudili kvalitet Klinike na kojoj radimo. Stvari koje se tiču javnog zdravstva i svega što ste pobrojali jednostavno stoje tamo gdje su bile i tad. Mi smo jedina država u Evropi, ne govorim o EU, koja nema nacionalni registar, jedini smo u Evrope koji nemaju programe za promoviranje preventivnih aktivnosti, kao što su prestanak pušenja, konzumiranja alkohola, održavanja optimalne tjelesne težine, aktualizacija tjelesnog vježbanja i zdravog načina života. To nećete nigdje vidjeti, otiđite u Rumuniju ili Bugarsku, uvjerit ćete se da je toga jako puno, da ne govorim o Njemačkoj, Britaniji, Španiji. Mi smo jedina država koja nema optimiziran plan liječenja. Naš plan koji je bio dobro napisan, ali nikad implementiran, istekao je 2020. Dakle, BiH u ovom trenutku nema ni plana, ni strategije – na koji način se boriti sa malignim bolestima.
Ko su odgovorni što se godinama stvari ne pomjeraju naprijed?
– Svi oni koji su do sada bili na vlasti, za mene su krivci, tu nema nikakve razlike. Interes prema ovome o čemu govorim je – nula. Puno ljudi to ne zna, ali Evropska komisija je, kao jednu od osam strateških zadaća za zemlje EU-a, u periodu od 2025. do 2030. godine, navela – optimizaciju borbe protiv malignih bolesti. To je jedini segment iz zdravstvenog sektora koji je stavljen u kontekst političke obaveze. Zašto to našim moćnicima nije interesantno, to morate pitati njih.
Šta je ustvari najvažnije u borbi protiv karcinoma, je li to prevencija, rana dijagnostika ili su to inovativni lijekovi?
– Sve troje! U Srbiji je prije izbora 200 miliona eura izdvojeno za formiranje nove liste lijekova, i oni sada od 1. aprila imaju listu koja je apsolutno kompatibilna sa svim listama lijekova za liječenje onkoloških oboljenja razvijenih zemalja EU-a. Dakle, oni su shvatili da to jeste politički interesantno. Ono što je do nas kao pojedinaca jeste da ljudima treba objasniti da prevencija podrazumijeva neke mjere koje kao pojedinci i zajednica trebamo poduzeti da bismo smanjili broj novootkrivenih slučajeva bolesti. To znači da ne trebamo pušiti, biti gojazni, trebamo vježbati, raditi genetske testove, ako u familiji postoji historija bolesti (karcinom dojke). Programi ranog otkrivanja bolesti su iznimno važni. Spomenuli ste karcinom grlića maternice koji je apsolutno preventabilan. Kad bi svaka žena išla jednom godišnje ginekologu i kada bismo vakcinisali tinejdžerice na virus koji izaziva karcinom, za pet godina nama bi to bio klinički nepoznat malignitet. Nažalost, karcinom grlića maternice kod nas je, po broju umrlih od malignih bolesti, na četvrtom mjestu. Postoji pravilo u Onkologiji – što se bolest otkrije ranije, šanse za izlječenje su veće.
Ali to kod nas očigledno nije shvaćeno jer imamo situaciju da nam u FBiH mjesecima pacijenti na listama čekaju terapiju koja produžava život.
– Živimo u zemlji u kojoj je postalo normalno da ljudi, kojima je dijagnosticiran rak i koji imaju priliku da u našim zdravstvenim ustanovama budu liječeni na isti način kao i negdje na zapadu, moraju čekati lijek koji znači – izlječenje, život. Ne znam šta još treba reći ili uraditi da neko sjedne i riješi taj problem jednom za svagda. Mi smo jedina zemlja u Evropi, koja isključivo radi lijenosti onih koji donose odluke, nema nikakav program da se novac od akciza za duhan i alkohol usmjeri na liječnje malignih bolesti. U Hrvatskoj, primjera radi, 32 posto tog novca odvaja se za liječenje i oni su zato ispred nas 250 miliona eura kada su u pitanju onkološki lijekovi. Pare se mogu naći, potrebno je naći ljude koji razumiju i spremni su da to urade.
Iz Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH proteklih mjeseci dobijamo informacije da je na listama Fonda solidarnosti oko 1.700 pacijenata koji čekaju terapije i određene medicinske usluge.
– Broj je daleko veći, jer to je lista čekanja za samo one lijekove koje Fond priznaje. Mislim da u ovom trenutku pet-šest hiljada pacijenata u FBiH ne dobija adekvatnu i optimalnu terapiju. U BiH godišnje oboli oko 15.000 ljudi, što znači da je 60.000 ljudi, ako brojite njihove familije, godišnje dirnuto tom bolešću. Za pet godina to je 300.000. Praktički, unutar pet godina prevalenca podrazumijeva 10 posto ukupnog stanovništva BiH i oni koji to mogu riješiti nisu zainteresovani. Ja to ne razumijem, moja pamet ne seže da akceptira bilo kakav argument tih ljudi. Mi smo unutar KCUS-a uspjeli napraviti srednje evropsku onkološku kliniku. Imamo pacijente koji nam dolaze na liječenje, a nisu iz BiH. Zato imam pravo da kažem sve ovo. Mi pokazujemo da možemo, hajte sjednite i uradite svoj posao kako bismo pacijentima pružili adekvatno liječenje.
Stojite na čelu Udruženja onkologa BiH. Koliko nam ih u ovom trenutku nedostaje?
– Onoliko koliko ih trenutno imamo! Na Klinici za onkologiju KCUS-a rade 24, imamo još dvije specijalizacije, radijacijska i internistička. Prema pravilima EU-a, sutra kad bismo postali njihova članica, ja kao šef Klinike morao bih imati 39 onkologa – kazao je prof. dr. Bešlija.
Razgovarala: Amela Sijerčić / Faktor
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
