Robijaši 1988 Zenica: Zašto bojkot? – Mjesec august se čini uvijek kao vrijeme velikih promjena. Početak sezone, nove nade u neke nove igrače i nova obećanja koja u Čelikovom slučaju uvijek ostaju neispunjena od strane onih koji su se drznuli da navijačima i simpatizerima Čelika još jednom prodaju “muda pod bubrege” i održe se u klubu još neko vrijeme. Sasvim dovoljno za njih – drži vlast i konce, ne dozvoli nikakve promjene.
Ovog augusta ćemo zaokružiti pune 2 godine bojkota domaćih utakmica kada smo se odlučiti boriti za temeljite promjene u Čeliku a ne još neki august pun novih obećanja od starih glavonja. Dvije godine, a tri sezone – ne tek “jedna sezona nezadovoljstva navijača” kako to zenički nevješti novinari tek usput napišu, stavljajući našu navijačku borbu u drugi plan kao neki nebitni segment “problema u Čeliku” koji su fintama njegovih glavonja postali njegov neodvojivi dio. Tog augusta 2014. god., rukovodstvo naše navijačke grupe “Robijaši 1988 Zenica” je zajedno za najužim krugom aktivnih navijača održalo temeljiti sastanak sa samo jednom tačkom rasprave – da li i dalje vjerovati u nova obećanja “da će se dovesti novi igrači” ili tražiti nešto više, neko rješenje koje će prekinuti niz laži i obmana koje su nam bile servirane godinama ranije kao i generacijama prije nas. I tada, kada su nakon niza od 3-4 grozne Čelikove predstave na terenu njegovi derbi-navijači tradicionalno počeli dizati ruke sve do dolaska nekog od sarajevskih rivala i kada se činilo da cijeli grad ponovo kao u glas govori: “Ma znali smo, sve su to lopovi, neznalice i babini sinovi ali ćemo doći protiv Sarajeva i Želje jer ne možemo bez Ćel’ka!”, grupa momaka u parku odlučuje, možda pomalo i naivno, pokušati prekinuti taj začarani krug i promijeniti nešto. Možda ne zbog sebe, niti generacije kojoj pripadaju, nego zbog nekih budućih “Robijaša” i Zeničana, koji nisu ni dorasli našem Jugu niti su prošli laži i poniženja koja smo mi prošli tokom prethodnih godina od strane onoga najsvetijeg – našeg Čelika. Tada smo pružili ruku jedni drugima u tom parku – drugarski smo se dogovorili da idemo da pokušamo promijeniti stvari nabolje jer šutnja i dalji nestanak našeg kluba nam nisu dopustivi.
Prvi i najvažniji korak je bio početak bojkota domaćih utakmica kao čin protesta i odbijanja prihvatanja sistema vrijednosti u kojem nas lažu, obmanjuju i pokušavaju potkupiti. Odbijanje finansiranja nemani koju naš novac hrani da guši naš Čelik, a prisustvo na tribinama prividno amnestira od odgovornosti. Naredni korak je bio razgovor sa strukturama kluba – nismo zaboravili laži Nihada “Finte” Pašalića niti Muamera “Muhamedovog malog” Islamovića. Pokušali smo konstruktivno da svim Zeničanima ponudimo učešće u klubu u nadi da ćemo time privući uglednije i imućnije građane da mu ponovo vjeruju a mi sa svoje navijačke strane to finansijski podržimo i promoviramo. Ipak – isto je odbijeno prije nego je i dobilo šansu da se isproba a dobili smo odgovor: “Ma ne mora se statut poštovati, imaju ljudi koji znaju šta treba u Čeliku, ništa se vi ne brinite.”. Islamović Junior je po običaju bulaznio neke nepovezane stvari na naša pitanja o već tada aktuelnom pitanju reprograma duga zbog kojeg smo godinu dana ranije ostali bez evropskog takmičenja nakon trijumfa nad sarajevskim Olimpicom. S druge strane, fintaš Pašalić je bio okupiran izbornim pripremama (bez većeg čuđenja, ponovo sada ima tu dužnost) pa su njegove laži i obećanja ostale na rečenici koja je ostala glavna floskula iz Čelika i gradske uprave: “Hajde se vi samo vratite na tribine pa ćemo se sve dogovoriti, hoćemo Boga mi.” I tada, kao drugi stadij ove borbe, javlja se ono što imamo danas – institucionalnu borbu protiv bolesnog i otetog Čelika kada isti nije želio da se otvori prema građanima ovog grada. Nakon toga stupamo u kontakt sa grupom ljudi punih entuzijazma sa ciljem oporavka Čelika što je do kraja dovelo do formiranja današnjeg NGG “Za Čelik” i naše uspješne saradnje koja traje evo već 2 godine sa samo jednim ciljem – sprečavanje nestanka Čelika i njegov povratak sposobnim, a ne podobnim.
