Respiratori – najtraženija roba na tržištu

Broj respiratora u zemljama regije je na kritičnom nivou, makar ukoliko se govori o širenju korona virusa.

Badnjević se poziva na Verlab, kao mjeriteljsku laboratoriju koju je imenovao Institut za mjeriteljstvo Bosne i Hercegovine za pružanje usluga zakonske verifikacije medicinskih uređaja s funkcijom mjerenja, te kaže da ih na području BiH ima 258.

„U Federaciji BiH i u Brčko distriktu ih je 182, dok je tačan broj respiratora u Republici Srpskoj 76. Broj anestezioloških mašina, koje se, također, mogu koristiti kao respiratori, na području FBiH i Brčko distrikta je 98. Koliki je broj zauzetih respiratora s trenutnim pacijentima na jedinicama intenzivnih njega, to ne znam. Prema podacima kojima raspolažem, u Srbiji ima oko 1.300 respiratora.

„Respiratori ili mehanički ventilatori su medicinski uređaji koji pomažu pacijentima u dvije kritične funkcije: dovođenjem dovoljnih količina kisika u krvotok i uklanjanjem ugljičnog dioksida, koji se može nakupiti kada je pacijent previše slab ili bolestan da bi mogao unositi zrak u pluća i iz njih. Mehanički respiratori se tipično dijele na one koji kontroliraju volumen i one koji kontroliraju pritisak, ili su kombinacija obje osobine. Kako su pritisci i i volumeni uzajamno ovisni, svaka promjena volumena odrazit će se na pritisak i obratno, bez obzira na tehnološke osobine uređaja“, objašnjava Badnjević.

Odluka o spajanju pacijenta na respirator donosi se „kada je jasno da su pluća previše upaljena iz ozlijeđena da bi pacijent te funkcije mogao obavljati samostalno i kada manje invazivni postupci, poput maske s kisikom postavljene preko nosa i usta, ne uspijevaju pomoći pacijentu“.

Za najteže bolesnike

„Pacijenti kojima je priključen respirator obično su najteže oboljeli pacijenti u bolnici, a odluka da ih se stavi na respirator je često posljednje utočište u pokušaju spašavanja njihovog života. Pacijenti se ne oporave uvijek, a postoji i mogućnost da dobiju slučaj upale pluća koji nisu imali prije priključivanja na respirator. Njihove ozljede pluća također se mogu pogoršati ako respiratori nisu u ispravnom položaju. Postoje i pacijenti koji su na respiratoru iz razloga koji nisu respiratorni, poput, primjerice, onih s neuromuskularnim bolestima, uključujući amiotrofičnu lateralnu sklerozu ili Lou Gehrigovu bolest, ili čak onih s oštećenjima mozga“, kaže Badnjević.

Vrijeme boravka na respiratoru može varirati od nekoliko dana do nekoliko sedmica, tvrdi on, dok odabir i podešavanje ventilacijskih parametara ovisi o vrsti raspiratora, ali su uvijek u igri frekvencija disanja, respiratorni volumen, osjetljivost (engl. trigger sensitivity: inspiratorni napor bolesnika nužan da uređaj započne inspirij), veličina protoka, oblik respiratorne krivulje i omjer inspirija prema ekspiriju.

Zašto je respirator tako specifičan i zašto ih toliko manjka? Zašto su mnoge kompanije odbacile planove da ih počnu proizvoditi?

Oštećenja mozga i pucanje pluća

„Razloga za odustajanje je više. Jedan od osnovnih je taj što respirator spada u klasu IIb medicinskih uređaja, koji su visokorizični za pacijenta. Procedure za puštanje u promet te vrste uređaja su veome stroge i traju i do godinu. Svaki medicinski uređaj na kojeg stavljamo životno ugrožene pacijente, čiji tretman dalje zavisi od tog uređaja zahtjeva zaista mnogo testiranja, prije nego se uopšte odobri da se koristi u zdravstvenim ustanovama. Prečac ne postoji. Da bi se razumjelo u čemu je ‘kvaka’, treba razumijeti kada se respirator koristi i kakav tip pacijenta se priključuje na njega, te kako je sve u organizmu povezano“, kaže Badnjević, koji upozorava da svaki pogrešan potez respiratora može ugroziti disanje i razmjenu gasova, a samim tim i oštetiti mozak, te dovesti do gušenja, ugrožavanja disanja, pucanja pluća i još mnogo toga.

