Početak nove godine donio je u prvim satima smrt našeg sugrađanina Eldina Malića. Smrt usljed smrzavanja u centru grada nikoga nije ostavila ravnodušnim. Ljudi bez doma, beskućnici, pa i druge osobe, poput onih sa psihičkim smetnjama, nerijetko su oni od kojih građani, pojedinci, a posebno društvo okreće glavu.
Jedna od fotografija našeg sugrađanina Ekrema Sivre, na kojoj se vidi (napušteni) pas lutalica pored smrznutog Malićevog tijela na društvenim mrežama je izazvao lavinu komentara u kojima je izraženo nezadovoljstvo što su gradske vlasti dopustile da grad, koji očigledno ima problem beskućnika, za svoje prioritete ima pse, moderne saobraćajnice, najmodernije objekte… a ne ljude.
Većina komentara kritikuje što je pri kraju gradnje Azil za pse, dok nema Sigurne kuće ili Azila za ljude, beskućnike. Nećemo donositi zaključke. Prije nego donesete neki zaključak, osvrnite se oko sebe. Recite šta je svako od nas uradio u tom karitativnom, odnosno humanitarnom smislu. Zapamtite, u svakom slučaju, u svakoj opciji, psi su žrtve, baš kao i ljudi. I to što su prepušteni, poludivlji, što napadaju, krivica je ljudi, a ne tih životinja.
Pokupili smo sve najgore od kapitalizma (pa i feudalizma), nabrzinu obrisavši sve dobro iz socijalizma. istovremeno, neki još žive samo u prošlosti, ne priznavajući da je Svijet otišao dalje, mnogo dalje. Da smo normalno društvo ne bi uopće stavljali pitanje ljudi ili psi? I ljudi i psi. Nesvjesno (ili svjesno) se potura pitanje ili ili. Prioritet jesu i moraju biti ljudi. Pa životinje, pa objekti. Ali sve, ne jedno. Ili nijedno, kao kod nas.
U našem gradu više od 2.000 osoba ovisi o jednom obroku spasa kojeg osiguravaju Grad i dobri ljudi. isto toliko pasa vani je, uglavnom, bez ljudske pomoći. Očigledno je da stvari treba poredati i nazvati pravim imenom. Nažalost, ovih tema se javnost dotakne samo kad padne “mrtva glava”. Socijalna osjetljivost nam je na nivou lajka, društvene mreže, dijeljenja šokantnih vijesti. Povrh svega, budimo realni, imamo nesposobne ili polusposobne vlasti, koje su se zabavile same sa sobom. Rekli smo bezbroj puta, ponovićemo još jednom. Ako će nam smrt našeg sugrađanina biti inicijator da se nešto pokrene, promjeni, ona neće biti uzaludna. Imamo pravo da, barem javno, budemo optimisti. Sljedeći put, kad prođete pored beskućnika, umjesto osjećaja gnušanja, sjetite ga se barem kada psujete političare kako ništa ne rade za narod. Ali sjetite ga/ih se, ne samo na društvenim mrežama.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