Zašto ovoliki uvod i ponovno ponavljanje cijelog puta do današnjeg dana? Zato što je nekima, zaboravnima ili glupima, potrebno ponoviti i ponavljati. I opet ćemo ponoviti, sve dok kroz njihove lobanje ne prodre istina o Čeliku i šta istom rade odlaskom na utakmice NJIHOVOG Čelika – stranačkog, interesnog, kriminalnog, zakukuljenog, provincijskog koji već odavno nije NAŠ – zenički, građanski, čaršijski, radnički, gradski! Robijaši su između sebe napravili dogovor i pružili jedni drugima ruke. Ko je povukao tu svoju riječ i ide na utakmice – za nas više nije član našeg udruženja niti naš drug sa tribine – na to smo upozorili i prije utakmice. Jednog dana ćemo se na nju vratiti, to je sigurno. Ali nakon pobjede, kada sve ovo prođe i izborimo se za jedan novi Čelik – tada će njegov Jug ponovo da zadrhti pod snagom stotina i stotina naših momaka. Ako ne možemo da vjerujemo pojedincima da će čuvati svoj obraz, zašto da im vjerujemo da će čuvati naša leđa kada to bude potrebno?
Jug ne čini skupina momaka na jednoj tribini već set vrijednosti koje isti nose ma gdje se nalazili. Jug je bio Jug svojevremeno i na istočnoj strani Bilinog ali i na jedinoj tribini Kamberovića polja. Jug je gdje god njegovi Robijaši idu – sada u BiH, sa novim Čelikom možda i van nje. Nema opravdanja za stav po kojem bojkot nije na drugim tribinama, ne možemo zatvarati oči pred problemom. Da li su se naši djedovi i očevi prestajali boriti za slobodu kada nisu bili na prvim linijama? Rat za njih nije trajao u marševima ili na stražama? Kako onda tom logikom neko nije u bojkotu samo ako promijeni tribinu? Da li je neko manje u kafani ako sa šanka pređe za sto? Bojkot je stvar stava i borbe za spas kluba, a ne promjene pozicije posmatrača kroz objektiv kada se klub cipelari namrtvo. Je li svjedok ubistva manje svjedok ako sa jednog trotoara predje na drugi? “Jug je prazan, eto vidiš da je bojkot!” nije opravdanje da se preseli na istočnu ili zapadnu tribinu već manjak svijesti i pogleda na dugoročni cilj.
Nikada nismo niti ćemo pozivati nenavijače da ne idu na Čelikove utakmice, to je ipak stvar njihove savjesti. Koliko god nas to boljelo, još više bi nas boljelo da svojih 20 godina neispunjenih nadanja i bola prenosimo na druge. No ipak, uvijek smo smatrali da smo zdravorazumski zajedno sa NGG “Za Čelik” prezentirali svoje argumente zašto ne idemo na utakmice očekujući da će isto imati odjeka “u čaršiji”. I imalo je – no čini se da Zeničani ili prekratko pamte ili previše trpe pa se ponovo osjećaju dužnim “da ne mogu bez Čelika” na posljednjoj utakmici protiv sarajevskog rivala. A čini se da sasvim mogu bez istog protiv Radnika ili Viteza, a da ne govorimo van Zenice gdje ih na gostovanjima nikako nema, pa čak ni u tom komšijskom Vitezu do kojeg se i biciklom može doći. Da li su Zeničani ovog vikenda došli zbog “Čelika bez kojeg ne mogu” ili nekog drugog kluba? Da li su došli da podrže Čelik koji nestaje a zanemarili Čelik za koji se borimo?
