Moto: kakva radost živjeti ! Tema koja nas je okupila na današnje druženje je R A T, D J E C A I Š K O L A – Djecu sa kojom živimo i radimo možemo grubo svrstati u dvije velike grupe: Fizički zdrava djeca i djeca amputirci civilne žrtve rata. O ovoj drugoj grupi djece danas nećemo govoriti. Prvu grupu djece možemo uslovno opet grubo podijeliti na uslovno zdravu djecu,ponekad bolesnu od nekih akutnih bolesti djecu hronično bolesnu,gdje su djeca bolesna od epilepsije (150) , djeca bolesna od dijabetesa ili astme, juvenilnog reumatoidnog artritisa i drugih neizlječivih teških bolesti.
I među ovom djecom i njihovim roditeljima su u toku rata postojale različite tzv nenormalne reakcije ” koje su povećavale strah od nestašice lijekova,koji znace život,na pad kod dijabetične djece. Idemo na grupu uslovno zdrave djece. Tjelesno su zdravi, ali odrastaju sa nizom riziko faktora. To su:
Djeca iz nepotpunih porodica,djeca iz religijski mješovitih brakova,djeca iz nadopunjenih porodica, djeca iz šehidskih porodica, djeca prognanici koja su doživjela između 7 i 10 traumatskih iskustava-doživljaja najmanje u toku svog bježanja od kuće i mjesta stanovanja do dolaska u Zenicu,grad koji je bio na slobodnoj teritoriji.
Danas,eto,ćemo pažnju posvetiti ovoj prvoj grupi djece tj onima u njima koji dolaze dati svojih emocionalnih poteškoća u Lotosovo savjetovalište.
Uvod
U uvodu ćemo prodiskutovati o nekoliko misli o školi kao eko sistemu u kome dijete živi tj raste i sazrijeva.
U ranom djetinjstvu čovjekovo mladunče-dijete se razvija u trouglu majka,otac,dijete. Sa polaskom u školu taj se trokut rastvara i njegove spojnice su sada porodica,škola,dijete i eventualno školski ljekar.Škola postaje radni mjesto koje se ne može lako zamijeniti u kome dijete provodi nekoliko sati dnevno.U školi,dijete ima nešto svoje,naročito prognanička djeca koja su sva porodična materijalna dobra izgubila.U školi imaju svog učitelja,imaju svoju klupu.
Mali je broj sretnika koji imaju kod kuće svoj ugao rad i učenje tj sto i stolicu.
Tako sa nečim svojim što nema kod “kuće” dijete u školi raste i razvija se. Škola može biti veoma jak protektivan faktor u oćuvanju našeg djeteta a isto tako može biti i vrlo otežavajući faktor (Zavisno od karaktera učitelja i klime u razredu)
Neki od nas koji radimo sa djecom nikako ne možemo da se oslobodimo malih i velikih božanstava,ili uloga faraona u nama.Često djeca dolaze i kažu : Rek/o učitelj da Bog zna za 5,učitelj za 4 a mi ne možemo nikako dobiti ocijenu 3.
Što se mene tiče,ne moraju dobiti ni tri i mogu biti bez ocjene ali ako se to ostvaruje na jedan veseo način,koji treba da dovodi do -onoga-k a k v a r a d o s t ž i v j e t i !-
Jedni pjevaju kao slavuj drugi ne mogu nikako.Jedni su vitki i hitri,drugi tromi. Ili debeli.Ali svi rastu i mi treba da im pomognu da svoje potencijale koje nose u sebi razvijaju na sreću i zadovoljstvo I pedagoških radnika i porodice.
Djeca se razlikuju ,pa jednima treba pomoć drugima ne treba.Na sreću možda je više onih drugih a to ne znamo tačno to samo pretpostavljamo.
Rekli smo da je tema koja nas danas okuplja,-rat i dijete. U zadnje vrijeme dobili smo veliki izbor literature iz ove oblasti od vrhunskih autoriteta iz oblasti mentalnog zdravlja djece,ali koliko god čitali i primali stručne informacije, o različitim tehnikama intervjua ,standardiziranim upitnicima,raznih autora, upoređivanja itd ostaje ono najosnovnije: izgraditi povjerenje između dvije ličnosti,djeteta i učitelja.
Da li je to moguće ?
Nije sasvim. I učitelji i ljekari i roditelji su bili pred problemom vlastitog preživljavanja. Sada,kako tenzija straha među nama popušta, i roditelji uviđaju da dijete ne postiže školski uspjeh koji roditelji očekuju i žele, mokri u krevet,imam nagon na stolicu a ne može nikako da kaki,ne može da se igra ne može da ide u školu jer ga stalno tjera u klozet,pa se sjete da ga dovedu doktoru.Može biti da dijete ne govori u školi samo gleda,ili naša djevojčica koja nije mogla u školi pjevati radi čega je dobila slabu ocjenu a ona nije znala jeli joj otac živ i zato ona nije mogla pjevati a niko je nije razumio. Pa kada Vam se roditelji obrate a ne govore ništa,ja kažem:dođite sutra sa jednom sveskom tekom ( radi upute o pisanju dnevnika) roditelj ne dođe.
