Recenzija jedne knjige kao anamneza predstojećih izbora: “O napadu na baladu” – O napadu na baladu
( Recenzija )
“Istorija voli da se ponavlja, i zato mi svaki čas
oblačimo neke nove uniforme”
B. B.
… Ono što je bilo, opet će da bude, ništa ne odlazi nepovratno, sve teče i sve se vraća, svi smo već jednom bili, i sve ovo se već desilo… A kao što reče mudri Solomon: “Nema ništa novo pod kapom nebeskom”!
Rukopis „Balada“, Gorana Kljajića, napad je na duhovnu i svaku drugu lijenost i moralnu zaparloženost. Svojim, ne malim, ličnim iskustvom čovjeka i pisca od nerva, autor anticipira onakvu budućnost koja će se vrlo vjerovatno obrušiti na nas.
Ne radi se ovdje ni o pesimizmu, ni o rezignaciji. Pod odorom hroničara, Kljajić koristi alegoriju da bi problematizovao mrtvo more svakodnevice, ali i manirom kremanskih proroka upozorio na mračna vremena koja su nam već na vratima. Zlo ne treba tražiti negdje tamo, u drugim ljudima, u tuđim riječima. Sve je u nama, kao što kaže patarenska jeres, u nesvjesnom saglasju sa Taoizmom. Dva učenja su se dotakla preko vremenskog bezdana, a da se nisu ni srela; čovjek je vječni dualizam dobra i zla, svjetla i tame, ženskog i muškog principa, jina i jena…
Naš nesretni Balkan je mjesto šizofrenog prožimanja ovih principa, axis mundi beskonačnih mogućnosti koje proizilaze iz tog haosa, kao i Bosna kojoj je Bog rekao laku noć, udarivši pri tome vratima – tri puta, za svaku svoju emanaciju.
Ovdje se nikad nije ratovalo.
Ovdje se klalo, deralo, silovalo, peklo, nabijalo na kolac… zar vas ovo ne podsjeća na spremanje kakve kanibalske gozbe? Ali se zato i voljelo sa ništa manje žara! I stvaralo! Knjige su pisane tako da su mirisale na zgarišta, a na koži je slikano krvlju koja je još dugo, dugo kapala…
Rat se desio koliko juče, i pjesnik/prozod Kljajić, zna da je ovo samo trenutni predah u kloaki zvanoj mir. On čak više i ne upozorava, kao u prethodnim tekstovima, nego samo, ono strašno juče situira u ovo neizbježno danas.
Vrijeme je ionako izmišljena kategorija. Čovjek je ionako dualitet i antinomija, veća i manja nesreća. Zaboravite Hrvate, Srbe, Bošnjake! Ako odbacite te čudne etikete – ostaje čovjek! Onaj koji puca, baca bombu i juriša na tuđu/svoju kuću. Onaj koji će se na kraju strašnog dana uhvatiti za glavu, rukama crvenim od vlastite krvi, pogledaće potom neprijatelja u ogledalu i razbiti ga!
Na kraju strašnog dana ostaje mu samo da iza spaljene kuće postavi spomenik sa svojim imenom!
Ali tek tada ništa neće biti gotovo. Zemlja se i dalje okreće samo da bi izbacila mrtve i primila žive. A onda iznova nova imena, nove nacije, nove Otadžbine sa vječito žednim oltarima. Pa čak ni stari bogovi neće zadovoljiti žeđ ljudskog srca. Ne, čovjeku sa Balkana trebaju stalno nove senzacije i svježa krv, jer to pokreće i to podmlađuje! I jer se ovdje brzo smrkava… I jer je sve hladnije…
A rat je najbolje gorivo, i toplota, i energija, tema za pisanje i slikanje…
– Šta su ono, Švicarci, sa svojih par stotina godina neratovanja, dali nauci i kulturi (osim hiljada Jevreja isporučenih Hitleru)?, pitao se onomad Orson Wels. – Zidni časovnik sa kukavicom! – konstatovao je ironično.
A šta smo mi u ovih dvadesetak godina ne-rata (pauze) imali u Bosni, pita se Kljajić?
I odgovara: – Pripreme za slijedeći rat! I ništa više! I ništa manje!
Naša sumorna stvarnost ukazuje na to da je pisac u pravu. Nešto pažljivijim isčitavanjem ne može se izbjeći snažan osjećaj gorčine koja izbija iz piščevih redova, pred nikakvom perspektivom, pred budućnošću što implodira u samoj sebi, pred nasiljem – jedinim našim putem za natrag.
Morate povjerovati ovoj snažnoj, skoro nadrealno oslikanoj viziji, bez mnogo suvišnih detalja, bez balasta metafore. Oslušnite šum vlastite krvi, jer je to najbolji glas zaumnog. Oslušnite kao što je to učinio pjesnik Kljajić, dajući priliku svome zlu da pokaže svoje svakodnevno lice. Oslušnite pažljivo, jer iz vaše, kafkijanski banalne svakodnevice – vreba zlo!
Probudite se… budite spremni… sumnjajte u tišinu… sjenka i ne mora biti vaša… tražite odgovore…
«Napad» Gorana Kljajića je napad na prazno vrijeme. Ja ću se odbraniti tako što ću pokušati
da shvatim prirodu napada. Noćas ću uzvratiti udarac i napasti tekst sa neke druge strane. Jer na njegovoj površini nema ništa, a osjetio sam strah i bijes?!
Pjesnikove prave namjere skrivene su u večernjem pastelu, iza spaljenih kuća, iza dima i vatre koji vitlaju horizontom. Znam to jer mi je poznata emocija borbenog pjesnika Gorana Kljajića. Znam to jer mi je poznata Bosna, zemlja mržnje i ljubavi!
P.s. Jutros sam tražio svoju mačku oko zgrade, pa i ne htijući, bio svjedokom slijedećeg razgovora:
– Jesi li zvala još koga, pita žena ispod balkona, sa velikim tefterom u ruci?
– Evo, upravo zovem ( odgovara moja kona )…aha, javlja se… alo, šta si odlučio… evo je tu… odmah daje sto marona…
– Ma ne dajem odmah – sutra će dobiti ( javlja se ona sa tefterom ),
– Sutra ćeš dobiti, čuješ li ?! ( ubjeđuje nekoga moja draga kona )…ali da potpišeš… ne zajebaji!…
I tu se pojavljujem ja sa kućnom ljubimicom, prekidajući ovu malu zavjeru, sve razmišljajući kako je budućnost već počela, i kako se dobri Bosanci spremaju da na izbore izađu starim, dobro provjerenim putem! I kako će im sve biti plaćeno i vraćeno već sutra, kao što je bilo i svih onih prethodnih godina, koje su pojeli skakavci sa pretplatnim tefterima u ruci!
Bojan Bogdanović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
