Zenicablog, kako znate, ne objavljuje ni poeziju, ni prozu, tek tu i tamo aforizme naših saradnika Bogdana Bogdanovića i Seida Imamovića. Ovaj put pravimo iznimku, obzirom da je priča, ustvari tekst, ustvari Facebook status Sabrije Karahmeta mnogo više od priče o njegovom rahmetli ocu. Više je hronika našeg grada i naših ljudi. Uvjerite se sami.
Naš sugrađanin Sabrija Karahmet je rođen u Zenici 1971. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Po zanimanju je policajac. Njegova poezija je do sad objavljivana na njegovom Facebook profilu, na stranicama nekoliko internetskih portala i u programima tv kuća. Prije dvije godine je objavio svoju prvu knjigu, zbirku autobiografskih priča, pod naslovom Priče iz retrovizora, za koju je recenziju napisao akademik Abdulah Sidran. Jednu od priča iz Zbirke, o našem kolegi Bogoljubu Iliću, objavili smo ranije na našem portalu NA OVOM LINKU.
RAČUNANJE
Moj babo, Sead, rahmet mu duši, je preselio na ahiret 27. juna ove 2023. godine. Ne znam da li je živ njegov otac, a moj djed, a nije me ni briga. Nisam tog djeda nikad u životu vidio, čak ni na fotografiji. Znam mu ime, ali ga ovdje ne spominjem, jer nije vrijedno spomena. Taj moj djed – nedjed je ostavio moga babu i njegovu majku dok je babo bio još dječak. Čuo sam da se, nakon višegodišnjeg boravka u Njemačkoj, nastanio u Bihaću, da se tamo oženio i dobio još dva sina s drugom ženom, koji su na neki način moje amidže, zapravo poluamidže. Ni njih nikad nisam vidio. Helem nejse, ostavši bez ikakvih finansijskih prihoda, babina majka, koju sam po karahmetskom običaju kasnije i ja zvao majkom, čistila je tuđe kuće za nadnicu, a babo je, nakon što mu se završi nastava u školi, doprinosio kućnom budžetu tako što je dječijim rukama na lokalnoj ciglani pravio cigle.
Moj Sejo je bio dobar babo. Zbog nedostatka te očinske ljubavi tokom njegovog djetinjstva, možda nije znao kasnije na pravi način pokazati svoju očinsku ljubav, ali ju je definitivno posjedovao i bila je velika. Nisam se nasjedio u njegovom krilu, ne sjećam se njegovih zagrljaja, posljednji put me je držao za ruku u maju 1982. godine, dok smo na platou ispred Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici gledali trideset devet mrtvačkih sanduka u kojima je bila posljednji put postrojena tragično stradala treća smjena Rudnika Raspotočje. Bez obzira na to, opet kažem, moj Sejo je bio dobar babo. Mom bratu i meni, tokom našeg odrastanja, nikad ništa nije falilo. Izostanak očinske nježnosti nadoknađivan je na druge načine. Želje su ispunjavane ekspresno, od igračaka, do gramofona i kasetofona, školskih i porodičnih ljetovanja, zimovanja, pojačavanja naših redovnih džeparaca njegovim tajnim donacijama i tako dalje. Kad smo moj brat i ja odrasli i kada bi negdje putovali, a i jedan i drugi smo putovali mnogo, babo je pravio prave drame kad na vijestima jave da se negdje dogodila neka saobraćajna nesreća. Uslijedili bi hitni telefonski pozivi: Gdje ste? Dokle ste? Jeste li dobro? Brinuo je mnogo.
Bio je iznimno inteligentan, elokventan, volio je da čita, lepeza njegovih interesovanja išla je daleko izvan okvira njegovog statusa VKV (visoko kvalifikovanog) bravara. Valjda zbog same tematike, nedostajućeg oca, bio je fanatični zaljubljenik u filmove “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”, koje je režirao Emir Kusturica po genijalnim autobiografskim scenarijima akademika Abdulaha Sidrana. Znao je napamet sve dijaloge iz tih filmova i koristio ih je kao dosjetke, kao uzrečice, kao poente, u svakodnevnom životu. U našoj kući se ime Abdulaha Sidrana izgovaralo s velikim poštovanjem. Sjećam se, babo je više puta sugerirao da bi trebalo ustati kad se to ime spominje.
I ja sam od ranog djetinjstva imao afinitete za umjetnost. Bio sam član literarne i dramske sekcije u osnovnoj školi. Imao sam tu sreću da me glumi podučavaju veliki glumci, legende Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, kao što su Žarko Mijatović, Slavko Mihačević, Zdravko Biogradlija i Mugdim Avdagić. Jedne prilike, pred kraj mog osnovnog obrazovanja, pokojni Zdravko Biogradlija je predložio mom babi da upišem Gimnaziju, kako bih imao dobar obrazovni temelj za kasnije pohađanje Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Babo nije htio ni da čuje, jer afiniteti i talenti su jedno, a stvarnost je nešto drugo.