Nakon ovog uvoda su djeca korisnici projekta Petar Pan,izvela igrokaz sa naslovom “Budućnost ” Ova djeca su bila uglavnom prognanici iz okoline Jajca.
Poslije igrokaza trebali smo analizirati porodične odnose koje su djeca predstavila.
Glavni junaci su bili Kralj i Kraljica koji su prihvatili svoje dijete nakon nekog incidenta.Koje su najčešće reakcije roditelja:
Prihvatanje-toplinsa,agresivnost-neprijateljstvo,indiferencija-zanemarivanje,i nediferencirano odbijanje.
Istraživanja su pokazala da nije utvrđena statistički značajna povezanost između broja stresnih događaja i inteziteta depresivnih simmptoma kod prognane djece.
Međutim ,utvrđen je statistički značajna povezanost između doživljaja djetetovog odbijanja od strane majke i izražajnosti depresivnih simptoma. Koeficijent tolerancije iznosi 0.31 (po 0,5)
..Nikada nisam dobar..negativna slika o sebi i neposlušnosti,uopće nemam ni jednog prijatelja-socijalna izolacija, stalno se moram prisiljavati na rad u školi-problemi u savladavanju školskog gradiva.
Mlađi prognanici od 8-10 godina zahtijevaju veću pomoć i podršku u emocionalnoj prilagodbi na aktuelnu situaciju.
…..Školsku djecu treba uključivati u aktivnosti usmjerenje na poboljšanje školskog postignuća,razvijanje mehanizma samo pomoći,u školskim situacijama,motiviranje,učenje socijalnih vještina i osiguravanje iskustva koji djetetu pružaju osjećaj prihvaćenosti,uspješnosti i zadovoljstva samim sobom.
Dijete i rat-
Prikaz slučajeva iz prakse u zadnja tri do četiri dana.
Juče je bila djevojčica sa akutnom psihozom.To je rijetko oboljenje.Osvrnućemo se na one masovnije bolesti.Ova djevojčica je iz Žepe i njene unutrašnje snage nisu izdržale dilemu da li su otac i brat živi ili ubijeni. Došlo je do sloma.
Dalje su navedena djeca koja imaju strah od pijanca-pjane-,mucanje,strah da ne izgubi majku,sujevjerje-da je djevojčiva ograisala- i bježenje iz škole kod dječaka iz Ahmića.
U zaključku
Ćemo ponoviti dan ,naše mladunče odrasta pod uticajem roditelja,škole,vjere,sportskog kluba kome pripada,svoje ulice itd…Ako je dijete poslušno to donekle i funkcioniše. Ako se pobuni ili bježi u socijalnu izolaciju ili u duševnu bolest..Na slici je prikazana osoba kao luta koja visi na koncu. Pomicanje konca otežava rat..i to veoma..A naši zadaci su veliki..Da sami ostanemo pribrani i zdravi da bi mogli pomoći drugima.
Drugo da u sebi zbrišemo oholost, faraone i Bogove,i da kažemo da je priroda velika i beskrajna ali da ipak treba da živimo kada nam je darovan život. U tome životu treba da postižmo neki nivo sreće.
Danas je 16 april, dan pokolja u mjestu Ahmići. U našem savjetovalištu je 10 djece iz Ahmića,na tretmanu. Oni su nečija djeca. Progone ih smrad spaljene stoke,i mukanje te stoke, progoni ih plamen kuća,progoni ih ubistvo njihovih najmiliih koje su gledali. Da li ahmičkoj djeci i drugoj djeci možemo pomoći !?
Moramo pomoći zajedno.Kod mene će dobiti psihoterapiju,vitamine za jačanje ,malo sedativa za uspavljivanje,razgovor sa živim rođacima u školi. Među djecom, želimo da i oni jednoga dana zapjevaju, život ide dalje. Kada mognu govoriti o svojoj tragediji, a i mi s njima smatraćemo da su u nekoj dobroj luci-pristaništu.
Molimo vas pomognite da ta luka bude velika i da to bude Vaš razred.
prim.dr.mr.sci. Aiša Smailbegović-Hadžihalilović
(16 APRIL 1993. je dan genocida i zločina u mjestu Ahmići kod Viteza. Da li tim povodom ili slučajno 16. aprila 1996 je održan jedan seminar za učitelje pod pokroviteljstvom #unicef -a u Zenici.) Odajemo poštovanje ubijenim i prenosimo diskusiju koju je na dan seminara imala prim.dr.mr.sci. Aiša Smailbegović Hadžihalilović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