Cijena respiratora, kaže Badnjević, mnogo varira.

„Cijene zaista variraju, od nekih osnovnih kineskih modela koji koštaju oko 2.500, do kompletnih brendiranih respiratora koji koštaju i do 40.000 eura.

Objašnjavajući načine rada respiratora, Badnjević ih izdvaja nekoliko.

Volumno kontrolirana ventilacija – Uređaj isporučuje zadani volumen, a disanje može biti asistirano kontrolirano (A/C) ili sinhronizirano intermitentno mandatorno (engl. synchronized intermittent mandatory ventilaton = SIMV). Ostvareni pritisak u dišnim putovima nije fiksan, već ovisi o rezistenciji i elastanciji disajnog sistema, te o veličini protoka koju liječnik odredi.

A/C način (Assist–control) – Najjednostavniji i najdjelotvorniji oblik mehaničke ventilacije. U toj respiratornoj podršci svaki pokušaj udisanja iznad određenog praga osjetljivosti pokreće isporuku zadanog volumena plina. Ako bolesnik na taj način ne aktivira proces dovoljno često, uređaj sam preuzima disanje s minimalnom frekvencijom.

SIMV – Isto isporučuje udahe određene frekvencije i volumena koji su sinhronizirani s disajnim  pokretima bolesnika. Za razliku od A/C, kod ovog načina se bolesnikovi pokreti preko određene frekvencije disanja ne podupiru, ali je ulazni ventil otvoren i omogućava udah. SIMV je i dalje popularan sistem, iako ne pruža potpuno respiratornu podršku poput A/C i ne predstavlja učinkovito sredstvo za odvajanje bolesnika od respiratora.

Pritiskom kontrolirana ventilacija –  Provodi se kao pritiskom kontrolirana ventilacija (PCV), pritiskom potpomognuta ventilacija (PSV) i na više neinvazivnih načina preko čvrsto priljubljene maske. Uređaj na svaki način isporučuje programirani inspiratorni pritisak. Respiratorni volumen stoga varira prema elastanciji i rezistanciji dišnog sistema pojedinog bolesnika. Pritom promjene u dišnoj mehanici mogu dovesti do neprepoznatih promjena u minutnoj ventilaciji. Kako ovi sistemi ne mogu premašiti programirani pritisak i distenziju pluća, imaju teorijsku prednost kod ARDS, premda im jasne prednosti pred A/C nisu utvrđene.

PCV (pressure–control ventilation) – Sličan je A/C. Svaki pokušaj inspirija preko praga osjetljivosti isporučuje punu podršku pritiskom kroz programirano vrijeme inspirija, a minimalna frekvencija disanja se održava automatski.

PSV način – Ne održava minimalnu frekvenciju disanja. Svaki udah je potaknut disajnim  pokretima bolesnika. Isporuka se tipično isključuje kad unatražni pritisak uspori protok ispod određene razine. Stoga duži i jači inspiratorni pokreti bolesnika povećavaju ventilacijski volumen. Ovaj se način obično primjenjuje kad se bolesnika nastoji odvojiti od respiratora, omogućavajući mu da poveća rad disanja. Za razliku od PSV, gdje su moguće promjene pri udisaju i izdisaju, CPAP isporučuje stalno jednaki pritisak.

Neinvazivna ventilacija s pozitivnim pritiskom (Noninvasive positive pressure ventilation – NIPPV) – Predstavlja isporuku ventilacije pod pozitivnim pritiskom preko usko priljubljene maske koja pokriva nos ili i nos i usta. Kako se koristi samo za bolesnike koji spontano dišu, primarno se primjenjuje kao varijanta PSV, premda se može uključiti i kontrola volumena.

Podešavanje respiratora – Mehanička ventilacija podešava se prema osnovnoj bolesti, no postoje i neke temeljne postavke.

Izvor: Al Jazeera