-“Zenica je industrijski grad, on će upisati Industrijsku školu, a onda će na Mašinski fakultet! Prvo materijalna baza, a onda duhovna nadgradnja!” – bio je njegov konačan odgovor, a ova zadnja rečenica je, zapravo, bila citat iz filma “Sjećaš li se Dolly Bell”.
Upisao sam i završio tu Industrijsku školu, ali, što se tiče Mašinskog fakulteta, nisam poslušao babu. Bio je strašno razočaran zbog toga. Sada, naravno, znam da je i to bila manifestacija njegove ljubavi. Želio je najbolje za mene, da imam dobar posao, finansijsku sigurnost.
To njegovo razočarenje decenijama nije jenjavalo, da bi u samo jednom danu preraslo u ponos. Naime, 21. jula 2020. godine doživio sam tu čast da mi Abdulah Sidran dođe u Zenicu, u goste, što bi naš narod kazao – na vazdan. Dok smo sjedili u jednom zeničkom restoranu, Avdo me je upitao za moga oca, a ja sam mu kazao da moj Sejo zna dva njegova scenarija napamet.
-E onda moramo ići u Banloze, da upoznamo Seju! – kazao je.
Još se sjećam trenutka kada se u našoj avliji babo pozdravljao sa Abdulahom Sidranom. Takvo oduševljenje sam samo još jednom vidio na njegovom licu. To se dogodilo onoga dana kada sam mu poklonio knjigu koju sam napisao i kada sam mu kazao da se na kraju te knjige nalazi recenzija koju je napisao Avdo.
* * *
U posljednjih par mjeseci se već teško kretao. Izlazio je iz kuće samo do svoje stolice na terasi. Kad bih se vraćao s posla, sa državne granice, obično bih prvo sjeo tu s njim, da zapalimo po jednu.
-Kad se odmoriš, izađi gore na njivu, vidi ima li zlatica po krompiru! Garant ih ima ko Kineza! – kazao mi je tokom jednog od naših zadnjih duhanskih druženja.
-Misliš ko Indijaca?! – rekoh.
-Kakvih Indijaca, ko Kineza! Kinezi su najbrojniji narod na svijetu.
-Nisu više. Agencija Anadolija je objavila prije desetak dana da je, prema procjenama Ujedinjenih nacija, Indija postala najmnogoljudnija zemlja na svijetu i da je pretekla Kinu po broju stanovnika u aprilu ove godine.
-Čuj to?! Pa koliko ima tih Indijaca?
-Preko milijardu i četiristo miliona.
-A koliko nas sada ima ukupno? – upitao je, a ja sam već znao šta će kazati kad dobije odgovor.
U filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”, dok Mahmut Zolj leži na samrtnoj postelji, njegov sin Dino mu čita članak o jednoj naučnoj tezi po kojoj bi se, isušivanjem Indijskog okeana, površina kopna povećala za 91 milion i 200 hiljada kvadratnih kilometara i kako bi onda ta površina, pretvorena u žitnicu, mogla da ishrani oko 146 milijardi ljudi. Mahmut je onda upitao koliko sada ima ljudi na planeti Zemlji, a kad mu je Dino odgovorio da na Zemlji ima oko tri – četiri milijarde ljudi, kazao je da njega više ne računa.
-Ne znam, mislim da nas ima preko osam milijardi. – rekoh.
-Mene više ne računaj! – reče babo tužno, pogleda uprtog u beskraj.
* * *
Dvadeset osmi jun 2023. godine bio je jedan od najtužnijih dana u mom životu. Moj brat i ja došli smo sa svojim porodicama kod mame. U ćošku sećije, gdje je on inače sjedio, nije bilo babe. Babo je u tim trenucima ležao mrtav, ogasuljen (okupan) i umotan u ćefine, čekajući da ga iza ikindije spustimo u mezar. Dok smo tužni i tihi, neki i uplakani, pili bajramsku kafu, u jednom trenutku sam se okrenuo, pogledao u ćošak sećije i vidio babu, nasmijanog, u bajramskom odijelu, kako vadi novčanik iz džepa da unucima podijeli bajramluke. Ustao sam i izašao iz kuće na terasu, jer sam imao osjećaj da ću zaplakati. Kad sam pred vratima obuo patike, podigao sam pogled i vidio babu kako sjedi za stolom i uz pomoć plastične mašinice duhanom puni cigarete.
-Hajde sjedi, da zapalimo! – kazao je, sa širokim osmijehom na licu.
Bujica suza sjurila se niz lice iz mojih očiju. Zajecao sam.
-Zašto plačeš, sine? – upitao me je.
-Plačem zato što ću te možda opet razočarati, zato što te opet ne mogu poslušati, baš kao onda za fakultet.
-Kako to misliš, ne možeš me poslušati?!
-Eto tako. Jebiga, stari, ja ću uvijek tebe da računam.
(Sabrija Karahmet)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
