Malo nas primjećuje ljude koji čiste iza nas. Jedan od razloga je društvena stigma oko posla uličnog čistača – to je zasigurno jedan od najnepoželjnijih poslova iako je, realno gledajući, jedan od najpoštenijih. Ova momčina na slici je Safet Hajdin, osamnaestogodišnjak koji je najmlađi čistač ulica u Zenici. Iako mu je posao od većine mladih ljudi u najmanju ruku nepoželjan, Safet ponosno govori da ima svoj posao, svoj novac i svoje mjesto kao nezavisan član porodice.
“Nije mi nezgodno, što bi mi bilo nezgodno”, govori Safet odrešito i nastavlja “Mogu i ja kukat i sjedit kod kuće. Ja bi opet živio dobro i lijepo. Nisam neimućan, imam dosta, velika kuća, dosta zemlje, ali hoću da budem svoj i da imam svoje pare da mi niko ne može ništa reć i zasad sam našao ovo.”. Safet priča priču kakvu nećete često čuti – da je odmah po prestanku školovanja počeo da radi. Šalje poruku da ne priznaje društvene prepreke koje imaju većina mladih ljudi i da se uz pošten i pozitivan pristup poslu može uživati u njemu.
Puno sreće i pozitive!
Tragom prenesenog članka sa Bloga Ulicamamo, Zenicablogu se javio naš sugrađanin i književnik Nedžib Smajlović, koji nase je podsjetio na jedan svoj raniji uradak na ovu temu.
U povodu Vašeg teksta o Safetu Hajdinu, evo jedne moje davne bilješke… O neprocjenjivom kulturološkom značaju komunalnih preduzeća.
Čvrsto vjerujem da se komunalna preduzeća, čija zadaća je da sa ulica metu prašinu, uklanjaju životinjske leševe, kose travu i discipliniraju drvorede, kada je riječ o bilo kom gradu, svrstavaju u red najvažnijih kulturnih institucija. Radnici komunalnih preduzeća stoljećima bdiju na najisturenijim linijama odbrane, grčevito se odupirući nastojanju prirode da čovjeka na Zemlji proglasi za persona non grata. Nikada ni jednome pozorištu, umjetničkoj akademiji, kompozitoru simfonija ili dobitniku Nobelove nagrade za književnost nije pošlo za rukom da homo sapiensa zaštiti od kapitulacije pred najezdom prirodnih sila onako kako to svakoga dana polazi za rukom i najslabašnijem komunalnom preduzeću.
Albert König je, u sedmom svesku svojih čuvenih Dnevnika, zapisao: Čovjek, za razliku od drugih primata, u jednom trenutku svoje povijesti jeste sišao s drveta, ali njegovo drvo, gdje god bio i na koliko god nogu od njega bježao, nikada neće prestati da ga traži. No čovjek, makar između sebe i svog krošnjatog zavičaja do kraja vremena morao kopati šančeve i podizati barikade, nikada neće podviti rep koga se upravo oslobodio i pokajnički pristati da se vrati. Nikada mi neće biti jasno zašto nikada, ni u jednome gradu, bar jednome radniku komunalnog preduzeća nije ukazana čast da neka ulica dobije ime po njemu! Zašto nikada ni jednoj gradskoj upravi koja ukiva u zvijezde toliko lažnih genijalaca i sumnjivih heroja nije palo na pamet da i svojim čistačima ulica digne spomenik?
(Odlomak iz priče “Nevrijeme”)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