Podvucimo šta je prosječan posjetilac stadiona “Bilino polje” dolaskom na zadnju utakmicu učinio za Čelik:
1) Pokazao je da je važniji protivnik od njegovog kluba kojeg kao toliko voli.
2) Platio je ulaznicu za koju NK Čelik Zenica neće izmiriti PDV i tako direktno povećao Čelikov dug.
3) Finansijski je podržao nesposobno kvazi-rukovodstvo kluba da i dalje ima sredstva za nova mešetaranja i obmane i tako produžio ovu agoniju.
4) Ispunio je zahtjev svih Čelikovih krvnika da se vrati na stadion – ništa više od toga nisu ni željeli.
5) Odložio je pregovore sa Gradom Zenicom glede reprograma duga i usvajanja novog statuta – do sada nije održan nijedan sastanak jer je “situacija zadovoljavajuća, publika je to prepoznala”.
6) Doveo je našu navijačku grupu i NGG “Za Čelik” u poziciju da ponovo gubi vrijeme na nove laži: “Hajde se i vi vratite, svi su sad sretni, samo još vi dođite pa da sve bude kao prije fino.”
7) Skrenuo je pažnju javnosti sa problema kluba u raspadu na nebitne probleme u kojoj se formaciji igra ili sa kojim napadačem i time direktno doprinio strani koja želi ovakav Čelik, ako ga uopće i želi.
8) Pokazao da nije dosljedan niti dovoljno svjestan svojih postupaka. Ne može se podržavati neki novi Čelik a svom silom održavati stari – jedno isključuje drugo.
9) Inspirirao druge neinformisane građane da povjeruju u “promjene u Čeliku” i dođu na narednu utakmicu. Novi Čelik se ne gradi novim dezenom dresa već novim ljudima, idejama i metodama.
10) Stao na stranu onih koji bi Čelik ostavili ovakvim kakvim jeste, a uskratio tu istu podršku onima koji žrtvuju sve da bi Čelik dobio novu šansu.
Nismo razočarani, nismo utučeni. Samo smo svjesni ko je sada na našoj strani, ko se naziva “Robijašem”, ko Čelikovcem, ko je bez kičme i stava i kakvim alatima će se politička neman nad ovim gradom i klubom služiti da odloži i izbjegne promjene u Čeliku. Nadamo se da će ovaj tekst doprijeti do onih koji su pogriješili pa misle da se i tako bori za Čelik, a borba je na drugoj adresi, nije na utakmici.
Bojkot ćemo nastaviti kao čin zdravorazumskog i građanskog prkosa jer povratkom na tribine dajemo alibi rukovodstvu Grada Zenice koja putem stranke na vlasti diriguje Čelikom da je sve u redu i rizikujemo da nas se pokuša diskreditovati – dovoljna je samo jedna ubačena baklja od bilo koga da ista bude pripisana na naš račun, a projekat novog Čelika kao huliganska kampanja.
Ostat ćemo upamćeni kao generacija “Robijaša” koja je vodila borbu do kraja i zadržala obraz, to nam niko ne može uskratiti – ovo je jedna od najkonstantnijih i najkonkretnijih fudbalskih reformskih borbi u ovom dijelu Evrope. Takva će ostati, za to imamo i više nego dovoljno snage i elana. Ali sada znamo ko je tu zbog Čelika sa ove strane, a ko zbog “dobrog fudbala” sa one. Nama august u kojem gradimo novi Čelik, a vama august da ponovo vjerujete u ista obećanja. Svi na Otoku ako ga toliko volite!
Novi sistem – novi statut! Jedan član – jedan glas!
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
